Ako Kina odluči izvršiti invaziju na Tajvan, može li je SAD zaustaviti? Je li SAD i dalje jedina svjetska supersila, sposobna diktirati uvjete Pekingu čak i neposredno uz kinesku obalu, ili Komunistička partija Kine sada može konačno privesti kraju dugotrajnu Pax Americanu i poredak temeljen na tim pravilima?
Odgovor bismo mogli doznati prilično brzo, upravo u trenutku kada britanski premijer Keir Starmer ovaj tjedan putuje u Peking kako bi se sastao s kineskim predsjednikom Xijem Jinpingom. Prošloga tjedna, daleko od skijaških staza u Davosu i gotovo nezapaženo, geopolitički poredak značajno se promijenio. Winning Youth, brod za rasuti teret, stigao je u Kinu s 200 tisuća tona željezne rude.
Velike pošiljke željezne rude u Kinu stižu stalno, kako bi se zadovoljila golema potražnja te zemlje za primarnim čelikom. No uobičajeno je da ruda dolazi iz Australije, koja pokriva oko 64 posto kineskog uvoza, ili iz Brazila, drugog velikog dobavljača s oko 22 posto. Teret broda Winning Youth bio je drukčiji. Bila je to prva pošiljka rude iz golemih ležišta Simandou u Gvineji u zapadnoj Africi. Brod je isplovio iz Conakryja 2. prosinca.
Afrička strategija
Rudnici Simandou, pripadajuća željeznička pruga do obale i posebno izgrađena lučka infrastruktura na ušću rijeke Morébaya, s koje se ruda ukrcava na brodove na sidrištu, dio su golemog zajedničkog projekta. Financijska struktura projekta složena je, no prema analitičkoj kući Drewry kineski subjekti kolektivno imaju najveći strateški utjecaj na cijeli projekt, kroz vlasništvo nad rudnicima i zajedničku kontrolu željezničko-lučke infrastrukture.
“Kina je najveći strateški dionik”, navode iz Drewryja. Projekt Simandou još nije u potpunosti operativan. Trebala su tri tjedna da se Winning Youth u potpunosti napuni, znatno dulje nego što će biti potrebno kada željeznica i lučki terminal dosegnu puni kapacitet.
Očekuje se, međutim, da će Simandou u idućim godinama brzo povećavati proizvodnju, možda i do 120 milijuna tona godišnje u relativno kratkom roku. Također se očekuje da će većina, ako ne i sva ta ruda, završavati u Kini.
Šteta za Australiju
To je važno jer se australska kontrola nad većinom kineske opskrbe željeznom rudom često navodi kao jedan od čimbenika koji Xija Jinpinga odvraćaju od pokretanja vojne kampanje za osvajanje Tajvana. Australija bi u takvom scenariju gotovo sigurno obustavila isporuke, a šteta za kinesku industriju bila bi golema. No za nekoliko godina taj bi učinak bio znatno slabiji jer bi ogromne količine rude i dalje stizale iz Simandoua.
Kako se mijenja struktura svjetskih teretnih ruta, tako se mijenja dinamika moći u Tajvanskom tjesnacu. Sukob u tjesnacu već je u tijeku, a kineskih vojnih manevara sve je više. To je pozadina Starmerova posjeta Pekingu ovoga tjedna. U pratnji britanskih poslovnih čelnika, njegov je put navodno usmjeren na obnovu “zlatnog doba” kinesko-britanske trgovine i ulaganja iz vremena Therese May.
Želja Starmerove vlade da se približi Kini bila je očita i u odluci da se dopusti izgradnja nove kineske “superambasade” u Londonu, odluci koju je bivši čelnik Konzervativne stranke Iain Duncan Smith za Telegraph opisao kao “ponižavajuću rasprodaju”. Britanske poruke ipak su proturječne. Prošloga tjedna nuklearna jurišna podmornica HMS Anson uplovila je u Gibraltar, svoju prvu postaju na putu prema Australiji, gdje će vjerojatno provesti najmanje šest mjeseci sa sjedištem u Perthu, u sklopu projekta Submarine Rotational Force West (SRF-West).
