Službenici biroa za zapošljavanja koji odbijaju da prijavljuju nezaposlene strance bez regulisanog boravišnog statusa. «Žeteoci», koji na poljima, čupaju genetski modifikovan kukuruz. Studenti koji se vežu za šine kako bi spriječili prolazak vozova sa radioaktivnim otpadom. Cijeli jedan komšiluk koji «kampuje» u krošnjama kako bi onemogućio sječu drveća u njihovom naselju. Štrajkači koji blokiraju tvornicu boreći se protiv njenog delokalizovanja.…
Umorni od potpisivanja peticija i demonstracija koje rijetko urode plodom i koje su isuviše dugotrajne u slučajevima kada je potrebno hitno djelovati, u Francuskoj je sve veći broj pristalica akcija građanske neposlušnosti.
Iako bi se na prvu reklo da je riječ o neorganizovanom, improvizovanom djelovanju, u stvarnosti ono je daleko od toga. Neposlušnost ima određena pravila, rizike, ali i kurs koji će vas uputiti u sve tajne zanata. Tako već par godina, širom Francuske, kolektiv «Neposlušni» drži časove na kojima se mogu naučiti sve tehnike uspješnog vođenja jedne nenasilne, građanske akcije.
Zainteresovana pričom o ovoj «školi» upisala sam se na njihovom Internet sajtu na kurs pod nazivom «Trening iz nenasilne direktne akcije». Osoba koja me je potom kontaktirala nije imala ništa protiv toga što sam novinarka i što želim napisati reportažu o njima. Kasnije ću otkriti da «Neposlušni» naročito vole medije jer su oni njihov najbolji saveznici kad je u pitanju pridobijanje javnog mnjenja, ali i određena vrsta štita prema snagama reda.
Kurs se održava 2 dana, subotu i nedjelju, od 10 do 18 časova. Cijena obuke je 50 eura, a svako treba donijeti nešto za jelo. Za noćenje su me obavijestili tek toliko da neće biti problema, ali da za svaki slučaj ponesem vreću za spavanje.
Trening na kome niko nema prezime
Sastanak učesnika treninga o građanskoj neposlušnosti zakazan je u subotu u 8 ujutro, na željezničkoj stanici gradića udaljenog nekih 80-ak kilometara od Pariza.
Tačna lokacija održavanja kursa nije poznata. Mjere opreza ili?
Kristof, organizator, čeka me na stanici. Odmah me obavještava da ćemo dan provesti u jednom zabačenom seocetu. Toliko zabačenom da nema ni mreže za mobilne telefone. Ako mislim telefonirati ili slati poruke da to učinim odmah, jer će poslije to biti nemoguće. Pitam se u kakvu to zabit idemo?
U prostoriji koja me podsjeća na nekakav seoski dom kulture, za stolovima sjedi dvadesetak polaznika kursa i to svih generacija. Među njima je i Nikol je učiteljica u penziji. Dobro se sjeća revolucionarne 1968, ali više voli pričati o nedavnim akcijama u kojima je učestvovala. Naime, kao član grupe dobrovoljnih žetelaca uništavala je pokusna polja genetski modifikovanih kultura. Zbog toga je imala posla i sa policijom i pravosuđem. Sve to ide u rok službe, smatra Nikol, važno je da je zahvaljujući upravo njihovim akcijama u Francuskoj stavljen moratorijum na probna polja genetski modifikovanih žitarica.
Tu je i par članova lokalnog ogranka Nove antikapitalističke partije, te nekoliko dvadesetogodišnjaka, studenata prestižnog fakulteta za inžinjere. Podstaknuti činjenicom da je na njihovom fakultetu zabranjena bilo kakva forma organizovanja, odlučili su da se okupe van nastave i nauče sve o nenasilnoj i direktnoj akciji. Ujedno spremni da mijenjaju svijet i neodlučni i puni pitanja kao onih šta bi im rekli roditelji kada bi znali čime se bave.
Jedna do druge sjede dvije sestre. Tek što su prešle dvadeset i neku. Agat se upravo zaposlila u struci i to joj je ujedno i prvi posao, Polin nosi dredove i priča nam kako je bila tri mjeseca u Nepalu gdje se brinula se o djeci koji žive na ulici.
Lusil je tu, kako sama kaže, profesionalno. Želi snimiti dokumntarni film o pokretu «neposlušnih» u Francuskoj i u potrazi je za glavnim protagonistima.
Tokom kursa niko od polaznika ne ostavlja svoje prezime, a led razbijamo šalama pitajući se ko je među nama policijski doušnik.
