Ako se hitno ne poduzmu mjere, život će biti temeljno promijenjen za drevne zajednice koje žive na obalama rijeke Tigris.
Kao vođa jedne od najstarijih gnostičkih religija na svijetu, šeik Nidham Kreidi al-Sabahi smije koristiti isključivo vodu uzetu iz tekuće rijeke, čak i za piće.
Šezdesetosmogodišnjak ima dugu sijedu bradu koja mu pada preko jednostavne svijetlosmeđe odore i bijelu kapu koja prekriva jednako dugu kosu, koju šeici ne smiju šišati. Kaže da se nikada nije razbolio pijući vodu iz rijeke Tigris i vjeruje da je, dok god voda teče, ona čista. No istina je da uskoro možda uopće neće teći, piše The Guardian.
Slavna iračka rijeka Tigris snažno je zagađena i prijeti joj isušivanje. Ako se hitno ne poduzmu mjere za spas rijeke, život će biti temeljno promijenjen za drevne zajednice koje žive na njezinim obalama.
„Bez vode nema života“, kaže šeik Nidham, mandejski vjerski vođa koji živi u južnom iračkom gradu Amari, na obali rijeke u kojoj je redovno uranjan još od prvog mjeseca života.
Mandejci su pripadnici jedne od najstarijih gnostičkih religija na svijetu. Južni Irak je njihova domovina više od hiljadu godina, posebno u provinciji Maysan. Amara, glavni grad provincije, izgrađena je oko Tigrisa. Voda je središnja za njihovu vjeru i svaki veliki životni događaj zahtijeva ritualno pročišćenje. Bračne ceremonije počinju u vodi, a prije posljednjeg daha Mandejce bi trebalo odvesti na rijeku radi završnog očišćenja.
„Za našu religiju važnost vode je kao zrak. Bez vode život ne bi postojao. Na početku stvaranja, Adam je bio prvi čovjek na Zemlji. Prije Adama postojala je voda, i voda je bila jedan od elemenata koji su stvorili Adama“, objašnjava šeik Nidham.
Tigris je jedna od dvije slavne rijeke koje su kolijevka Mezopotamije i nekada su činile dio „plodnog polumjeseca“. Rijeka izvire u jugoistočnoj Turskoj i teče cijelom dužinom Iraka, kroz njegova dva najveća grada, Mosul i Bagdad, sve dok se ne spoji s Eufratom; zajedno, kao Šatt al-Arab, završavaju svoj put na jugu, u Zaljevu.
Ovdje, na obalama ovih rijeka, promijenjena je istorija svijeta. Prvi put je razvijena poljoprivreda velikih razmjera, zapisane su prve riječi i izumljen je točak. Danas se vode Tigrisa koriste za navodnjavanje, transport, industriju, proizvodnju energije i piće za procijenjenih 18 miliona Iračana koji žive u njegovom slivu.
„Sav život Iračana ovisi o vodi. Sva civilizacija i sve priče koje čujete ovise o te dvije rijeke. To je više od vode za piće, navodnjavanje, upotrebu ili pranje… To je čak više i od duhovnosti“, kaže Salman Khairalla, osnivač Humat Dijlah, nevladine organizacije posvećene zaštiti rijeke.
No zdravlje rijeke već decenijama je u padu. Irak je imao vrhunsku vodnu infrastrukturu sve dok je SAD nije učinio metom tokom Operacije Pustinjska oluja 1991. godine. Nakon uništenja postrojenja za pročišćavanje, kanalizacija se ulijevala u vodotokove. Godine sankcija i sukoba znače da se infrastruktura nikada nije u potpunosti oporavila. Danas je širom južnog i središnjeg Iraka samo 30% urbanih domaćinstava priključeno na postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. U ruralnim područjima taj broj pada na 1,7%.
Osim komunalnog otpada, u rijeci završavaju hemijska gnojiva i pesticidi iz poljoprivrednog otjecanja, industrijski otpad – uključujući onaj iz naftnog sektora – kao i medicinski otpad. Studija iz 2022. godine pokazala je da je kvalitet vode na brojnim lokacijama u Bagdadu ocijenjen kao „loš“ ili „vrlo loš“. Godine 2018. najmanje 118.000 ljudi u južnom gradu Basri liječeno je u bolnicama nakon što su pili zagađenu vodu.
Rijeka se takođe drastično smanjila po obimu. U posljednjih 30 godina Turska je izgradila velike brane na Tigrisu, a količina vode koja stiže do Bagdada smanjena je za 33%. Iran je takođe izgradio brane i preusmjerio vodu iz zajedničkih rijeka koje hrane Tigris. Unutar Iraka voda se često prekomjerno koristi, posebno u poljoprivredi koja troši najmanje 85% površinskih voda zemlje.
Klimatska kriza uzima danak. Irak je zabilježio pad padavina od 30% i nalazi se u najgoroj suši u gotovo jednom vijeku. Očekuje se da će potražnja za slatkom vodom premašiti ponudu do 2035. Ovog ljeta Tigris je bio toliko nizak da su ljudi mogli lako preći preko njega pješice.
Khairalla smatra da su brane uzvodno i loše upravljanje najveći problemi, jer kako se količina vode smanjuje, koncentracija zagađivača raste. „Kvalitet vode ovisi o količini“, rekao je.
Iračka vlada je više puta morala pritiskati svog sjevernog susjeda da ispusti više vode iz brana. Rasipanje vode unutar Iraka jedna je od briga koje turski zvaničnici često ističu u tim razgovorima.
U novembru su Bagdad i Ankara potpisali mehanizam za rješavanje nekih problema rijeke: zaustavljanje zagađenja, uvođenje modernih tehnologija navodnjavanja, obnovu poljoprivrednog zemljišta i poboljšanje upravljanja vodama. Sporazum je opisan kao dogovor „nafta za vodu“, jer će infrastrukturne projekte provoditi turske kompanije, a plaćati se sredstvima od nafte. Iračko ministarstvo vanjskih poslova predstavilo ga je kao sporazum „prvi takve vrste“.
Međutim, sporazum je naišao na oštre kritike stručnjaka, ekoloških aktivista i javnosti, koji su zabrinuti zbog nedostatka objavljenih detalja, činjenice da izgleda kao da Ankari daje kontrolu nad iračkim vodnim resursima, te da nije pravno obavezujući.
„Trenutno ne postoji stvarni sporazum“, rekao je Mohsen al-Shammari, bivši ministar vodnih resursa.
„Rekao bih da je to više izborna propaganda.“ Dogovor je potpisan samo devet dana prije općih izbora u Iraku.
Iračko ministarstvo vodnih resursa, ministarstvo okoliša i vladin glasnogovornik nisu odgovorili na zahtjeve za komentar.
Bez vode, šeik Nidham strahuje za budućnost Mandejaca u južnom Iraku. Mnogi su već napustili zemlju ili se preselili uzvodno u autonomnu regiju Kurdistan. Procjene govore da njihova svjetska populacija broji između 60.000 i 100.000 ljudi, s manje od 10.000 preostalih u Iraku. Umirući Tigris mogao bi biti posljednji čavao u lijesu.