Naši ljudi često govore o svom životu u inostranstvu.
Iskustva su različita, a jena ispovest objavljena na Fejsbuk stranici “Balkanci u Njemačkoj” za kratko vrijeme je privukla veliku pažnju i izazvala stotine komentara.
Autor objave, Hrvat koji godinama živi i radi u Njemačkoj, opisao je kako izgleda život u zemlji koju mnogi na Balkanu zamišljaju kao obećanu destinaciju, ali koja, prema njegovim riječima, često donosi i ono što se ne vidi na fotografijama: usamljenost, umor i osjećaj da si samo broj. Nisam otišao jer sam mrzeo Balkan. Otišao sam jer sam morao da preživim. Kada sam spakovao kofere i zaključao vrata roditeljske kuće, nisam znao da ne zatvaram samo bravu – nego jedno čitavo poglavlje života – napisao je.
“Otišao sam jer više nisam mogao da izdržim”
U emotivnom postu objašnjava da odlazak u inostranstvo rijetko kada dolazi iz hira ili želje za luksuzom, već iz potrebe da se obezbjedi normalan život. Niko ne odlazi iz svoje zemlje zato što mu je dosadilo. Odlazi jer više ne može. Odlazi jer mu je obećano previše, a dato premalo. Odlazi jer mu deca rastu, a plata stoji – navodi on.
Dodaje da je u Njemačku stigao sa jednim koferom, nekoliko stvari i velikom nadom da će negdje drugdje biti lakše. Govorili su mi: ‘Tamo se radi, ali se i živi.’ Nisam tada znao da se ovdje zaista radi – ali se često ne živi, nego samo preživljava – napisao je.
“Na Balkanu sam imao ime, ovdje sam broj”
Jedan od dijelova ispovijesti koji je najviše odjeknuo među ljudima u dijaspori jeste poređenje osjećaja pripadnosti i identiteta. Na Balkanu sam imao ime. Ovdje sam broj. Tamo sam bio nečiji sin, komšija, prijatelj. Ovdje sam samo radnik sa karticom, smjenom i brojem ormarića u garderobe – objašnjava.
Posebno ga pogađa trenutak kada ga pitaju odakle je. Kad me pitaju odakle sam, kažu: ‘Aha, Balkan.’ I tu razgovor često završi. Kao da smo neka fusnota u evropskoj knjizi – napisao je.
“Najviše boli tišina: novac ne grije dušu”
Iako je mnogima odlazak u Njemačku sinonim za finansijsku sigurnost, autor priznaje da je cijena tog života često emocionalno visoka. Radim poslove koje kod kuće niko ne vidi. Ustajem dok drugi spavaju, vraćam se kad se grad već gasi. Tijelo me boli, ali još više boli tišina – piše u objavi.
Posebno mu teško padaju večeri, kada shvati da usamljenost ne može da se nadoknadi novcem.
“Najgore je uveče, kad legnem, a soba je hladna i prazna. Tada shvatim da novac ne grije dušu”.
“Kažu mi: lako je tebi, ti si u Njemačkoj… a ne znaju koliko košta samoća”
Autor ističe da ga najviše pogađa kada mu ljudi iz domovine kažu da mu je “lako” jer živi u inostranstvu. Najviše me boli kad čujem: ‘Lako je tebi, ti si u Njemačkoj.’ Ne znaju oni koliko košta samoća. Koliko košta kad nemaš s kim da popiješ kafu. Kad nemaš kome da ispričaš kako ti je prošao dan – navodi.
Dodaje da mu teško pada i osjećaj udaljenosti od porodice, naročito kada roditelje posmatra kako stare “preko video-poziva”, dok on nije u mogućnosti da bude tu.
“Ovdje sam naučio da je vrijeme najskuplja valuta. Sve se mjeri satnicom, terminima, ugovorima. Nema spontanosti, nema ‘svrati na kafu’. Sve je unaprijed zakazano – čak i osjećaji”.
“Nisam izgubio sve: naučio sam da budem jači”
I pored gorčine, autor kaže da ga je život u Njemačkoj naučio i nekim važnim lekcijama. Kaže da više cijeni male stvari: poruku od kuće, pjesmu sa Balkana, miris kafe koji ga vrati u djetinjstvo.
“Naučio sam da nosim svoju zemlju u srcu, gdje god bio. Ne znam da li ću se ikada vratiti. Možda hoću, možda ne. Ali znam jedno: nisam izdao svoj narod, niti sam pobjegao. Otišao sam da bih imao priliku”.
U zaključku poručuje da ljudi sa Balkana ne odlaze zbog luksuza, nego zbog dostojanstva.
“Mi Balkanci ne odlazimo zbog luksuza. Mi odlazimo zbog dostojanstva. I gdje god bio – ja sam i dalje onaj isti, samo malo tiši, malo umorniji… ali još uvijek svoj”.
Komentari ispod objave: “Ili se vratiš, ili napraviš život tamo”
Ispovijest je izazvala veliki broj komentara, a mnogi su se složili da je priča realna i prepoznatljiva. Pojedini su pisali da su došli “na par godina”, zasnovali porodice, navikli se i ostali decenijama. Drugi su naglašavali da postoji jasna dilema: ili ideš privremeno i štediš da se vratiš, ili odlučiš da praviš život tamo gdje si, sa prijateljima, porodicom i normalnim svakodnevnim navikama, prenosi Blic.
Neki su isticali da je ključ u jeziku i integraciji, dok su drugi otvoreno priznali da nostalgija umije da bude nepodnošljiva, posebno kod ljudi koji su emotivniji i vezani za dom.
U komentarima se provlačila i jedna zajednička rečenica: “Nije sve u novcu, ali bez novca se ne može.”