Rusija uživa — i dijelom potiče — haos u nizu globalnih žarišta koja odvraćaju energiju Zapada od Ukrajine, piše Politico.eu
Takav katastrofalan sigurnosni šok na Bliskom istoku vjerovatno je bio dobrodošlo iznenađenje za ruskog predsjednika, čiji je strateški prioritet odvratiti zapadnu podršku i pažnju od Ukrajine. Eskalacija sukoba u Izraelu upravo bi mogla tome poslužiti.
Veliko je pitanje koliko zasluga treba pripisati Kremlju za savršenu oluju rastućih kriza – u Izraelu, na Kosovu, na Kavkazu i u Africi – koje stavljaju pritisak na Ameriku i Evropu.
Mnogima je primamljivo vidjeti Putina kao idejnog tvorca ili gospodara lutaka, koji raspiruje više sukoba nego što se Zapad može nositi s njima.
Istina, Putin nije zapalio sve te krize, ali sada rado dolijeva ulje na vatru i koristi ih za svoje ciljeve. Uživa u haosu. Propagandisti Kremlja već šire priču da je bliskoistočni rat pobjeda za Rusiju i da će novac za Ukrajinu presušiti.
“Ovo je vjerovatno bio najbolji rođendanski poklon za Putina. Napad na Izrael će privući pažnju, s obzirom na prirodnu fokusiranost SAD-a na Izrael”, rekao je diplomata EU.
“Nadamo se da to neće dramatično uticati na potporu Ukrajini, ali naravno, puno će ovisiti i o duljini sukoba na Bliskom istoku. Ako doista želimo biti geopolitička Europska unija, moramo biti u stanju nositi se s više kriza u isto vrijeme.”
U Washingtonu je već zaključeno da će Hamasovi napadi na Izrael smanjiti američki fokus na Ukrajinu.
zaokupljen posljedicama prošlosedmičnog svrgavanja predsjednika parlamenta Kevina McCarthyja od strane republikanskih tvrdolinijaša — dijela iste skupine. konzervativaca koji su pokušavali smanjiti pomoć Ukrajini. Utrka za nasljednika McCarthyja sada se odvija, što otežava Bidenovoj administraciji dobivanje odobrenja Kongresa za bilo kakvu dodatnu pomoć koju želi dati Izraelu.
Osjećajući prijetnju da bi Zapad mogao izgubiti fokus na Kijevu, ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy naglašava da su Iran i Rusija, koji podupiru Hamas, bliski saveznici, te borbu protiv Rusije i borbu protiv islamističkih militanata predstavlja kao jedno i isto. “Izraelski novinari koji su bili ovdje u Ukrajini, u Buchi, sada govore da su vidjeli isto zlo tamo gdje je došla Rusija. Isto zlo. I jedina razlika je što postoji teroristička organizacija koja je napala Izrael, a ovdje je teroristička država koja je napala Ukrajinu.”
Kremlj likuje
Koliko su Rusi uključeni?
Počnimo s napadima Hamasa. Rusija se dugo udvarala islamističkim militantima, a vođa Hamasa Ismail Haniyeh i drugi zvaničnici nedavno su posjetili Moskvu. Nakon subotnjih napada, Rusi su brzo skinuli prašinu sa starih planova da povuku izraelske granice natrag na mjesto gdje su bile 1967. godine. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je da je stvaranje palestinske države osujećeno “destruktivnom politikom” SAD-a i gotovo ste mogli čuti zadovoljno predenje kada je bivši predsjednik Dmitry Medvedev ocijenio napade Hamasa kao “očekivani razvoj” i usmjerio svoj bijes protiv Zapada.
“Umjesto da aktivno rade na rješavanju palestinsko-izraelskog pitanja, ovi moroni [SAD] su nam se umiješali i pružaju neonacistima [u Ukrajini] punu pomoć, sukobljavajući dva blisko povezana naroda jedan protiv drugoga,” izjavio je.
Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov radosno je tvrdio da će se finansiranje Ukrajine sada neizbježno smanjiti.
“Proces pumpanja kijevskog režima oružjem s činjeničnog, emocionalnog, finansijskog, tehnološkog stajališta ući će u silaznu putanju”, rekao je.
Sugeriše li to da je Rusija imala direktnu ulogu u napadima? To se čini nevjerovatnim. Rusija nije ni blizu tako važna kao Iran kada je riječ o naoružanju i finansiranju Hamasa.
Norman Roule, bivši visoki zvaničnik američke obavještajne službe, tvrdi je da je politička podrška Moskve Hamasu ohrabrila ovu skupinu da vrši nasilje, ali je rekao da će svaka uloga Rusije izvan toga vjerovatno biti skromna.
