Foto: Women's History Archives
Bio je to trenutak koji je promijenio način na koji su žene percipirane u ovoj zemlji i koji je pomogao da Island postane vodeća zemlja u borbi za ravnopravnost, piše BBC.
Kada je Ronald Regan postao američki predsjednik, jedan dječak na Islandu je bio šokiran. “Ne može on biti predsjednik – on je muško!”, uzviknuo je prema majci kada je čuo vijest na televiziji.
Bio je novembar 1980. godine, a Vigdis Finnbogadottir, razvedena, samohrana majka tog je ljeta pobijedila na predsjedničkim izborima na Islandu. Dječak to nije znao, ali Vigdis (svi Islanđani se oslovljavaju samo imenom) bila je prva žena predsjednica u Evropi i prva žena na svijetu demokratski izabrana kao liderica jedne države.
Mnoga djeca na Islandu odrasla su pretpostavljajući da je predsjednikovanje ženski posao, obzirom da je Vigdis na toj poziciji ostala 16 godina, zbog čega je Island postao “najfeminističkija zemlja na svijetu”.
Ali Vigdis insistira da ona nikada ne bi bila predsjednica da nije bilo događaja jednog sunčanog dana – 24. oktobra 1975. godine – kada je 90% žena u ovoj zemlji odlučilo da pokaže svoj značaj tako što će štrajkovati.
Umjesto da odu na posao, da rade kućne poslove ili brinu o djeci, hiljade žena izašlo je na ulice kako bi zahtijevale jednaka prava kao i muškarci.
Na Islandu se ovaj događaj pamti kao “Slobodan dan za žene”, a Vigdis ga vidi kao istorijsku prekretnicu.
“Ono što se dogodilo tog dana bio je prvi korak ka emancipaciji žena na Islandu”, kaže ona. “To je potpuno paralizovalo zemlju i otvorilo oči mnogim muškarcima.”
Banke, fabrike i neke prodavnice morale su da se zatvore, kao i škole i vrtići – pa mnogi očevi nisu imali drugog izbora nego da povedu djecu sa sobom na posao. Neki muškarci su se naoružali slatkišima i bojicama kako bi zabavili gomilu preuzbuđene djece na svojim radnim mjestima. Kobasice – koje se lako spremaju i koje su popularne među djecom – bile su u tolikoj potražnji da su ih prodavnice sve rasprodale.
To je bilo vatreno krštenje za mnoge očeve, što objašnjava i drugi naziv koji je ovaj dan dobio – Dugački petak.
“Čuli smo djecu koja se igraju u pozadini dok su spikeri čitali vijesti na radiju, to je bilo sjajno slušati, znajući da su muškarci morali o svemu da se brinu”, kaže Vigdis.
Dok su radio voditelji pozivali domaćinstva u udaljenim oblastima zemlje da bi procijenili koliko je žena u ruralnim područjima uzelo Slobodan dan, na telefon su se često javljali muževi koji su ostali kod kuće da čuvaju djecu.
Protest na centralnom trgu u Rejkjaviku bio je najveći od više od 20 protesta koji su održani širom zemlje.
Vigdis, njena majka i trogodišnja ćerka bile su negdje u moru od 25,000 žena, koje su se okupile da pjevaju i slušaju govore i razgovaraju o tome šta se može učiniti. Bio je to ogroman odaziv za ostrvo sa samo 220,000 stanovnika.
Vigdis je u to vrijeme bila umjetnički direktor rejkjavičkog pozorišta, pa je otišla sa generalne probe kako bi se pridružila demonstracijama, kao i njene koleginice.
“Bila je ogromna moć u svemu tome i sjajan osjećaj solidarnosti i snage među svim tim ženama koje su stajale na trgu na suncu”, kazala je Vigdis. Limena glazba je svirala melodiju iz serije Rame uz rame, BBC-jeve televizijske serije o pokretima safrožetkinja koja je emitovana na Islandu ranije te godine.
Žene na Islandu dobile su pravo glasa prije više od 100 godina, 1915. godine, a prije njih su to učinili Novi Zeland i Finska. Ali tokom narednih 60 godina, samo devet žena je dobilo mjesta u parlamentu. U 1975. godini bila su samo tri žene u parlamentu, ili samo 5% parlamenta, u poređenju sa 16% do 23% u drugim nordijskim zemljama, i to je predstavljalo veliki izvor frustracija.
Ideja za štrajk prvo je predložena od strane Crvenih čarapa, radikalnog ženskog pokreta osnovanog 1970. ali se nekim Islanđankama to činilo isuviše konfliktno.
“Pokret Crvenih čarapa izazvao je priličnu uznemirenost napadom na tradicionalna shvatanja žena – naročito među starijim generacijama žena koje su pokušale da savladaju umjetnost savršene domaćice”, kazala je Ragnheidur Kristjansdottir, profesorica istorije na Univerzitetu na Islandu.
Ali kada je štrajk preimenovan u “Slobodan dan za žene” osigurao je gotovo univerzalnu podršku, uključujući i solidnu podršku sindikata.
“Program događaja odražavao je naglasak koji je stavljen na ujedinjavanje žena iz svih društvenih i političkih miljea,” kazala je Ragnheidur.
Pravo glasa za žene širom svijeta
Island nije prva država koja je ženama dala pravo glasa, ali je daleko ispred ostalih.
