Ne znam za vas, ali ja kad god odem na neku “zelenu” konferenciju, znam da bih se trebao osjećati inspiriran i pun energije, ali umjesto toga se osjećam obeshrabreno, poraženo, slomljenog srca, i kao da mi netko laže. Ne deprimiraju me toliko neizbježni razgovori o poljoprivrednicima koji (ponovo) otkrivaju organski uzgoj; o plastičnim vilicama od kukuruznog škroba; o solarnim fotonaponskim sustavima, o radostima jednostavnog života; o oplakivanju ubojstva planeta, o “mijenjanju naših priča”; o održavanju pozitivnog stava. Razlog mojih osjećaja je taj što nitko, baš nitko, nikada ne spomene psihopatologiju.
Zašto je to važno? Zato što oni na poziciji moći uništavaju održive zajednice, i to ne samo održive urođeničke zajednice. Ako ljudi razviju nove održivije načine života na svojoj zemlji, a oni na vlasti odluče da je ta zemlja potrebna za ceste i trgovačke centre i parkirališta, oni će zaposjesti tu zemlju. Tako radi dominantna kultura. Sve i svi moraju biti žrtvovani za ekonomsku proizvodnju, ekonomski rast, produžetak ove kulture.
Prije nekoliko mjeseci gledao sam dokumentarac o Davidu Parkeru Rayu, serijskom ubojici iz grada Truth or Consequences (Istina ili posljedice), New Mexico, za kojeg se sumnja da je ubio do 60 žena. Otimao je žene i držao ih kao ropkinje za silovanje. Pretvorio je traktorsku prikolicu u dobro opremljenu komoru za mučenje gdje je snimao ono što im je činio. U dokumentarcu je FBI-jeva psihologinja usporedila Rayev stav prema žrtvama s onim koji većina ljudi ima prema papirnatim maramicama: Jednom kada ih iskoristite, da li se brinute što će im se zatim dogoditi? Naravno da ne, rekla je. Tako je Ray doživljavao, ili točnije nije doživljavao, svoje žrtve: jednostavno kao nešto za iskoristiti i odbaciti.
Kada je psihologinja to rekla, moja prva pomisao su bili golubovi selci. Zatim lososi. Onda oceani. Koliko duboko većina pripadnika ove kulture oplakuje goluba selca? Losose? Oceane? Ova kultura u cjelini, a i većina njezinih pripadnika, ne obazire se na žrtve našeg načina života ništa više od Davida Parkera Raya prema svojim žrtvama. Sljepoća na patnje je jedna od središnjih i definirajućih karakteristika ove kulture. To je i središnja i definirajuća karakteristika sociopatologije.
Enciklopedija The New Columbia navodi da se sociopat može definirati kao onaj koji namjerno nanosi štetu bez kajanja: “Takvi pojedinci su impulzivni, neosjetljivi na tuđe potrebe i ne mogu predvidjeti posljedice svog ponašanja, slijediti dugoročne ciljeve ili tolerirati frustracije. Psihopatskog pojedinca karakterizira odsutnost osjećaja krivnje i tjeskobe koji obično prate antisocijalni čin. “
Uh, koliko su, u cjelini, članovi ove kulture osjetljivi za potrebe izvornih šuma (98 posto nestalo), autohtonih travnjaka (99 posto nestalo), život u oceanu (90 posto velikih riba nestalo)? Koliko je ova kultura osjetljiva na zemljišna potraživanja izvornih naroda? Koliko su jasno članovi ove kulture u mogućnosti predvidjeti posljedice uništavanja šuma, travnjaka, oceana, ili odbijanja izvornim narodima prava na zemlju? Razina mora se već diže i ledenjaci nestaju. Koliko su donosioci odluka u ovoj kulturi sposobni predvidjeti posljedice globalnog zatopljenja?
Dr. Robert Hare, stručnjak za sociopate, upozorava da je “među najrazornijim osobinama psihopatije potpuno zanemarivanje prava drugih i sklonost grabežljivom i nasilnom ponašanju. Psihopati bez grižnje savjesti šarmiraju i iskorištavaju druge za svoju vlastitu dobit. Nedostaju im empatija i osjećaj odgovornosti, manipuliraju, lažu i varaju druge, bez obzira za bilo čije osjećaje.” Podsjetilo me to na nešto što je rekao Crveni Oblak: “Dali su nam mnoga obećanja, više nego što se mogu sjetiti. Održali su samo jedno. Obećali su da će uzeti našu zemlju, i uzeli su je. “
Hare također kaže, “previše ljudi se drži ideje da su psihopati u biti ubojice ili kažnjenici. Opća javnost nije educirana da vidi iznad društvenih stereotipa i razumije da psihopati mogu biti poduzetnici, političari, direktori i drugi uspješni pojedinci koji možda nikada neće vidjeti unutrašnjost zatvora.” Oni mogu biti vaš predsjednik, šef, susjed.
