Foto: Youtube
Biti gradonačelnica Hersona možda više liči na prokletstvo nego na čast. Ali jedna žena ne odustaje, iako se Rusi nalaze s druge strane rijeke i granatiraju njen grad gotovo svaki sat, piše The New York Times.
Zamalo je ubijena šest puta. Spava na poljskom krevetu u hodniku, zarađuje 375 dolara mjesečno, a njen grad u južnoj Ukrajini postao je jedno od najpotresnijih mjesta u ratu, na koji ruska artiljerija puca gotovo svaki sat.
Ali gospođa Luhova, jedina žena gradonačelnica većeg grada u Ukrajini, ostaje odlučna u pokušajima da održi osjećaj normalnosti iako je život u Hersonu sve samo ne normalan. Održava redovne sastanke — u podzemnim bunkerima. Ona osuđuje načelnike odjela — jer im je trebalo predugo da postave skloništa od bombi. Kruži po četvrtima i razgovara sa stanovnicima — čije su živote uništile eksplozije.
Sve pritužbe o korupciji ili lošem upravljanju – a ima ih mnogo – pripisuje širenju glasina od strane saradnika koje podržava Rusija i koji su plaćeni da podrivaju njenu administraciju.
Herson, lučki grad na rijeci Dnjepar, zauzele su ruske snage u martu, zatim su ga oslobodile ukrajinske snage u novembru; a sada, tri mjeseca kasnije, gotovo je napušten. Grupice djece koja nisu u školi tumaraju praznim bulevarima oivičenim drvećem bez lišća i stoljetnim zgradama napuklim po sredini.
Luhova vidi svoj posao kao četiri osnovna glagola: zakopati, očistiti, popraviti i nahraniti. Od oko 10 posto izvorne populacije Hersona od 330.000 koja je ostala, mnogi su prestari, presiromašni, previše tvrdoglavi ili previše napeti da bi pobjegli.
Nedavno je postala toliko preopterećena njihovim potrebama – za hranom, vodom, generatorima, pristupom internetu, autobusima, penzijama, lijekovima, drvima za ogrjev – da je rekla da je spavala na 40 minuta noću i postala toliko iscrpljena da se morala oporavljati intravenoznim lijekovima. Osjeća se bolje, rekla je, iako ne baš mirno.
“Trebamo ta skloništa od bombi, sada”, rekla je na sastanku početkom februara, kada je vani bilo nekoliko stepeni ispod nule.
Ispred nje, u podzemnom uredu, sjedili su šefovi glavnih gradskih odjeljenja, mnogi u zimskim jaknama i kapama. U uredu nije bilo grijanja.
Tražila je nabavu desetaka samostojećih betonskih skloništa. Kad je službenik odgovorio da se mora poštivati postupak nabavke ili bi mogli biti optuženi za korupciju, eksplodirala je.
“Ne radite ništa, a mene stvarno počinje ljutiti vaša glupost”, kaže Luhova.
“Osjećam se kao da nemam dovoljno zraka dok stojim pored tebe! Odgovarat ćeš svojom vlastitom krvlju, svojom vlastitom krvlju!”
U političkoj kulturi kojom dominiraju mačo tipovi – gradonačelnik glavnog grada Kijeva, na primjer, visoki je bivši boksački prvak u teškoj kategoriji – gospođa Luhova, 46, u svojim sivim antilop čizmama i crnoj pufnastoj jakni s ovratnikom od umjetnog krzna, drugačija je figura. Odgojila ju je samohrana majka tokom posljednje faze Sovjetskog Saveza, smijala se razmišljajući o tadašnjim teškoćama.
“Svi ti strašni redovi za cveklu – zamislite, cveklu!” rekla je.
Do njene 21. godine, Ukrajina je tek postala nezavisna, a ona je predavala engleski u školi, bila je udata i majka. Napredovala je do direktorice škole, što je iskoristila kao odskočnu dasku za izbor u gradske skupštine Hersona prije osam godina. Prije ruske invazije prošlog februara, bila je sekretar skupštine.
Ruske snage spalile su joj kuću u martu, a ona je ubrzo nakon toga napustila grad. Rusi su pokušali Herson učiniti dijelom Rusije, tjerajući djecu da uče ruski u školama, a ljude da koriste ruske rublje na pijacama. U junu su oteli njenog šefa, prethodnog gradonačelnika Hersona, i od tada ga niko nije vidio. Luhova je zauzela njegovo mjesto i postala šefica vojne uprave Hersona.
