Jednostavna veličanstvenost egipatskih piramida, tih zamkova vječnosti, spomenika čovjekove ambicije i genijalnosti, i jedinog preživjelog svjetskog čuda, budila je maštu kod svakog posmatrača. Ovi osamljeni džinovi nastali su tokom djetinjstva istorije, nedaleko od spokojnog Nila, na sâmom rubu pustinje.
Bila je to bitka s vremenom, na mjestu gdje su se ujedinili stvaralaštvo, postojanost i brutalna glad za veličinom. Faraoni Četvrte dinastije sahranjivani su na platou kod Gize, nakon što su sveštenici pretvarali njihov leš u mumiju. Simetrično se šireći od jedne nebeske tačke, poput zrakova sunca, piramide su obezbjeđivale kartu prve klase za uspon na nebesa, i stoga su, na mjestu gdje mi danas vidimo mrtvilo, stari Egipćani vidjeli beskrajan život i poricanje smrti.
Istovremeno, izgradnja ovakvih konstrukcija je kod naroda stvarala osjećaj jedinstva, isticala značaj zajednice i demonstrirala strahovitu moć države.
U središtu zajedničkog napora bili su radnici, dovedeni sa sela, njih barem dvadeset hiljada u slučaju Keopsove piramide, koji su, nakon teškog života, bili ponosni što učestvuju u nenadmašnom društvenom poduhvatu. Često su za sobom ostavljali tragove urezane u kamenu, ne želeći da ih odnese rijeka zaborava: „živahna družina“, „izdržljiva družina“, a jedna radna brigada koja je podizala piramidu za faraona Mikerina, potpisala se kao „Mikerinove pijandure“. Gradilište.
To su planovi, užurbani ljudski mravinjak, tiranija sunca, znoj, miris zemlje i zdrav rableovski smijeh. Zapisi govore da je standardno sljedovanje za radnika iznosilo tri-četiri vekne hljeba, malo povrća, i dva ćupa piva od oko četiri litra, dok su činovnici, nadzornici i rukovodioci dobijali veću količinu istih namirnica.
Visok prinos žitarica u području Plodnog polumjeseca, Mesopotamije i Egipta, doveo je do značajne proizvodnje hljeba i piva, pa su i oni postali simboli civilizacije. Svakodnevno je upotrebljavan pozdrav, „hljeb i pivo“, da bi se nekome poželjeli zdravlje i sreća.
Glasovi iz dubina prošlosti nam tako poručuju da stranice istorije nije ispisivao samo megalomanski raspoložen Keops, ili nešto skromniji Mikerin, već i hiljade ljudi koji su, iz dana u dan, disciplinovano gradili po žezi i transportovali kamene blokove teške više tona. Naime, svaki život je jedna mala istorija, a jedinica mjere za vrlinu nije epski podvig, nego svakodnevni napor.
Danas