Država Peru gori već dva mjeseca. Mrtvi, ranjeni i uhapšeni, zapaljene policijske stanice, blokirane ceste i zračne luke, uz separatističke prijetnje odcjepljenjem na planinskom jugu zemlje – to je dosadašnja bilanca krvavih antivladinih prosvjeda koji su počeli nakon što je 7. prosinca prošle godine Nacionalni kongres svrgnuo s vlasti socijalističkog predsjednika Pedra Castilla, strpavši ga u istražni zatvor na 18 mjeseci pod optužbama za korupciju i poticanje pobune.
Taj 7. prosinca 2022. bio je vrlo buran dan u političkom životu Perua i lako se mogao završiti i dijametralno suprotno. Naime, Castillo je ujutro najavio da će dekretom raspustiti parlament (čime bi izazvao ustavnu krizu i ishodio nove izbore) i formirati nacionalnu izvanrednu vladu koja će izraditi novi socijalistički Ustav zemlje, koji bi zamijenio postojeći neoliberalni Ustav iz 1993. godine, donesen u vrijeme desničarskog diktatora Alberta Fujimorija (koji trenutno služi kaznu od 25 godina robije zbog korupcije, kriminala i političkog nasilja).
Međutim, parlament je bio brži od predsjednika. Samo nekoliko sati nakon te Castillove najave Kongres je izglasao njegov opoziv, novom predsjednicom proglasio dotadašnju potpredsjednicu Dinu Boluarte – koja se još prije godinu dana politički razišla s Castillom – a Castilla dao uhapsiti. Vojska i policija stali su na stranu Kongresa, a američka ambasadorica Lisa Kenna oštro je osudila Castillove namjere o raspuštanju parlamenta, piše Slobodna Dalmacija.
”SAD kategorički odbacuje bilo kakav neustavni akt predsjednika Castilla kojim bi se spriječili mandat i rad Kongresa”, napisala je američka ambasadorica na Twitteru.
Stručnjaci za Latinsku Ameriku, međutim, tvrde da Castillov naum o raspuštanju parlamenta – premda nesimpatičan u demokratskom smislu – ipak ima uporište u peruanskom Ustavu, pa su neki raniji predsjednici već koristili tu ustavnu mogućnost. Prije četiri godine Kongres je raspustio tadašnji predsjednik Martin Vizcarra – da bi novi sastav Kongresa godinu potom opozvao njega s predsjedničke funkcije – a isto je 1992. napravio i spomenuti diktator Fujimori.
Zanimljivo je da je te 1992. tadašnji predsjednik SAD-a George Bush sr. pozdravio taj Fujimorijev čin, za razliku od današnje američke ambasadorice u Peruu, koja osuđuje istovjetni Castillov naum. Iz toga bi netko zločest mogao zaključiti kako su Americi desničarski diktatori bliži od demokratskih marksista, pa prvima tolerira ono što potonjima zabranjuje.
Uglavnom, tog 7. prosinca prošle godine Castillo je uhapšen i odveden u zatvor, što je bio okidač za početak masovnih nereda širom Perua. Na ulicama Lime i drugih gradova istog su dana izbili sukobi policije i Castillovih pristaša, koji su uzvikivali: “Pedro, narod je uz tebe!” A ti su se sukobi nastavili do danas. O količini narodnog bijesa govore i ankete, po kojima Kongres ima potporu samo 11 posto ispitanika.
Doduše, o dubini krize u Peruu govori i činjenica da ni Castillo uoči svrgavanja nije uživao veliku podršku ispitanika – samo 24 posto.
’DINA, UBOJICO!’
Nova predsjednica Dina Boluarte najprije je poručila da planira odraditi Castillov mandat do kraja, odnosno sve do 2026., da bi nakon erupcije nasilja izašla s kompromisnom ponudom da se prijevremeni izbori održe u travnju 2024. godine. Međutim, ni to nije zadovoljilo prosvjednike, koji zahtijevaju da se izbori održe što prije, uz hitno puštanje Castilla iz zatvora.
