Prema pisanju američkog lista The New York Times, posljednji događaji u Siriji i sve intenzivnija saradnja Turske i Ukrajine ukazuju na značajne promjene u odnosima Ankare i Moskve, pri čemu Turska sve otvorenije vodi politiku koja ne prati nužno interese Kremlja.
Odnosi između ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana godinama su predstavljali spoj rivalstva i pragmatične saradnje. Iako su se Moskva i Ankara često nalazile na suprotnim stranama regionalnih sukoba, uspijevale su pronaći zajednički interes i održati političke i ekonomske veze.
Tokom građanskog rata u Siriji Turska je podržavala pobunjeničke snage koje su željele srušiti režim Bašara al-Asada, dok je Rusija bila njegov najvažniji međunarodni saveznik. Uprkos tome, dvije zemlje razvile su model saradnje zasnovan na međusobnim ustupcima. Kada je Ankara 2016. godine pokrenula vojnu operaciju na sjeveru Sirije, učinila je to uz prešutnu saglasnost Moskve, koja je kontrolisala sirijski zračni prostor.
Takvi dogovori omogućili su objema državama da učvrste svoj uticaj u Siriji, ali i šire na Bliskom istoku.
Godinama je Erdogan bio slabiji partner u odnosu s Kremljom. Međutim, ruska invazija na Ukrajinu značajno je promijenila ravnotežu snaga. Dok su zapadne zemlje uvodile sankcije Moskvi, Turska je ostala jedna od rijetkih članica NATO-a koja nije prekinula ekonomske veze s Rusijom. Ankara je postala važan kanal za trgovinu, investicije i energetske tokove, čime je dodatno ojačala svoj politički uticaj.
Pravi zaokret dogodio se krajem 2024. godine padom režima Bašara al-Asada. Rusija, opterećena ratom u Ukrajini i sve većim vojnim i ekonomskim izazovima, nije bila u stanju spasiti svog dugogodišnjeg saveznika. Umjesto toga, Moskva je bila primorana da uspostavlja odnose s novim vlastima u Damasku, koje čine upravo one političke i vojne strukture protiv kojih se godinama borila.
Za razliku od Rusije, Turska je iz sirijske krize izašla kao najuticajnija vanjska sila u zemlji.
Ankara otvara vrata Ukrajini
Nova geopolitička situacija otvorila je prostor za dodatno približavanje Ankare i Kijeva. U aprilu je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koristeći turski državni avion, posjetio Siriju gdje je razgovarao s privremenim predsjednikom Ahmedom al-Šarom i turskim zvaničnicima o budućoj vojnoj i energetskoj saradnji.
Dok Turska učestvuje u reorganizaciji i obuci novih sirijskih vojnih struktura, Ukrajina želi ponuditi iskustva stečena tokom rata s Rusijom, posebno u oblasti proizvodnje oružja, upotrebe dronova i protivzračne odbrane.
Time Kijev pokušava izgraditi odnose sa zemljom koja je decenijama bila dio ruske sfere uticaja.
Ukrajina posljednjih mjeseci intenzivira saradnju i sa zaljevskim državama. Nakon što je Iran koristio bespilotne letjelice Shahed u regionalnim sukobima, iste one koje Rusija koristi protiv Ukrajine, Kijev je počeo nuditi svoja iskustva u protivzračnoj odbrani kao oblik sigurnosne saradnje.
Ukrajinski stručnjaci tako su uključeni u projekte jačanja odbrambenih sposobnosti Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ratna iskustva iz sukoba s Rusijom postaju sve značajniji izvozni proizvod ukrajinske vojne industrije i sigurnosnog sektora.
Turska, koja već ima snažne političke i vojne veze sa zaljevskim monarhijama, rastuću ulogu Ukrajine vidi kao dodatnu vrijednost vlastitoj regionalnoj strategiji.
Slabi li ruski uticaj?
Za Ukrajinu, širenje prisustva na Bliskom istoku predstavlja priliku za sticanje novih saveznika, novih tržišta i dodatnih izvora prihoda. Za Tursku, to je šansa da potvrdi poziciju regionalne sile i važnog partnera NATO-a.
Sve to otvara pitanje da li Rusija postepeno gubi jednog od svojih najvažnijih partnera. Iako Ankara i dalje održava bliske ekonomske odnose s Moskvom, posljednji događaji pokazuju da Erdogan sve samostalnije vodi vanjsku politiku, dok se prostor za ruski uticaj na Bliskom istoku postepeno smanjuje.
Nakon godina prilagođavanja ruskim interesima, Turska danas djeluje kao sila koja koristi slabosti Moskve za ostvarivanje vlastitih regionalnih ambicija. Upravo zato sve više analitičara smatra da se odnos između Erdogana i Putina nalazi na prekretnici koja bi mogla promijeniti geopolitičku sliku Bliskog istoka i dodatno oslabiti ruski položaj u regionu.