Nužnost diplomacije s Kinom
SRF-West prva je faza sporazuma AUKUS između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a. Cilj je ujediniti snage kako bi se stvorila flota nuklearnih jurišnih podmornica sa sjedištem u Perthu, kao i pripadajuća infrastruktura u Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu za njihovu izgradnju i održavanje.
Budući da je Anson vjerojatno jedina operativna jurišna podmornica Kraljevske mornarice u ovom trenutku, a uz sve izraženiju rusku prijetnju u Atlantiku, jasno je da vlada AUKUS-u daje iznimno visok prioritet. Cijela svrha AUKUS-a jest suprotstavljanje rastućoj kineskoj moći na Pacifiku. Kina odbija uspostaviti diplomatske odnose s bilo kojom državom koja priznaje Tajvan kao neovisnu državu.
Diplomati u pravilu smatraju da su diplomatski odnosi s Kinom nužni. Samo nekolicina manjih država priznaje Tajvan kao neovisnu državu, a među najpoznatijima je Vatikan. Znatno veći broj država zauzima, međutim, takozvani “dvoznačan” stav prema tajvanskoj neovisnosti. One imaju diplomatske odnose s Kinom i formalno ne priznaju tajvansku državnost. Te države nemaju veleposlanstva u Tajpeiju, niti Tajvan ima veleposlanstva u njihovim glavnim gradovima, ali postoje ljudi i institucije koje u praksi obavljaju vrlo slične funkcije.
Pitanje legitimnosti Tajvana
Ujedinjeno Kraljevstvo, primjerice, ima Britanski ured u Taipeiju, u kojem rade zaposlenici Ministarstva vanjskih poslova koji bi bili diplomati kada bi imali formalnu akreditaciju. Tajvan ima sličan ured, Taipei Representative Office, u londonskoj četvrti Belgravia. Preko puta zgrade nalazi se parkirno mjesto s natpisom “diplomats”, iako predstavnici u tom uredu službeno nisu diplomati, što donekle razotkriva stvarni stav britanske vlade.
Još važnija od svega, cjelokupna američka politika prema Tajvanu oduvijek je bila politika takozvane “strateške dvoznačnosti”. U praksi je to, međutim, najčešće značilo prilično čvrstu i vidljivu američku potporu tajvanskoj neovisnosti i demokraciji. Uoči izbora na Tajvanu 1996. godine Kina je, primjerice, ozbiljno pokušala zastrašiti tajvanske birače kako bi glasali za kandidata sklonog Pekingu.
Više od 100 tisuća vojnika raspoređeno je na kopnenoj strani tjesnaca, a održavane su i vježbe amfibijske invazije. Kina je također ispalila balističke projektile u tajvanske teritorijalne vode, što je izazvalo takvu zabrinutost da je trgovački pomorski promet dvaput obustavljen kroz tjesnac. To zveckanje oružjem uvelike je neutralizirano dolaskom dviju američkih skupina nosača zrakoplova i drugih pomorskih snaga.
Moć Kine se ne može ignorirati
Taj je sukob danas poznat kao Treća kriza u Tajvanskom tjesnacu. Tijekom prve dvije, u pedesetim godinama prošloga stoljeća, s kineskog kopna bombardirani su udaljeni otoci pod tajvanskom kontrolom. Kineska zračna i pomorska moć sredinom devedesetih bila je prilično zanemariva, što je zorno prikazano činjenicom da je nosač zrakoplova USS Nimitz dvaput plovio kroz tjesnac zajedno s drugim američkim ratnim brodovima. Kandidat sklon Pekingu na Tajvanu osvojio je manje od 15 posto glasova.