OGLAS
Prve vijesti o mrtvima stigle su već 11. prosinca, a smrtni slučajevi nastavili su se iz tjedna u tjedan. Već 14. prosinca, nakon sedme smrti, predsjednica Boluarte proglasila je izvanredno stanje u cijeloj zemlji, dajući policiji posebne ovlasti i ograničavajući slobode građana, uključujući pravo na okupljanje.
U pokušaju da suzbije nemire, predsjednica je angažirala i vojsku, što je izazvalo ostavku dvojice ministara, a u tehničkom je smislu samo dolilo ulje na vatru prosvjedničkog bijesa: nemiri su tek tada eskalirali. Broj mrtvih vrlo brzo je prešao 20, a osobito je dramatično bilo 17. prosinca u planinskom gradu Ayacucho, gdje je u sukobima sa snagama sigurnosti ubijeno najmanje osmero ljudi. Demonstracije su se proširile na čitavu zemlju, a narod na ulicama sada uzvikuje: “Dina, ubojico!”
Vojska nije uspjela uspostaviti potpunu kontrolu nad čitavom zemljom. Prosvjednici su počeli napadati regionalne zračne luke – zbog čega ih je nekoliko zatvoreno – i blokirati ceste, što je u više provincija rezultiralo uvođenjem policijskog sata.
Nova godina donijela je nove probleme za novu vlast u Limi. Već 5. siječnja peruanski ministar Jorge Chavez ustvrdio je da su “u zemlju ušli stranci koji potiču nemire i separatizam” na jugu zemlje.
– Ušli su ne samo s namjerom poticanja nasilja, već i da integriraju ovu separatističku ideju u našu zemlju – rekao je Chavez na tiskovnoj konferenciji, dok je u intervjuu za lokalnu televiziju precizirao da je na prosvjedu u pograničnoj regiji Puno uočena prisutnost petorice Bolivijaca.
Istodobno su lokalni mediji izvijestili kako u spomenutoj regiji Puno i drugim dijelovima tradicionalno ljevičarskog juga neki vođe prosvjeda zaista prijete odvajanjem od Lime i sjevernog Perua.
Nova eskalacija zbila se 9. siječnja, kad je u sukobima u južnom Peruu ubijeno 17 ljudi. Većina ih je stradala u gradu Juliaci, gdje su prosvjednici pokušali preuzeti kontrolu nad aerodromom; kako je objavio državni ured za ljudska prava, među ubijenima su se našla i dva tinejdžera. Istog dana jedna je osoba ubijena u obližnjem gradu Chucuito, gdje su prosvjednici blokirali autocestu.
Tri dana kasnije, 12. siječnja, sindikati i ljevičarske grupe organizirali su veliki protestni marš ulicama Lime, zahtijevajući od predsjednice Boluarto da podnese ostavku, ponovo uzvikujući “Dina, ubojico!” i noseći kartonske lijesove i fotografije dosadašnjih žrtava.
– Gospođo Boluarte, zašto okrećete leđa ljudima, toliko je mrtvih, zaboga, zaustavite ovaj masakr! – rekla je prosvjednica Olga Espejo, kako je prenio Reuters.
Kako je poznato, do trenutka pisanja ovog teksta predsjednica Boluarte nije podnijela ostavku, niti je masakr nad peruanskim prosvjednicima zaustavljen. Stoga je prilika da razmotrimo širi kontekst ove peruanske priče.
Osim što je, netipično za Peru, na vlast prije godinu i pol dana došao kao radikalni ljevičar marksističke provenijencije, Castillo je i prvi predsjednik indijanskog porijekla u povijesti Perua. Otuda među prosvjednicima pretežu peruanski Indijanci, koji čine polovicu od 33 milijuna stanovnika ove andske države. Upravo toliko glasova je Castillo dobio u drugom krugu predsjedničkih izbora u lipnju 2021. godine – 50,14 posto.
Drugim riječima, za njega je mahom glasalo indijansko, domorodačko stanovništvo Perua, koje se sada na ulicama Lime i drugih peruanskih gradova sukobljava s policijom, zahtijevajući oslobađanje Castilla i hitne prijevremene izbore.