1893 Novi Zeland
1902 Australija
1906 Finska
1913 Norveška
1917 Sovjetski Savez
1918 Kanada, Njemačka, Austrija, Poljska
1919 Čehoslovačka
1920 SAD i Mađarska
1928 Velika Britanija (ograničeno pravo od 1918.)
1971 Švajcarska
Među govornicama na protestu u Rejkjaviku bile su jedna domaćica, dvije članice parlamenta, predstavnica ženskog pokreta i jedna radnica.
Završni govor održala je Adalheidur Bjarnfredsdottir, liderica sindikata žena koje su čistile i radile u kuhinjama i vešerajima u bolnicama i školama.
“Ona nije bila navikla na javne nastupe, ali se proslavila ovim govorom jer je bio tako snažan i inspirativan,” kazala je Audur Styrkarsdottir, direktorica islandskog Arhiva ženske istorije. “Ona je kasnije postala članica parlamenta.”
Pred sam događaj organizatori su uspjeli da pridobiju radio, televiziju i nacionalne novine da objave priču o loše plaćenim ženama i rodnoj diskriminaciji. Priča je zadobila i pažnju međunarodne javnosti.
Kako su se muškarci osjećali?
“Mislim da su prvo pomislili da je to smiješno, ali ne sjećam se da je iko od njih bio ljut,” kaže Vigdis. “Muškarci su shvatili da ako se budu protivili tome ili odbiju da daju ženama Slobodan dan, izgubiće popularnost.”
Bila su samo jedan ili dva izvještaja o muškarcima koji se nisu ponašali ovako ako je Vigdis opisala. Muža jedne od glavnih govornica kolega je navodno upitao, “Zašto dopuštaš svojoj ženi da ovako urliče na javnom mjestu? Ja nikada ne bih pustio svoju ženu da to radi.” Muž je na to uzvratio: “Ona nije takva žena koja bi se ikada udala za muškarca poput tebe.”
Styrmir Gunnarsson je u to vrijeme bio jedan od glavnih urednika konzervativnog lista Morgunbladid, ali nije imao primjedbi na ovu ideju. “Mislim da nikada nisam podržavao štrajk, ali ja ovu akciju nisam doživljavao kao štrajk,” kaže on. “To je bio zahtjev za jednaka prava … to je bio pozitivan događaj.”
Nijedna žena nije radila u novinama tog dana. Koliko se on sjeća, ni jedna nije ostala bez plate ili bila u obavezi da uzme godišnji odmor tog dana i vratile su se u ponoć da pomognu da se novine završe. To izdanje je bilo kraće nego inače – 16 stranica umjesto 24.
“Vjerovatno je većina ljudi podcijenila uticaj koji je ovaj dan imao – kasnije su i muškarci i žene počeli shvatati da je to bio istorijski trenutak,” kaže on.
U isto vrijeme, on ističe da je uvijek bilo snažnih žena na Islandu – nešto što je vidljivo u Islandskim sagama.
“Naša istorija nam je u krvi, a vijekovima je život bio težak na Islandu,” kaže Styrmir. “Oni koji su preživljavali morali su biti jaki.”
Slobodan dan za žene na Islandu se generalno smatra ključnim trenutkom, mada ga neke članice Crvenih čarapa smatraju propuštenom prilikom – lijepa zabava koja zapravo nije ništa promijenila.
Vigdis se ne slaže s tim. “Stvari su se vratile u normalu sljedećeg dana, ali sa znanjem da su i žene kao i muškarci stubovi društva,” kaže ona.
“Toliko kompanija i institucija je moralo obustaviti rad, što je pokazalo snagu i neophodnost žena – to je potpuno promijenilo način razmišljanja.”
Pet godina kasnije, Vigdis je porazila tri muška kandidata na predsjedničkim izborima. Postala je toliko popularna da je birana ponovo u naredna dva izborna ciklusa.
Uslijedili su i drugi važni događaji. Kandidatske liste isključivo sastavljene od žena pojavile su se na parlamentarnim izborima 1983. godine, a istovremeno je nova stranka Ženska alijansa osvojila svoje prve mandate u parlamentu. U 2000. godini, plaćeno roditeljsko odsustvo uvedeno je i za muškarce, a 2010. godine zemlja je dobila svoju prvu premijerku, Johanna Sigurdardottir – prvu autovanu gej liderku jedne države. Striptiz klubovi su zabranjeni iste godine, piše BBC.
Saadia Zahidi, šefica Gender inicijativa u Svjetskom ekonomskom forumu (WEF) kaže da Islandu predstoji još posla.
“Iako se više žena upiše na univerzitet nego muškaraca, još uvijek postoji jaz među polovima na radnom mjestu,” kaže ona.
“Žene i muškarci gotovo jednako su zastupljeni u radnoj snazi – zapravo žene čine većinu na svim stručnim pozicijama – ali zauzimaju oko 40% liderskih pozicija i zarađuju manje od muškaraca za slične poslove.”
Ipak, Island je u samom vrhu kada je u pitanju rodna ravnopravnost i ako su u vrijeme Slobodnog dana samo tri člana parlamenta od ukupno 63 bile žene, sada ih je 28 ili 44%.
“Mi na Islandu znamo reći, ‘Koraci se tako brzo ispune snijegom,’ što znači da ljudi često zaboravljaju prošlost,” kaže Vigdis. “Ali mi i danas pričamo o tom danu – bilo je veličanstveno.”