“Ova strategija dopušta Rusima da tvrde da podržavaju mirovni proces, ali nasilje koje slijedi remeti regiju, odvraća pažnu kreatora politike od ruske agresije na Ukrajinu i odvlači američku pomorsku flotu iz Crnog mora u istočni Mediteran”, rekao je on za POLITICO.
Koketiranje s Hamasom i podrška Palestincima takođe pomažu Putinu u njegovom nastojanju da se profiliše kao važan igrač u globalnom prestrojavanju protiv Zapada s Kinom i Iranom. Prije samo nekoliko dana rekao je da je ruska namjera “izgraditi novi svijet”, okrivio je Zapad za rat u Ukrajini i rekao da se sukob vodi oko “načela na kojima će se temeljiti novi svjetski poredak”.
Ruski saveznik i glavni prekomorski vojni opskrbljivač Iran sigurno takođe želi novi svjetski poredak, no diskutabilno je koliko direktno Teheran daje određene naredbe Hamasu. Roule sumnja da je Teheran učestvovao u operativnom planiranju napada. Ali to je “pogrešno razumijevanje načina na koji Iran djeluje i njegove uloge i kako koristi posrednike”, rekao je. Iran “stvara Frankensteinovo čudovište i zatim ga pušta u selo.”
Takav pristup rasplamsavanju globalne geopolitike sasvim odgovara Rusiji.
Kriza na Kavkazu
Nagorno-Karabah na južnom Kavkazu još je jedno žarište gdje Putinovi kritičari optužuju Rusiju za namjerno raspirivanje krize, zbog koje je više od 100.000 etničkih Jermenaca pobjeglo iz domovine svojih predaka nakon 24-satnog vojnog napada Azerbajdžana 19. i 20. septembra.
I ovdje je to složena slika. U nekim krugovima, katastrofa je prikazana kao znak ruske slabosti – da Moskva više ne može garantovati sigurnost Jermenaca suočenih s napadom iz Azerbajdžana kojeg podržava Turska.
Rusija, s druge strane, pokušava sugerisati da je namjerno isključila podršku karabaškim Jermencima, povećavajući pritisak na SAD i EU da pomognu u egzodusu izbjeglica. Poruka iz Moskve je da kažnjava jermenskog premijera Nikola Pashinyana, ostavljajući ga na cjedilu zbog odustajanja od savezništva s Rusijom i pokušaja da svoju zemlju okrene više prema Zapadu.
U ovom slučaju vjerovatnije je da je Putin odigrao ulogu. Nekoliko iskusnih posmatrača smatra da je moguće zamisliti da bi Azerbajdžan poslao svoje trupe bez zelenog svjetla iz Moskve – ili bez da su Rusi izgladili stvari s Teheranom, tradicionalnim neprijateljem Azerbajdžana koji je dugo izražavao strahove od promjena granica na Južnom Kavkazu.
Slučajno ili ne, dok su azerbajdžanske snage napredovale, ruski ministar odbrane Sergej Šojgu bio je u Teheranu na razgovorima s visokim iranskim vojnim i sigurnosnim zvaničnicima, uključujući Mohammada Bagherija, načelnika štaba iranskih oružanih snaga, i šefa vazduhoplovstva Islamske revolucionarne garde Amira Ali Hajizadeha.
Nije nemoguće zamisliti da se i Gorski Karabah pojavio u raspravama.
Predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel takođe ostavlja prostor sumnji da je katastrofa na Kavkazu Putinova krivica, rekavši da su Jermenci “izdani” nedjelovanjem ruskih mirovnih snaga.
Balkanska zavrzlama
Četiri dana nakon što je Azerbajdžan zauzeo Nagorno-Karabah, na red je došao Balkan sa zapanjujućim sukobom naoružanih Srba i policije u selu Banjska, u opštini Zvečan na sjeveru Kosova. Kosovo je optužilo srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da je naredio napad, dok drugi u tome vide ruku krajnje desnih srpskih ultranacionalista, koji imaju bliske veze s Moskvom.
Kosovari i Albanci već dugo tvrde da je Rusija primarna sila u pokušaju pokretanja novog rata na Balkanu. Prošlog mjeseca, albanski premijer Edi Rama rekao je da Rusija koristi napetosti oko Kosova kako bi opravdala svoje “neoimperijalne snove”.
Bez obzira na to hoće li se Putin direktno uključiti ili ne, rasplamsavanje tenzija na Balkanu očito će biti u interesu Rusije, dodajući još jedan veliki problem umornom Zapadu, koji već ima poteškoća u održavanju svoje koherentnosti i jedinstva.
Još 2018. godine, u svjedočenju kongresnom panelu, Henry Kissinger, bivši američki državni sekretar, dobro upoznat s geopolitičkim mahinacijama, odbacio je ideju da su “pojedinačne krize u raznim geografskim područjima” bile samo rezultat slučajnosti.
“Vraćaju se tradicionalni obrasci rivalstva velikih sila”, upozorio je tada.