KLASNE LINIJE RASCJEPA
Stručnjaci kažu da Peru spada u one latinskoameričke države u kojima je društvena realnost praktično nepromijenjena još od doba konkvistadora, te je suštinski određena naslijeđem bijelih kolonizatora nad teritorijem indijanske i domorodačke populacije. Klasne linije rascjepa u peruanskom društvu uvelike se poklapaju s rasnim i regionalnim linijama – indijansko stanovništvo živi mahom u planinskim dijelovima zemlje, a bijela manjina na obalnom području – što potomcima bijelih doseljenika daje neproporcionalnu moć u odnosu na autohtono stanovništvo.
U tom smislu, pobjeda Castilla na izborima predstavljala je i prvu, povijesnu pobjedu peruanskih domorodaca, čiji su ga glasovi i doveli na vlast.
Istodobno, ta je mršava izborna razlika – Castillo je dobio samo 50-ak tisuća glasova više od protukandidatkinje Keiko Fujimori, kćeri spomenutog diktatora Fujimorija, koja se postavila kao eksponent peruanske oligarhije i krupnog kapitala – nagovijestila da će Castillova vladavina biti bremenita sukobima s opozicijom koja kontrolira Kongres.
Trajni sukobi i tenzije između predsjednika i parlamenta i inače su obilježje političkog života Perua – zbog čega je, među ostalim, zemlja u zadnjih sedam godina promijenila čak šest predsjednika, uključujući Boluarte – što se dogodilo i Castillu: sukob predsjednika i parlamenta ponovio se i ovaj put, ali sada s krvavim posljedicama.
KOMUNIST U PALAČI
Seoski učitelj i bivši sindikalni vođa, Castillo nije skrivao svoje socijalističke planove za Peru. Njegovo glavno predizborno obećanje bilo je vrlo jednostavno i jezgrovito: “Nema više siromaha u bogatoj zemlji.” To je značilo da bi izdašni resursi Perua – drugog najvećeg svjetskog proizvođača bakra, iza Čilea – trebali koristiti peruanskim građanima, a ne više korporacijama i elitama.
Da bi to postigao, Castillo je naumio slijediti klasičnu marksističku ekonomsku doktrinu, po kojoj država preuzima kontrolu nad industrijom i izravno sudjeluje u gospodarstvu, kako bi se od prihoda ostvarenih prodajom bakra mogli financirati socijalni programi. Stoga se Castillo u kampanji zalagao za nacionalizaciju energetskih industrija (rudarstvo, nafta, plin) i veću ulogu države u gospodarstvu. Također je najavio da će provesti zemljišnu reformu.
OGLAS
Već tada su neki analitičari najavljivali da bi Castillo mogao doživjeti sudbinu nekadašnjeg čileanskoga marksističkog predsjednika Salvadora Allendea – također izabranog na demokratskim izborima – koji je 1973. ubijen u vojnom puču pod vodstvom generala Pinocheta i američke CIA-e, nakon što je najavio nacionalizaciju industrije bakra, koju su držale američke korporacije.
Naravno, te su Castillove ideje izazvale uzbunu – čak i paniku – među peruanskim ekonomskim elitama, uplašenima da bi Castillo mogao okončati neoliberalni model slobodnog tržišta koji je u Peruu prije trideset godina uveo diktator Fujimori. Još za vrijeme predizborne kampanje Castillovi oponenti su tvrdili da on želi uvesti komunizam te da Peruu prijeti ekonomski slom kao u Venezueli.
– Castillova stranka je marksističko-lenjinistička. On prijeti da će promijeniti Ustav i još puno toga. Ništa ne bi iznenadilo – izjavio je nakon izbora bivši peruanski ministar financija Alfredo Thorne.
Castillo pak nije ni skrivao da želi promijeniti neoliberalni Ustav kako bi proveo svoje ekonomske reforme. Naime, prema postojećem Ustavu država može poslovati samo kada je za to ovlaštena posebnim zakonodavstvom i kada je to u nacionalnom interesu. Castillov cilj je bio izmijeniti Ustav kako bi vlada mogla nacionalizirati rudarski i energetski sektor ili jednostrano izmijeniti ugovore s korporacijama tako da plaćaju više poreza.
