I doista, temeljitom pretragom – taj špijun je USB-čip s podacima
sakrio u svom anusu – otkriveno je kako se on dočepao cijelog niza
podataka o čelništvu i osoblju ukrajinskih službi sigurnosti SBU i GRU,
baš kao i detaljnih informacijama o uporištima, opremi i logistici
ukrajinske vojske. Kako se ispostavilo, špijun je htio u Mađarsku kako
bi to predao veleposlanstvu Rusije u Budimpešti, piše Deutsche Welle.
U nastavku prenosimo tekst DW-a:
O tom slučaju je za portal Balkan Insight izvještavao mađarski
novinar Szabolcs Panyi koji nam kaže kako je taj špijun doduše uhvaćen,
ali je tek pokazatelj služenja Mađarske ruskoj obavještajnoj službi. On
strahuje da je Budimpešta postala nešto kao centar ruske špijunaže za
čitavu Europsku uniju.
To se vidi već i po broju ruskih diplomatskih službenika: u Mađarskoj
ih je pod diplomatskom zaštitom preko pedeset, u Pragu, Varšavi i
Bratislavi ih je jedva dvadesetak – uzeto sve zajedno. U obavještajnoj
zajednici je poznato kako među “legalnim” diplomatima redovito ima i
službenika obavještajnih službi, a to su onda u pravilu i špijuni više
na hijerarhijskoj ljestvici od “ilegalnih”, dakle onih bez diplomatske
zaštite.
Sin ruskih špijuna – tek običan bankar?
A koliko ima takvih, mađarski novinar može samo slutiti jer tu je i
čitava “siva zona” ruske špijunaže koja nesmetano djeluje u Mađarskoj.
Još u sovjetsko doba je u Rusiji osnovana takozvana Međunarodna
investicijska banka (IIB), a prije tri godine je sjedište te banke
premješteno iz Moskve – u Budimpeštu. Ona još uvijek ima poseban ne samo
diplomatski status, nego je i izuzeta od nadzora mađarske službe za
financije.
Već kad se najavilo to preseljenje, mnogi u Mađarskoj su sumnjali da
ta institucija ima puno veze s “međunarodnim investicijama” već i zbog
direktora te kuće u Budimpešti. To je Nikolaj Kosov i Mađari dobro
poznaju tu obitelj: njegov otac je bio šef KGB-a za Mađarsku, a i
njegovu majku je ruska agencija TASS proglasila kao “jednu od
najizuzetnijih špijunki 20. stoljeća”. I sad da se njihov sin odlučio
tek za karijeru u suhoparnim bankarskim poslovima?
S tom ruskom investicijskom bankom su poslovale i druge bivše države
Istočnog bloka, ali nakon napada Rusije na Ukrajinu su suradnju otkazale
redom Bugarska, Rumunjska, Češka i Slovačka – Mađarska je ostala. Isto
tako, od početka agresije su praktično sve članice Europske unije
najavile progon ruskih špijuna koji su u tim zemljama pod diplomatskom
zaštitom, jedino Mađarska o tome nije rekla ni riječi.
Nema nikakve žurbe…
Panyi nam kaže kako može nabrojati čitav niz slučajeva koji potvrđuju
aktivnost ruskih tajnih službi u Mađarskoj, ali se ne može sjetiti bilo
kakvih reakcija mađarskih službi i politike. Dapače: ako i bude
slučajeva kad je kristalno jasno da je riječ o ruskom doušniku – kao što
je bio slučaj s bivšim eurozastupnikom mađarske konzervativne stranke
Jobbik, Belom Kovacsom (nadjenut mu je čak i nadimak KGBela), mađarska
služba za zaštitu ustavnog poretka je još u travnju 2014. pokrenula
postupak, tek tri godine kasnije je onda i službeno optužen za špijunažu
u korist Rusije i onda je još potrajalo dok nije i pravomoćno osuđen. U
tih osam godina je Kovacs mogao doista sasvim komotno i mirno spakirati
svoje kovčege i otići u Moskvu – gdje se vjerojatno i trenutno nalazi.