Kako napraviti kornjaču?
Xavier, predavač, je dinamični i nadasve harizmatični tridesetsedmogodišnjak. Prije no što će se posvetiti ovom poslu radio je za Greenpeace. Kada je ova organizacija iznenada, tokom 2006. godine, prekinula kampanju protiv nuklearnog naoružanja, sa prijateljima, aktivistima koji su željeli da nastave ovu borbu, osnovao je kolektiv «Neposlušnih». Njihova prva akcija nije doživjela naročiti uspijeh. Jedino što su tom prilikom uradili, bilo je da na nekoliko minuta odlože ispaljivanje probnih nuklearnih balističkih projektila. To je bio i presudan momenat kada su shvatili da se bilo kakva forma građanske neposlušnosti i akcije ne može improvizovati, pa su stupili u kontakt sa predavačima jedne belgijske antivojne grupe.
Nakon toga odlučili su svoje znanje i iskustvo stavi na raspolaganje svima onima koji žele naučiti biti neposlušni, ali i kako se organizuje i vodi jedna akcija od početka do kraja, držeći se glavnog principa – nenasilne borbe.
Tako je od kraja 2006. godine do danas gotovo 3000 učesnika pratilo kurseve nenasilne direktne akcije, uglavnom u Francuskoj, ali i u Grčkoj, Italiji, Libanu, Kvebeku…Većina ovih kurseva je organizovana na poziv raznih kolektiva, sindikalnih udruženja, čak i političkih partija. U nekoliko slučajeva pratili su i štrajkače u preduzećima i usmjeravali njihove zahtjeve i akcije prema poslodavcima.
Xavier priznaje da uopšte ne zarađuje novac kao predavač o građanskoj neposlušnosti i da to radi iz čistih ideala. Preživljava radeći dva puta sedmično kao profesor u jednoj školi i, kako sam kaže, zahvaljujući supruzi koja ima stalni posao.
Napolju je topao, sunčan dan, pa praktični dio nastave nastavljamo napolju. Dio učesnika igra ulogu demonstranata, dok su drugi policajaci. Vježba ima za cilj da pokaže kako da se kanališe sopstvena agresivnost i kako reagovati uz osmijeh i nepreteće geste, ako se jednom nađe nasuprot snaga reda.
Potom se uče metode pasivnog otpora ili kako formirati «kornjaču», «zvijezdu» i «vozić». Polaznici kursa trebaju sjesti na zemlju, ispreplesti ruke i noge i tako stvoriti «blok» koga policija ne može rastaviti bez dosta uloženog truda. A kad vas jednom uspiju odvojiti od grupe treba se opustiti, leći na stomak i, uopšte govoreći, dobro namučiti policiju čiji je posao da vas odvuče sa mjesta protesta.
A šta ako policija upotrijebi silu?, pita jedan od polaznika kursa.
To je valjda rizik koji sa sobom nose sve akcije.
I dok se jedni valjaju po travi učeći tehnike mirnog otpora, na seoskom putu tik pored, sasvim polako, prolazi policijsko patrolno vozilo. Valjda čisto da daju do znanja da nas drže na oku.
Ništa čudno za Xaviera. On i njegovi «Neposlušni» su odavno predmet policijskog nadgledanja. Navodno je prije održavanja kursa policija čak obišla i načelnika seoceta kako bi saznala o kakvim je aktivnostima riječ.
«Koliko je učenje drugih o građanskoj neposlušnosti legalno?», pitam Xaviera. On sliježe ramenima: «Recimo da nije nelegalno. Ne pripremamo nikoga na neku određenu akciju, pa prema tome ne možemo biti odgovorni za neko njihovo potencijalno djelovanje. Na kraju uvijek se mogu pozvati na Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine koja u članu 2. jasno kaže da je naše pravo da se odupremo svakoj vrsti ugnjetavanja ».
Anđeli čuvari
Vrijeme je za teoretski dio nastave. Polaznici kursa , odjeće potpuno prljave i zelene od trave nakon prijepodnevnih «vježbi» u polju, sjede u klupama i kao pravi, dobri učenici zapisuju Xavierove smjernice o potrebi da se dobro razradi strategija prije no što se krene u akciju.