Od tada američka vojska polazi od pretpostavke da je sukob s Kinom vjerojatan, dok je njezin tradicionalni hladnoratovski protivnik Rusija potisnuta na drugo mjesto. Kako navodi Telegraph, to ima smisla. Kinesko gospodarstvo danas je najmanje dvadeset puta veće nego sredinom devedesetih, a obrambeni proračun Komunističke partije Kine drugi je najveći na svijetu, znatno veći od ruskoga, čak i uz ratno gospodarstvo ruskoga predsjednikaVladimira Putina.
Naravno, kineska zračna i pomorska moć više nije zanemariva. Po broju ratnih brodova Ratna mornarica Narodnooslobodilačke vojske zapravo je veća od američke, iako SAD zasad zadržava znatnu prednost u ukupnoj istisnini flote i broju lansirnih cijevi za projektile, što su vjerojatno važniji pokazatelji.
Kinesko osoblje znatno jeftinije
Sjedinjene Američke Države bi, unatoč svemu, trebale biti znatno moćnije od Kine. Nominalni BDP SAD-a i dalje je za polovicu veći od kineskoga, a ključno je i to što Sjedinjene Američke Države razmjerno više troše na obranu, odnosno, kako to nova administracija radije naziva, na “rat”. Radi se o 3,4 posto BDP-a u odnosu na kineskih 1,7 posto. Golema američka vojna potrošnja, koja se približava iznosu od bilijun dolara godišnje, otprilike je trostruko veća od kineske.
No to ne daje cjelovitu sliku. I Kina i SAD većinu svojeg naoružanja proizvode same i regrutiraju iz vlastitih tržišta rada, a troškovi kineske proizvodnje oružja, zrakoplova i brodova znatno su niži nego u SAD-u. Kineski vojnici, mornari i piloti također su znatno jeftiniji od američkih.
Ta se razlika u troškovima zorno vidi u činjenici da je golema kineska industrija brodogradnje, daleko najveća na svijetu, u samo četiri godine do 2025. izgradila ratnih brodova koliko ih ima i cijela Kraljevska mornarica, a taj se tempo i dalje ubrzava. Američka brodogradilišta, toliko skupa da uglavnom mogu dobivati poslove samo od Pentagona, jedva uspijevaju zamijeniti postojeće ratne brodove kako se troše, a kamoli proširiti flotu.
‘Lisica u kokošinjcu’
Usporedbe poput ovih objašnjavaju zašto je kinesko gospodarstvo, promatrano prema paritetu kupovne moći, zapravo za trećinu veće od američkoga. To pak upućuje na to da američko ministarstvo rata, u smislu stvarne kupovne i kadrovske moći, ima prednost od otprilike 50 posto, a ne trostruku, kako bi se moglo zaključiti iz nominalnih iznosa.
Tu je i činjenica da bi se borbe u blizini Tajvana odvijale tako da bi američke snage djelovale na velikoj udaljenosti od svojih baza, dok bi kineske bile blizu svojih. U scenariju kineske amfibijske invazije, američka jurišna podmornica, ili možda saveznička iz AUKUS-a, HMS Anson ili neka od njezinih nasljednica, mogla bi se provući ili probiti kroz relativno neiskusne protupodmorničke snage Ratne mornarice Narodnooslobodilačke vojske i ući u Tajvanski tjesnac.
Dijelovi tjesnaca preplitki su za nuklearnu jurišnu podmornicu, no i dalje bi se radilo o klasičnom slučaju “lisice u kokošinjcu” za invazijsku flotu. Torpeda i projektili takve podmornice nanijeli bi strašne gubitke kineskim amfibijskim snagama. Podmornica bi se potom mogla izvući i preživjeti, nakon što potroši svoje naoružanje.
Napad kineskih baza na kopnu
No ako bi takva podmornica bila dio snaga AUKUS-a sa sjedištem u Perthu, pred njom bi bio dug put natrag do baze radi ponovnog naoružavanja, a zatim još jedan jednako dug povratak na bojište. Zapovjednik podmornice mogao bi se odlučiti i za bližu američku bazu, poput Guama, no i to bi bilo prilično daleko. S druge strane, kineski ratni brod u blizini Tajvana bio bi odsutan tek kratko ako bi se morao opskrbiti, što znači da bi svaki kineski brod isporučivao znatno više borbene moći od usporedivog američkog ili savezničkog.