Szabolcs Panyi i njegove kolege su istraživali i kibernetičku
sigurnost računala i sustava mađarske vlade i sa sigurnošću mogu reći
kako su još 2012. ruski hakeri “provalili” u računala mađarskog
ministarstva vanjskih poslova i čitavu internu komunikaciju, a to se još
jednom dogodilo nakon početka rata u Ukrajini. Mađarska vlada nikad
nije potvrdila te navode, ali mađarski novinari su čuli od zapadnih
partnera Mađarske da se zna kako su mađarska računala zaražena i dobro
paze, koje informacije uopće da šalju u Mađarsku.
Dobrodošli u Mađarsku
Golem problem je i mađarska politika izdavanja viza, baš kao i
dodjela državljanstva. 2013. je Budimpešta, kako bi napunila državnu
blagajnu, počela praktično prodavati boravišne dozvole u Mađarskoj,
dakle i za čitavu zonu Schengena. Za tu, takozvanu “zlatnu vizu” je
trebalo kupiti “obveznice mjesta boravišta” – dakle mađarske državne
obveznice u vrijednosti od 300.000 eura, plus 60.000 eura za
“administrativne troškove” za dozvolu rada i boravka u trajanju od pet
godina.
Naravno da je tu i Bruxelles digao dreku tako da je taj program
obustavljen četiri godine kasnije, ali to je bilo dovoljno vremena da se
u Mađarskoj privremeno naseli na primjer Andrej Nariškin. To su otkrili
mađarski novinari u suradnji s ukrajinskim kolegama skupine Molfar koja
se bavi vojnim istraživanjem, jer Andrej nije nitko drugi nego sin šefa
ruske obavještajne službe SVR, Sergeja Nariškina.
Andrej je u Budimpeštu stigao sa svojom obitelji, ali tek onda
postaje doista zanimljivo: stan u kojem je stanovao je u vlasništvu
tvrtke poduzetnika koji je stari prijatelj Antala Rogana, šefa ureda
mađarskog premijera Viktora Orbana. Dapače: Rogan je sve do 2017. bio i
na čelu mađarskog parlamentarnog povjerenstva za organiziranje i prodaju
baš tih “zlatnih viza”. Jer očito ta mogućnost nije bila samo otvorena
za tajkune i kriminalce, nego je od početka bila zamišljena kao vrata za
“stručnjake” sasvim druge vrste.
Još veća “rupa” u mađarskoj granici je njezina želja da poveća broj
svog stanovništva tako da šakom i kapom dijeli mađarsko državljanstvo i
etničkim Mađarima u susjednim zemljama. I u Ukrajini živi određen broj
Mađara što je bilo dovoljno da i ukrajinski državljani lako dobiju
mađarsko državljanstvo ako se izjasne kao Mađari. U tom nacionalnom
zanosu nije uopće važno, tko su oni doista i znaju li i beknuti na
mađarskom: usprkos tome bi bez mnogo pitanja dobili mađarske dokumente.
Jeftin plin puno košta
Mađarskom novinaru nije lako objasniti, odakle tolika naklonost
Orbana prema Putinu i Rusiji, makar je sam Orban svoju političku
karijeru počeo pozivajući se na heroje mađarskog ustanka protiv ruskih
tenkova 1956. To se jedino može objasniti vječitom ovisnošću Mađarske u
području energetike – ne samo od fosilnog goriva nego je tu i atomska
elektrana u Paksu koja se čak i proširuje uz pomoć ruske tehnologije i
ruskog novca.
Drugim riječima, Orban “plaća” svoj položaj povoljnim plinom i
električnom energijom za mađarske građane – i nije u stanju tek tako
prekinuti suradnju. A i to je, također tradicionalno, tek maska:
“Suradnja na području energetike, ali i aktivnost ruske obavještajne
službe u Mađarskoj seže daleko u prošlost”, kaže Panyi. Povoljniji
energenti u Mađarskoj su i komparativna prednost za ulaganja u tu
zemlju, tako da se zapravo sve vlade u Mađarskoj trude održati dobre
odnose s Rusijom.
Povrh toga je također još od socijalizma često bio slučaj da je
državna vrhuška slala svoju djecu na studij u Rusiju. To je bila i
službena politika među “bratskim zemljama” sovjetskog bloka kako bi se i
na osobnoj razini stekla prijateljstva, čak i bračni drugovi su znali
biti Rusi. Ti “ruski studenti” nisu nestali, nego su zapravo još i danas
gospodarska i politička elita – i naravno da se već i tako širi utjecaj
Rusije u Mađarskoj.