Francis Fukuyama , američki filozof japanskog porijekla i viši saradnik na Institutu za međunarodne studije Freeman Spogli Sveučilišta Stanford, u tekstu za The Atlantic navodi kako se pojavio još jedan, novi dokaz da je doista nastupio kraj historije, nastavljajući time tematiziranje teza koje je iznio u svojoj kontroverznoj knjizi “Kraj historije i posljednji čovjek” početkom 90-ih godina.
Radi se o njegovom najpoznatijem, istovremeno žestoko osporavanom, ali i kritički i nekritički hvaljenom djelu, za koje neki tvrde da vrvi proturječnim tezama – po nekima svjesno ugrađenima u koncept – dok drugi smatraju da se Fukuyamin koncept pogrešno i površno shvaća kao apologija liberalnog kapitalizma, koji će kao model demokracije zavladati svijetom nakon što je kolapsom Sovjetskog saveza eliminirana i posljednja ideološka alternativa liberalizmu. Koncept se najčešće tumači na način da je njime Fukuyama želio označiti završetak jednog dugog povijesnog razdoblja s tim da krajnja tačka tog razdoblja predstavlja epohu zapadnjačke liberalne demokratije povezane s ekonomijom kapitalizma što, opet, neki tumače drugačije.
Tokom prošlog desetljeća, navodi Fukuyama u novom osvrtu koji je objavio The Atlantic, globalnu su politiku uvelike oblikovale jake države čiji čelnici nisu bili ograničeni zakonom ili ustavom. Rusija i Kina su tvrdile da je liberalna demokratija u dugoročnom opadanju te da je njihov brend ‘mišićave’ autoritarne vlade sposoban odlučno djelovati i riješiti stvari dok njihovi demokratski suparnici raspravljaju, kolebaju se i ne ispunjavaju svoja obećanja. Ove dvije zemlje, kako navodi, bile su avangarda šireg autoritarnog vala koji je unazadio demokratska postignuća diljem svijeta, od Mjanmara preko Tunisa do Mađarske i Salvadore. Ne, tijekom ove godine, ističe se, postalo je očito kako postoje ključne slabosti u biti ovih jakih država.
Dvije su vrste slabosti. Kao prvo, koncentracija moći u rukama jednog vođe na vrhu gotovo da jamči nekvalitetno donošenje odluka, jer vremenom proizvodi doista katastrofalne posljedice. Kao drugo, odsutnost javne rasprave i rasprave u ‘jakim’ državama, kao i bilo kakvog mehanizma odgovornosti, znači da je vođa podrške plitka i da se može erodirati u trenutku. Pristaše liberalne demokracije, navodi Fukuyama, ne smiju se prepustiti fatalizmu koji prešutno prihvaća rusko-kinesku liniju da su takve demokratije u neizbježnom padu. Dugoročni napredak modernih institucija, kako ističe, nije niti linearan niti automatski.
Plitka potpora Putinovom režimu
Tokom godina mogli su se uočiti veliki zastoji u napretku liberalnih i demokratskih institucija, s usponom fašizma i komunizma u 30-ima ili vojnim udarima i naftnim krizama u 60-ima i 70-ima. Pa ipak, liberalna demokratija je, navodi Fukuyama, sve izdržala i uporno se vraćala jer su alternative vrlo loše. Ljudi u različitim kulturama ne vole živjeti pod diktaturom i cijene vlastitu slobodu. Niti jedna autoritarna vlast ne predstavlja društvo koje je, dugoročno gledano, privlačnije od liberalne demokratije te bi se stoga moglo smatrati ciljem ili krajnjom tačkom historijskog napretka, tvrdi Fukuyama. Milioni ljudi koji napuštaju siromašne, korumpirane ili nasilne zemlje kako bi tražili bolji život, ne u Rusiji, Kini ili Iranu, već na liberalnom, demokratskom Zapadu, dobro to demonstriraju.
Hegel je, navodi autor, skovao izraz ‘kraj historije‘ kako bi se referirao na uspon liberalne države nakon Francuske revolucije kao cilja ili smjera prema kojem je težio historijski napredak. Desetljećima nakon toga marksisti će posuđivati od Hegela i tvrditi da će pravi kraj historije biti komunistička utopija. Kada je 1989. napisao članak te potom 1992. knjigu s izrazom ‘kraj historije‘ u naslovu, navodi Fukuyama, ukazao je kako je marksistička verzija očito pogrešna te da se čini da nema više alternative liberalnoj demokratiji. Mogli su se, kaže, vidjeti zastrašujući preokreti u napretku liberalne demokratije u proteklih 15 godina, ali nazadovanje ne znači da je temeljni narativ pogrešan. Nijedna od ponuđenih alternativa ne izgleda kao bolja, tvrdi Fukuyama.