Treba imati jasne ciljeve, znati kojim sredstvima se raspolaže u finansijskom, ali i u smislu ljudstva, ko su protivnici, saveznici, ali i ne podcijenjivati značaj uloge medija prilikom svake inicijative. U ekipi svako treba imati svoju ulogu: od koordinatora, aktivista koji su samo srce akcije, preko portparola, do «anđela čuvara» koji se brinu za udobnost aktivista (naročito ako su ovi zavezani za neku ogradu! i koji će im ukoliko akcija potraje donositi vodu, sendviče, a u slučaju potrebe ih čak i počešati po nosu)…Ukratko, treba misliti i biti spreman na sve.
Nema dobre akcije bez odgovarajućih rekvizita. Da se zavežete za ogradu vašeg preduzeća, opštine ili, zašto ne, policijske stanice, može vam biti od pomoći lanac za bicikl, kao i lisice, a najbolje su one koje se mogu kupiti u kineskim šopovima, jer iako nekvalitetnije od pravih, daleko su jeftinije, a jednako efikasne. Kad smo kod lisica, Xavier podvlači da uvijek treba imati ključ kod sebe, jer u slučaju da se akcija iskomplikuje ili snage reda pokušaju nasilno da vam ih skinu, bitno je da se možete sami odvojiti.
Najinteresantniji i najinovativniji rekvizit je svakako PVC cijev. Opremljena sa poprečnim zavrtnjem, cijev je načinjena tako da u nju, dva demonstranta mogu zavući ruke i zakačiti se.
Još jedna sitna pojedinost, prije svake akcije potrebno se okvirno posavjetovati sa osobom koja poznaje zakon, kako bi se prije bilo kakvog djelovanja znalo u šta se upušta i kakve su potencijalne posljedice sa pravne tačke gledišta.
Kako se neke akcije preduzimaju bez obzira na posljedice, polaznici prolaze i kroz obuku kako postupiti ako vas privedu u policijsku stanicu. Simulacija razgovora u policiji tjera trnce niz leđa. Dovoljno da razuvjeri neodlučne i nedovoljno smjele.
«Ako neko nije spreman da učestuje u akciji bitno je da to kaže odmah grupi. Glupo je glumiti hrabrost, a onda u posljednjem trenutku sve zabrljati. Neodlučnog člana treba ostaviti da radi posao koji ima najmanje posljedica, kao da, na primjer, čuva automobile aktivista ili bude kontakt osoba za medije», zaključuje Xavier.
A koliko su mediji bitni u cijeloj priči, pokazuje i činjenica da je tokom kursa jedna radionica posvećena upravo odnosu sa medijima. Što je akcija originalnija i smjelija, mediji će joj posvetiti više pažnje.
Građanska neposlušnost i demokratija
Kad kažemo građanska neposlušnost svi prvo pomisle na Gandija ili Martina Lutera Kinga. Međutim, termin, koji je prvi put u 19. vijeku upotrijebio američki pisac Henri David Toro, danas je uglavnom izraz otpora običnih, «malih» ljudi koji nemaju nikakvih političkih aspiracija i obično je usko povezan sa problemima koji ih se direktno tiču.
Iako jedni smatraju da u državama koje se nazivaju demokratskim nema potrebe za ovakvom vrstom organizovanja građana, neposlušni misle da je uticaj na naše predstavnike u skupštini, pa čak i u lokalnim organima uprave, izuzetno dugotrajan i naporan posao koji traži mobilzaciju velikog broja ljudi. U slučaju potpisivanja peticije izgubićete dragocjeno vrijeme, naročito ukoliko, na primjer, sa prozora vidite bagere, koji se spremaju da poravnaju jedino dječije igralište u vašem naselju, dok ćete demostracijama ispred opštine, ukoliko, iz ovog ili onog razloga, ne mobilišete dovoljan broj ljudi, samo ispasti nekredibilni.
Za jednu direktnu, nenasilnu akciju, u početku, ne treba vam veliki broj ljudi, već samo dobro razrađena taktika i mediji.
Nakon dva dana obuke o nenasilnoj direktnoj akciji, može se osjetiti umor među polaznicima. Kurs je bio pomalo fizički naporan, ali istini za volju, i noć prije, ostali smo pričati do sitnih jutarnjih sati. Sutra je ponedjeljak i Lucil, koja radi u jednoj producentskoj kući, se pita kako će uopšte uspjeti ustati i otići na posao. Svi pričaju o tome kako će čim stignu kući prvo se dobro naspavati. Revolucije i akcije će ipak sačekati neki drugi dan.
Pogledajte fotogaleriju :
Arhiva BUKE
Vezani tekstovi : Tihomir Levajac : Ne treba svaku livadu prekriti betonom
Kada nepravda postane zakon, otpor postaje obaveza!