Američki predsjednik mogao bi, naravno, odlučiti napasti kineske baze na kopnu, no posve je moguće da bi se to smatralo pretjeranom eskalacijom, što je stalna briga u ratu u kojem obje strane raspolažu interkontinentalnim nuklearnim oružjem. Svi ti čimbenici postupno nagrizaju američku prednost u potrošnji. Stoga nije bilo veliko iznenađenje kada je prošlog mjeseca u javnost procurio sažetak Pentagona, takozvani “Overmatch Brief”.
Dokument, koji se temelji na godinama američkih ratnih igara, povjerljivih obavještajnih brifinga i simulacija, kategorički je ustvrdio da bi SAD “najvjerojatnije pretrpio ozbiljan poraz” ako bi pokušao intervenirati protiv kineskog pokušaja osvajanja Tajvana. Jedan od razloga zbog kojih Overmatch Brief nije iznenađujući jest i to što Pentagon ima snažan poticaj tvrditi da mu je potrebno više resursa.
SAD ne želi provocirati Kinu
Isto tako, činjenica da je dokument procurio u medije nije bila šokantna, jer ako nitko ne zna da takav dokument postoji, njegov je učinak znatno manji. Takvi dokumenti imaju snažan utjecaj na sve vojske. Primjerice, jasno je da bi prve, a vrlo vjerojatno i odlučujuće faze svakog kinesko-tajvansko-američkog oružanog sukoba bile zračni i pomorski okršaji u kojima bi dominirali projektili dugog dometa.
Na američkoj strani ti bi se projektili uglavnom lansirali s brodova ili iz zrakoplova. To je pozitivna perspektiva za američku mornaricu i ratno zrakoplovstvo. Nimalo pozitivna nije za američku kopnenu vojsku i marince. To je dovelo do neobične pojave da marinski korpus mnoge svoje klasične borbene postrojbe pretvara u takozvane obalne pukovnije, dok kopnena vojska stvara posebne snage za djelovanje u više domena. Obje su formacije u osnovi kopnene raketne jedinice, svojevrsni američki ekvivalent kineskih raketnih snaga.
Problem je u tome što SAD vjerojatno ne bi želio unaprijed provocirati Kinu, pa takve snage ne mogu biti raspoređene na Tajvanu i stoga vjerojatno ne bi bile osobito korisne. Neovisno o tim pitanjima, ključno pitanje za Xija i američkog predsjednika Donalda Trumpa jest – što bi se dogodilo kada bi Kina krenula protiv Tajvana, a SAD intervenirao?
SAD raspolaže impresivnim sustavima
Uobičajen način traženja odgovora na takvo pitanje jesu ratne igre, vojna inačica onoga što se u drugim područjima naziva modeliranjem, primjerice kod pandemija ili klimatskih promjena. Provedeno je mnogo ratnih igara koje se bave kineskom invazijom ili blokadom Tajvana.
Takvi modeli mogu imati koristi od boljih ili detaljnijih podataka, ali gotovo je uvijek točno da su tajni modeli još skloniji tome da budu vođeni skrivenim agendama nego javno dostupni radovi. Upravo zato ima smisla osvrnuti se na javno dostupne ratne igre koje se bave mogućim sukobom oko Tajvana. Utjecajni washingtonski think tank Center for Strategic and International Studies (CSIS) uložio je znatan napor u tom smjeru.
CSIS-ove ratne igre priznaju neke neugodne stvarnosti za američke snage. Američki krstaši i razarači, primjerice, raspolažu doista impresivnim obrambenim sustavima protiv različitih vrsta kineskih projektila, a takve obrane mogu značiti da čak i snažan kineski napad može biti odbijen od strane borbene skupine nosača zrakoplova ili druge površinske borbene skupine američke mornarice.