Slabosti jakih država dobro su se ogledale u Rusiji, navodi Fukuyama. Ruski predsjednik Vladimir Putin jedini donosi odluke – čak je i bivši Sovjetski Savez, navodi, imao politbiro u kojem je partijski sekretar morao provjeravati političke ideje. Moglo se vidjeti Putina kako sjedi na kraju dugačkog stola sa svojim ministrima odbrane i vanjskih poslova zbog straha od covida-19, pri čemu je bio toliko izoliran da nije imao pojma koliko je ukrajinski nacionalni identitet postao jak posljednjih godina niti koliko će žestok otpor izazvati njegova invazija na Ukrajinu. Na sličan način, nabraja dalje, nije znao ništa o tome koliko su duboko korupcija i nesposobnost uhvatili korijen u njegovoj vlastitoj vojsci, koliko loše funkcionira moderno oružje koje je razvio ili koliko je loše obučen njegov vlastiti časnički zbor.
Sva plitkost podrške njegovom režimu postala je očigledna jurnjavom mladih ruskih muškaraca prema granicama kada je 21. septembra objavio svoju “djelimičnu mobilizaciju”. Blizu 700.000 Rusa, navodi Fukuyama, pobjeglo je u Gruziju, Kazahstan, Finsku ili neku drugu zemlju koja ih je voljna primiti, što je mnogo veći broj ljudi nego što ih je mobilizirano. Oni koje je regrutacija zatekla nespremne bačeni su izravno u borbu bez odgovarajuće obuke i opreme, a već se pojavljuju na ratištima kao ratni zarobljenici ili stradali. Putinov se legitimitet temeljio na društvenom ugovoru koji je građanima obećavao stabilnost i barem nekakav prosperitet u zamjenu za političku pasivnost, no režim je, navodi Fukuyama, prekršio taj dogovor i sada osjeća posljedice.
Rusija kao predmet ismijavanja
Putinove loše odluke i plitka podrška javnosti proizveli su jednu od najvećih strateških grešaka koje se pamte. Daleko od toga da demonstrira svoju veličinu i obnavlja svoje carstvo, Rusija je zapravo postala globalni predmet ismijavanja i pretrpjet će, procjenjuje Fukuyama, daljnja poniženja od Kijeva u nadolazećim sedmicama. Cjelokupna ruska vojna pozicija na jugu Ukrajine vjerovatno će se urušiti, a Ukrajinci imaju stvarnu priliku osloboditi Krimski poluotok po prvi put od 2014. godine. Ovi preokreti izazvali su golemu količinu prstiju koji upiru u Moskvu, a Kremlj se još jače obračunava sa svakim neslaganjem. Pitanje hoće li sam Putin uspjeti preživjeti ruski vojni poraz ostaje otvoreno.
Nešto slično, iako malo manje dramatično, događa se u Kini, smatra Fukuyama. Jedno od obilježja kineskog autoritarizma u razdoblju između reformi Deng Xiaopinga 1978. i dolaska Xi Jinpinga na vlast 2013. godine, bio je stepen do kojeg je taj autoritarizam bio institucionaliziran. Institucije znače da vladari moraju slijediti pravila i ne mogu činiti što god žele. Komunistička partija Kine sama je sebi nametnula mnoga pravila – obaveznu dob za odlazak u penziju za stranačke kadrove, stroge meritokratske standarde za zapošljavanje i napredovanje, a iznad svega ograničenje mandata na 10 godina za najviše rukovodstvo stranke. Deng Xiaoping uspostavio je sistem kolektivnog vodstva upravo kako bi izbjegao dominaciju jednog opsesivnog vođe poput Mao Zedonga.
Velik dio toga je demontiran pod Xi Jinpingom, koji će dobiti blagoslov svoje stranke da ostane vrhovni čelnik u trećem petogodišnjem mandatu na aktuelnom 20. partijskom kongresu. Umjesto kolektivnog vodstva, Kina je prešla na personalistički sistem, u kojem se nijedan drugi viši dužnosnik ne može približiti tome da izazove Xija, ocjenjuje Fukuyama.
Ta koncentracija autoriteta u jednoj osobi dovela je do lošeg donošenja odluka. Partija je intervenirala u ekonomiju, sputavajući tehnološki sektor proganjajući divove kao što su Alibaba i Tencent, prisilila kineske poljoprivrednike da prikriju gubitke u potrazi za poljoprivrednom samodostatnošću i inzistira na strategiji ‘nula covida‘, koja važne dijelove Kine drži u kontinuiranim zatvaranjima i karantenama, koji su velikim dijelom imaju udjela u smanjenju privrednog rasta zemlje. Peking ne može samo tako preokrenuti koncept ‘nula covida‘ jer nije uspio nabaviti učinkovita cjepiva te smatra da je veliki dio starije populacije ranjiv na bolest. Ono što je prije dvije godine izgledalo kao trijumfalni uspjeh u kontroli covida-19, pretvorilo se u otežući debakl.