Razmotrimo sada dominantnu kulturu u odnosu na karakteristike sociopata kako je navedeno u Klasifikaciji mentalnih i poremećaja u ponašanju, koju je objavila Svjetska zdravstvena organizacija u Ženevi 1992.:
a) bešćutna nebriga za osjećaje drugih. Gdje početi? Jesu li članovi ove kulture pokazali imalo brige za osjećaje izvornih naroda dok su im krali zemlju? A što je s osjećajima neljudi prognanih iz svojih domova ili onih koji su dovedeni na rub istrebljenja? Nadalje, ne traži li mainstream znanstvena zajednica da se emocije uklone iz svih znanstvenih istraživanja? Nije li nam također rečeno da se emocije ne smiju miješati u poslovne odluke i gospodarsku politiku? Imaju li pilići u kavezima osjećaje? Što je s psima u laboratarijima za vivisekciju? Što je s drvećem? Kišom? Kamenjem? Kultura nadilazi “bešćutnu nezainteresiranost” za osjećaje ovih drugih da bi porekla da njihovi osjećaji uopće postoje.
b) gruba i uporna neodgovornost i nepoštivanje društvenih normi, pravila i obaveza. Postoji li neodgovornije djelovanje od ubijanja planeta? Sada razmotrimo norme, pravila i obaveze ove kulture. Norme: silovanja, zlostavljanja, uništavanje. Pravila: zakonski system koji su stvorili moćnici da održe svoju moć. Obaveze: ugrabiti najviše moguće novca i moći.
c) nesposobnost za održavanje trajnih odnosa, iako nema poteškoća u njihovoj uspostavi. Ja živim na zemlji Tolowa. Tolowe su imali trajne odnose sa svojim ljudskim i neljudskim susjedima najmanje 12.500 godina. Dominantna kultura, kada je stigla ovdje prije oko 180 godina, zatekla je raj, a sada je mjesto uništeno. Eksploatacija nije trajan odnos, bilo s drugom životinjom ili zemljinom bazom.
d) vrlo niska tolerancija na frustracije i niski prag za agresiju, uključujući nasilje. Civilizirani iskorjenjuju izvorne već deset tisuća godina. SAD stalno “provode agresiju” (tj. napadaju) druge zemlje. Pojedinci i korporacije i vlade svakodnevno provode agresiju nad kojotima, prerijskim psima, morskim lavovima, močvarama, planinskim vrhovima koji sadrže ugljen, te naftim pijescima.
e) nesposobnost da se iskusi krivnja i profitira od iskustva, osobito kazne. Koliko krivnje mislite da direktori u drvnoj industriji osjete zbog uništenja drevnih šuma? I riječ “profit” ovdje ne znači financijsku dobit koju izvlače iz ubijanja šuma, oceana, i tako dalje, nego profit u smislu naknadnog razumijevanja. Nakon deforestacije Bliskog istoka, cijele Europe, većeg dijela Amerika, Afrike i Azije, je li uopće izgledno da oni na vlasti uče iz svojih pogrešaka iz prošlosti? Uče li išta iz svojih odluka i politika koje mijenjaju klimu neobuzdanim izgaranjem ugljena, nafte i prirodnog plina?
f) dokazana sklonost za okrivljavanje drugih, ili nuđenje uvjerljive racionalizacije, za svoje ponašanje. Da li izvršni direktori preuzimaju odgovornost za svoje nasilje? Prosječni silovatelj za svoju? George Bush okrivio je šumske požare za svoj nagon za deforestaciju. Clinton je rekao da su za sve krivi kukci. I mnogi još uvijek racionaliziraju svoje poricanje da se naš planet brzo zagrijava svaki put kada zimska oluja pogodi Istočnu obalu.
Naravno da se ne ponašamo svi tako. No, oni od nas koji nisu sociopati, koji pokušavaju živjeti drugačije, moraju istupiti i prozvati većinsku kulturu zbog njenih obrazaca ponašanja.
Dijeliti naš potrošivi planet s ovom kulturom je kao zapeti u sobi s psihopatom. Nema izlaza. Iako će psihopat možda prvo izabrati druge mete, jednom će se okrenuti na nas. Na kraju ćemo se morati boriti za naše živote. I tako, ako želimo pristup zemlji koju nastanjujemo, i ako želimo da naši potomci mogu tamo živjeti još dugi niz godina, moramo se politički organizirati da zaustavimo ovo smrtonosnu kulturu u njezinim namjerama.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org