Opasni kineski teški bombarderi
No brojke su neumoljive. U jednom primjeru Kina šalje formaciju od 24 teška bombardera H-6, od kojih je svaki naoružan s četiri protubrodska projektila YJ-12. Ti bombarderi mogu djelovati duboko u Pacifiku, pretražujući velike dijelove oceana svojim radarima. Ako imaju i samo približnu predodžbu o tome gdje bi se mogla nalaziti američka pomorska skupina, mogu je locirati.
Ako američka skupina uključuje nosač zrakoplova, njegov će radarski zrakoplov vjerojatno otkriti kineske bombardere znatno prije nego što oni mogu pronaći nosač, a u tom bi slučaju borbeni zrakoplovi s nosača vjerojatno riješili problem.
CSIS-ov model pritom ne uzima u obzir stvarnost da bi se takav udarni paket bombardera H-6 teško mogao probiti kroz američke lovce, osobito ako bi oni bili naoružani novim projektilima SM-6 za borbu izvan vizualnog dometa.
CSIS ima optimističniji model sukoba
Bombarderi bi vjerojatno bili oboreni prije nego što bi se uopće približili nosaču, koji bi ostao ispod njihova radarskog horizonta. No ako u igri nema američkih radarskih zrakoplova ni lovaca, salva projektila koje ispaljuju kineski bombarderi vjerojatno bi preplavila čak i iznimno snažnu obranu sustava Aegis i projektila Standard na američkim krstašima i razaračima, potapajući većinu, ako ne i sve te brodove.
Ako američki brodovi i odbiju takav napad, kineski se bombarderi vraćaju, ponovno se naoružavaju i vraćaju u napad u roku od nekoliko sati. Ovoga puta lansirne cijevi američkih brodova bit će uglavnom prazne, i to još prije nego što se u igru uključi dodatna vatrena moć udaljenih kopnenih raketnih baterija.
CSIS-ove ratne igre ipak ne predviđaju jasan poraz kakav se navodi u Overmatch Briefu. Njihovi rezultati sugeriraju da bi, ako je SAD odlučan i ne oklijeva na samom početku, mogao zadati Kini težak i krvav udarac u slučaju ozbiljnog sukoba oko Tajvana. Konačni ishod bio bi Tajvanski tjesnac ispunjen gorućim i tonućim kineskim olupinama, dok bi preživjeli pripadnici kineskih invazijskih snaga ostali zarobljeni na Tajvanu s presječenim opskrbnim linijama s kopna te bi na kraju bili prisiljeni na predaju.
SAD bi pretrpio neviđene gubitke
No američka mornarica i ratno zrakoplovstvo pretrpjeli bi gubitke kakvi nisu viđeni još od Drugoga svjetskog rata. Stotine američkih borbenih zrakoplova bile bi uništene, uglavnom na tlu u svojim bazama u Japanu i drugdje, u dugodometnim kineskim udarima. Američka mornarica i njezini saveznici izgubili bi desetke brodova i tisuće mornara.
HMS Anson ili neka od njezinih budućih nasljednica u okviru SRF-Westa vjerojatno bi nanijele golemu štetu Ratnoj mornarici Narodnooslobodilačke vojske i njezinoj amfibijskoj floti, ali bi u konačnici vrlo vjerojatno bile potopljene u borbi, pod pretpostavkom da bi se uopće uspjele dovoljno često ponovno naoružati i vratiti u sukob. I Kina i SAD bili bi ozbiljno oslabljeni kao globalne vojne sile, a Tajvan bi ostao slobodan, ali razoren kao država i gospodarstvo.
To bi imalo domino-učinke na sva svjetska gospodarstva, s obzirom na ključnu ulogu tajvanske industrije poluvodiča. “Pouka povijesti koju bismo svi trebali izvući, ne samo SAD nego i Australija, Britanija i ostatak Zapada, jest stara i provjerena istina: želiš li mir, pripremi se za rat. Način da se Xi Jinpinga odvrati od invazije na Tajvan jest povećati vjerojatnost neuspjeha”, piše Telegraph.