Zavjereničko ludilo u SAD-u
Sve to predstavlja, kako navodi, vrhunac neuspjeha kineskog temeljnog modela rasta, koji se oslanjao na velika državna ulaganja u nekretnine kako bi se gospodarstvo održalo jakim. Temeljne ekonomske postavke sugeriraju da to dovodi do masivne pogrešne raspodjele resursa, što se zapravo i dogodilo. Ako se ode na internet i potraži rušenje zgrada u Kini, može se vidjeti mnogo video zapisa golemih stambenih blokova koji su minirani jer u njima nema tko kupiti stanove.
Ovakvi neuspjesi autoritarnih režima nisu ograničeni na Kinu. Iran potresaju sedmice prosvjeda zbog smrti Mahse Amini do koje je došlo kada se našla u rukama moralne policije. Iran je, smatra Fukuyama, u groznom stanju – suočava se s bankarskom krizom, ponestaje mu vode, bilježi velik pad u poljoprivrednoj proizvodnji te se bori s paralizirajućim međunarodnim sankcijama i izolacijom. Unatoč svom statusu izopćenika, ima dobro obrazovano stanovništvo, u kojem žene čine većinu diplomiranih studenata. Pa ipak, režim vodi mala skupina staraca čiji su društveni stavovi, kako ocjenjuje, već nekoliko generacija zastarjeli. Nije ni čudo, navodi Fukuyama, da je režim sada pred najvećim testom legitimiteta. Jedina zemlja koja se može kvalificirati kao država kojom se još lošije upravlja je ona s drugom diktaturom, Venezuela, koja je proizvela najveći svjetski priljev izbjeglica u proteklom desetljeću.
Stoga su sve proslave uspona jakih država i pada liberalne demokratije vrlo preuranjene. Liberalna demokratija, upravo zato što raspodjeljuje moć i oslanja se na pristanak onih kojima se upravlja, u mnogo je boljem stanju na globalnoj razini nego što mnogi misle. Unatoč nedavnim uspjesima populističkih stranaka u Švedskoj i Italiji, većina zemalja u Europi još uvijek uživa visok stupanj društvenog konsenzusa.
Fukuyama ističe da u svemu tome veliki upitnik, nažalost, ostaju Sjedinjene Države. Otprilike 30 do 35 posto njezinih birača i dalje vjeruje lažnoj priči da su predsjednički izbori 2020. bili pokradeni, a Republikansku stranku preuzeli su sljedbenici pokreta MAGA bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, koji daju sve od sebe kako bi sve one koji negiraju rezultate izbora postavili na pozicije moći diljem zemlje. Ova skupina ne predstavlja većinu u zemlji, ali će vjerojatno vratiti kontrolu barem nad Zastupničkim domom Kongresa ovog studenog, a možda i nad predsjedničkom funkcijom 2024. godine. Navodni vođa stranke, Trump, zaronio je sve dublje u zavjereničko ludilo za koje vjeruje da bi moglo vratiti na mjesto predsjednika i da bi država trebala kazneno optužiti njegove predsjedničke prethodnike, uključujući i jednog koji je već mrtav, navodi Fukuyama.
Nužna borba u ime liberalne demokracije
Postoji, kako autor navodi, prisna veza između uspjeha jakih država u inozemstvu i populističke politike kod kuće. Političari kao što su Marine Le Pen i Éric Zemmour u Francuskoj, Viktor Orbán u Mađarskoj, Matteo Salvini u Italiji i Trump u SAD-u, svi su izrazili simpatije prema Putinu. U njemu vide model za vladavinu moćnika kakvu bi željeli provoditi u vlastitoj zemlji. On se pak nada da će njihov uspon oslabiti potporu Zapada Ukrajini i spasiti njegovu “specijalnu vojnu operaciju”.
Liberalna demokratja, naglašava Fukuyama, se neće vratiti ako ljudi nisu voljni boriti se u njezino ime. Problem je u tome što mnogi koji odrastu živeći u mirnim, prosperitetnim liberalnim demokratijama taj oblik vladavine počinju uzimati zdravo za gotovo. Budući da nikada nisu iskusili stvarnu tiraniju, oni sebi uobražavaju da su demokratski izabrane vlade pod kojima žive zapravo same zle diktature koje im spremno oduzimaju prava, bilo da se radi o Evropskoj uniji ili administraciji u Washingtonu.
Ne, realnost se ipak umiješala – ruska invazija na Ukrajinu predstavlja pravu diktaturu koja pokušava slomiti istinski slobodno društvo raketama i tenkovima te se može poslužiti kao podsjećanje na sadašnje generacije na ono što je u pitanju. Opirući se ruskom imperijalizmu, Ukrajinci demonstriraju te teške slabosti koje postoje u biti naizgled snažne države. Oni razumiju pravu vrijednost slobode i vode veću bitku u ime Zapada, bitku kojoj se, kako kaže, svi trebaju pridružiti, zaključuje Fukuyama, očito prvenstveno misleći na Zapad, ali, čini se, ne nužno samo na njega.