BESKONAČNI STATUS QUO
Castillo je pritom polazio od terenskih činjenica da neoliberalni model jest uspio privući strana ulaganja i učiniti peruansko gospodarstvo jednim od najbrže rastućih na kontinentu, ali nije uspio postići da se taj gospodarski rast reflektira i na podizanje standarda i kvalitete života indijanskog stanovništva u ruralnim i planinskim dijelovima Perua.
Konkretno, prema podacima Svjetske banke, gospodarstvo Perua je između 1990. i 2019. raslo prosječno 4,3 posto godišnje, što je znatno iznad kontinentalnog prosjeka od 2,6 posto. No udio stanovništva koje živi u siromaštvu u ruralnim područjima još uvijek iznosi visokih 41 posto, kako su pokazali podaci Nacionalnog zavoda za statistiku iz 2019. godine.
Nadalje, očekivano trajanje života u Huancavelici, regiji u kojoj je Castillo dobio najveći broj glasova, čak je sedam godina kraće nego u Limi. U regiji Puno, gdje je Castillo također dominirao, stopa smrtnosti dojenčadi gotovo je tri puta veća od one u Limi.
Svojim zamišljenim i najavljenim ustavnim i gospodarskim reformama Castillo je želio promijeniti taj beskonačni status quo – po kojem korist od ekonomskog rasta imaju samo privilegirani dijelovi društva – čime je naišao na žestoki otpor čuvara postojećeg poretka, stacioniranih u Kongresu. Tako se od prvog dana mandata Castillo našao u sukobu s Kongresom, koji ga je već ranije dvaput pokušao opozvati, a u trećem pokušaju je uspio.
Na kraju, valja istaknuti da o aktualnom vladinu nasilju u Peruu – odnosno o krvavim i smrtonosnim obračunima snaga sigurnosti s prosvjednicima – u zapadnim medijima čitamo puno rjeđe nego o istovjetnom vladinom nasilju u Iranu, gdje se snage sigurnosti također već mjesecima surovo obračunavaju s prosvjednicima, uz brojne smrtne slučajeve, baš kao u Peruu. Zašto krvave scene u Iranu iskaču sa svakog portala, a krvave scene u Peruu stižu “na kapaljku”?
Odnosno, zašto je Europska unija – kojom trenutno predsjeda Švedska – ovog tjedna uvela sankcije Iranu zbog “brutalnog” gušenja prosvjeda, a nije ih iz istog razloga uvela Peruu?
”EU snažno osuđuje brutalnu i nerazmjernu upotrebu sile od strane iranskih vlasti protiv mirnih prosvjednika”, objavio je u ponedjeljak na Twitteru švedski ministar vanjskih poslova Tobias Billstrom, pojasnivši da su ministri vanjskih poslova Unije na ovotjednom sastanku u Bruxellesu “usvojili novi paket sankcija protiv Irana, usmjeren na one koji potiču represiju”.
Zašto, dakle, EU na isti način ne osuđuje “brutalnu i nerazmjernu upotrebu sile od strane peruanskih vlasti protiv mirnih prosvjednika”?
SVIJET DVOSTRUKIH KRITERIJA
Jasno je zašto je to tako. U Teheranu je na vlasti ekipa koja njeguje antiamerikanizam i provodi politiku na koju Amerika i Zapad ne mogu utjecati, pa stoga treba medijski intenzivno pratiti svaki pokušaj bunta protiv iranskih vlasti.
S druge strane, prosvjednici u Peruu ustali su u obranu svrgnutoga ljevičarskog predsjednika koji je htio srušiti neoliberalni model kapitalizma i voditi nezavisnu politiku u korist peruanskog naroda, što znači da te i takve prosvjednike treba ignorirati ili minorizirati njihovu pobunu.
Stoga nije ni čudo da je State Department već u popodnevnim satima 7. prosinca – čim je peruanski Kongres izglasao Castillov opoziv i novom predsjednicom proglasio Dinu Boluarte – pozdravio taj potez i poručio kako “SAD podržava Peru pod novom predsjednicom Boluarte”. To je taj kurvinski svijet dvostrukih kriterija.