Izrael će vjerovatno pokrenuti još jedan rat s Iranom prije decembra – možda čak i već krajem augusta.
Iran očekuje i priprema se za napad. U prvom ratu je igrao dugoročnu igru, tempirajući svoje raketne napade dok je predviđao dugotrajni sukob. U narednoj rundi, međutim, Iran će vjerovatno udariti odlučno od samog početka, s ciljem da ukloni svaku ideju da se može potčiniti izraelskoj vojnoj dominaciji.
Kao rezultat toga, naredni rat će vjerovatno biti mnogo krvaviji od prvog. Ako predsjednik SAD Donald Trump ponovo popusti izraelskom pritisku i uključi se u sukob, Sjedinjene Države bi mogle biti suočene s punopravnim ratom s Iranom koji će, u poređenju, učiniti Irak lakim slučajem.
Junijski rat Izraela nikada nije bio isključivo o iranskom nuklearnom programu. Umjesto toga, riječ je o mijenjanju ravnoteže moći na Bliskom istoku, pri čemu su iranske nuklearne sposobnosti bile važan, ali ne i presudan faktor. Više od dvije decenije, Izrael je vršio pritisak na Sjedinjene Države da preduzmu vojnu akciju protiv Irana kako bi ga oslabili i uspostavili povoljnu regionalnu ravnotežu – onu koju Izrael sam ne može postići.
U tom kontekstu, izraelski udari imali su tri glavna cilja osim slabljenja iranske nuklearne infrastrukture. Cilj je bio: uvući Sjedinjene Države u direktni vojni sukob s Iranom, „dekapitirati“ iranski režim i pretvoriti zemlju u sljedeću Siriju ili Libanon – zemlje koje Izrael može bombardovati bez ikakvih posljedica i bez uključivanja SAD-a. Samo je jedan od tri cilja postignut. Štaviše, Trump nije „uništio“ iranski nuklearni program, niti je on doveden do tačke gdje se problem može smatrati riješenim.
Drugim riječima, junskim napadima Izrael je postigao najviše djelimičnu pobjedu. Njegov željeni ishod bio je da se Trump potpuno uključi, ciljaći i iranske konvencionalne snage i ekonomsku infrastrukturu. Ali dok Trump favorizuje brzu i odlučnu vojnu akciju, on se boji rata u punom obimu. Njegova strategija u napadu na iranske nuklearne objekte stoga je bila dizajnirana da ograniči eskalaciju, a ne da je proširi. U kratkom roku Trump je uspio – na veliko razočaranje Izraela – ali dugoročno je omogućio Izraelu da ga zarobi u ciklusu eskalacije.
Njegovo odbijanje da eskalira izvan ograničene kampanje bombardovanja bio je ključni razlog zašto je Izrael pristao na primirje. Kako je rat odmicao, Izrael je pretrpio ozbiljne gubitke: njegova protuzračna odbrana je oslabila, a Iran je postao efikasniji u probijanju iste svojim raketama. Dok bi Izrael vjerovatno nastavio sukob da su se Sjedinjene Države potpuno uključile, računica se promijenila kada je postalo jasno da su Trumpovi napadi bili jednokratni. Izraelu je uspjelo da uvuče Trumpa i SAD u rat, ali nije uspio da ih tamo zadrži.
Njegova druga dva cilja, međutim, bili su očiti neuspjesi. Uprkos ranim obavještajnim uspjesima – poput ubistva 30 visokih komandira i 19 nuklearnih naučnika – uspio je samo privremeno poremetiti iransko komandovanje i kontrolu. U roku od 18 sati, Iran je zamijenio većinu, ako ne i sve, ove komandire i pokrenuo snažan raketni napad, pokazujući svoju sposobnost da apsorbuje značajne gubitke i ipak izvede žestok protunapad.
Izrael je nadao da će njegovi inicijalni udari izazvati paniku unutar iranskog režima i ubrzati njegov kolaps. Prema Washington Postu, agenti Mossada, fluentni u perzijskom, zvali su visoke iranske zvaničnike na njihove mobilne telefone, prijeteći da će ih ubiti zajedno sa njihovim porodicama ukoliko ne snime video zapise u kojima osudjuju režim i javno prelaze na drugu stranu. Više od 20 takvih poziva je napravljeno u ranim satima rata, kada je iranska vladajuća elita još uvijek bila u šoku i pogođena značajnim gubicima. Ipak, nema dokaza da se ijedan iranski general povinovao prijetnjama, a kohezija režima je ostala netaknuta.
Suprotno očekivanjima Izraela, ubistvo visokih komandira Islamske revolucionarne garde nije dovelo do masovnih protesta ili ustanka protiv Islamske Republike. Umjesto toga, Iranci svih političkih opredjeljenja su se okupili oko zastave, ako ne i oko samog režima, dok je val nacionalizma preplavio zemlju.
Izrael nije mogao kapitalizovati na širem nepopularnosti iranskog režima. Nakon skoro dvije godine počinjenih zvjerstava u Gazi i pokretanja obmanjujućeg napada na Iran tokom nuklearnih pregovora, samo mali segment Iranaca – uglavnom u dijaspori – gleda pozitivno na Izrael.