Kad se vratila u novembru, zatekla je grad u ekstazi jer su Rusi protjerani, ali u užasnom stanju. Rusi su opljačkali sve, od opreme za pročišćavanje vode i vijekovima starih umjetničkih djela, do Hersonove flote vatrogasnih vozila i autobusa. Ali Rusi nisu daleko otišli.
Ukrajina nije imala zamah niti rezervne trupe da ih progoni preko rijeke. Pa sada Rusi sjede preko puta Hersona i gađaju ga po želji.
Nijedan grad u Ukrajini, izvan regije Donbas na istoku gdje Rusi napreduju, nije tako žestoko granatiran kao Herson. U posljednja dva i pol mjeseca, rekli su ukrajinski zvaničnici, pogođen je više od 1800 puta.
Granate dolaze bez upozorenja. Nema sirena za zračnu uzbunu. Riječ je o projektilima ispaljenima iz tenkova, topničkih oruđa, minobacača i raketnih bacača koji eksplodiraju nekoliko sekundi kasnije — Rusi su toliko blizu, na nekim mjestima i 700 metara. Stanovnici gotovo da nemaju vremena za sklonište.
Od sredine novembra, ukrajinski zvaničnici kažu da su Rusi ranili stotine stanovnika i ubili više od 75.
“To je samo osveta”, rekla je gospođa Luhova. “Postoji stara izreka: “Ako ja ne mogu imati, ne može niko”, rekla je, pokušavajući objasniti zašto bi Rusi granatirali grad nakon povlačenja. “Toliko je glupo, ali je istina.”
Herson je možda ratom razoreni grad na prvoj liniji najsmrtonosnijeg sukoba u Evropi decenijama, a Luhova možda predstavlja ukrajinski duh koji nikad ne odustaje i koji sprečava da se ruska zastava zavijori nad ovom zemljom.
Ali kao i u svakom drugom gradu, stanovnici se vole žaliti na svog gradonačelnika.
“Zvala sam više od stotinu puta da mi poprave struju i niko nije došao”, rekla je Olena Yermolenko, penzionerka koja je pomagala voditi ćeliju građana špijuna tokom ruske okupacije. Takođe je ponovila optužbe na društvenim mrežama da gradonačelnica krade humanitarnu pomoć, što je gospođa Luhova oštro demantovala.
Oleksandr Slobozhan, izvršni direktor Udruženja ukrajinskih gradova, rekao je da su optužbe, prema svemu što on zna, klevetnička kampanja proruskih agenata.
Uprkos izazovima, Luhova je odlučna održati grad u funkciji. Nedavno je putovala u Kijev kako bi od gospodina Slobozhana tražila 20 autobusa.
“Paralizovani smo”, rekla je. “Naša ne rade i ne možemo ih popraviti jer kad naši radnici odu popraviti pruge, snajperisti ih ubijaju.”
Otišla je s obećanjem 20 autobusa.
“Sviđa mi se način na koji ona radi”, kasnije je rekao gospodin Slobozhan. “Ona ide naprijed bez obzira na sve.”
Luhova planira prisustvovati donatorskoj konferenciji u Poljskoj kasnije ovog mjeseca; samo je nekoliko puta u životu bila izvan zemlje. Tamo gdje stvarno želi otići je Bali.
“Čula sam da kad odete tamo, vratite se izgledajući mlađi”, našalila se.
Suprug joj je taksista u drugom gradu, a dva odrasla sina žive daleko, pa je sama u Hersonu. Većinu dana možete je vidjeti kako se kreće uokolo u svom malom zelenom kombiju.
Kad smo se vozili s njom, granata je eksplodirala na cesti, njen vozač je skrenuo što je brže mogao.
Ali Rusi su je pratili. S druge strane rijeke ispalili su drugu granatu. Zabila se u kuću uz cestu, a udarac je zatresao kombi.
Te večeri, u kući u kojoj boravi s prijateljima, na malom krevetu na razvlačenje u hodniku pored kuhinje, Luhova je slegnula ramenima zbog izbjegnute opasnosti.
Uz domaće kisele krastavce i kockice sira, držala je čašu konjaka među prstima i nazdravila pobjedi.
“Kada bih mogla nestati u zraku i okončati ovaj rat, to bih učinila”, rekla je. “Lako bih se žrtvovala da okončam ovaj pakao.”