Foto: Anadolija, arhiva
Jevgenij Prigožin, vlasnik ruske privatne vojske Wagner, pokrenuo je
oružanu pobunu protiv vojnog, a time i političkog vrha Rusije: njegovi
borci marširali su prema Moskvi, sukobljavajući se sa zračnim snagama
regularne ruske vojske.
Sve do navečer i neočekivanog preokreta – kada je Prigožin pozvao
svoje borce da se vrate u baze – izgledalo je da je nekadašnji „Putinov
kuhar” zakuhao takvu kašu da nečija glava mora pasti: njegova ili
Putinova.
Ono što je odmah bilo čudno jest da se takav scenarij očekivao u
slučaju ruskog poraza u Ukrajini ili lošeg razvoja situacije na fronti
po rusku vojsku, a događao se upravo u času kada Rusima na terenu ide
dobro, odnosno kad dugoočekivana ukrajinska protuofenziva zapinje već na
početnim pravcima proboja.
Ta nelogičnost potaknula je brojne teorije koje su nastojale
objasniti ovaj potez šefa Wagnera: od zavjereničkih (po kojima je
Prigožin agent CIA-e), preko psiholoških (po kojima je nakon osvajanja
Bahmuta Prigožinu ego nekontrolirano narastao do mjere na kojoj sebe
vidi kao novog vladara Rusije), do psihijatrijskih, koje ukazuju da bi
Prigožin, zbog velikog broja mrtvih tijela svojih vojnika koje je vidio u
ovom ratu, mogao biti žrtva razornog PTSP-a i posljedične krive
percepcije stvarnosti.
Na Moskvu s 25.000 boraca
Ta se „pogrešna percepcija stvarnosti” ogledala u očitom nesrazmjeru između vojne snage Wagnera i onih koji čuvaju Moskvu i
Putina (vojska, policija, FSB, Rosgvardija). Naime, Prigožin je
objavio da kreće na Moskvu s 25.000 boraca, dok samo Rosgvardija – koja
odgovara direktno ruskom Vijeću za nacionalnu sigurnost, odnosno Putinu
kao predsjedavajućem Vijeća – ima preko 300.000 pripadnika.
Dio analitičara smatra, međutim, da se Prigožin ne bi upuštao u
ovakvu avanturu da nema čvrsto zaleđe u nekim dijelovima ruske vojske,
što situaciju čini potencijalno vrlo opasnom, posebno s obzirom na
goleme količine nuklearnog naoružanja kojima raspolaže Ruska Federacija.
Dovoljno je zamisliti da ključ „nuklearnog kovčežića” ima tip poput
Prigožina.
No, bez obzira što se ovaj Wagnerov „vojni puč” završio i prije nego
što je pravo počeo, ostaje pitanje je li realno očekivati svrgavanje
Vladimira Putina s vlasti? I ako jest, tko bi ga mogao zamijeniti:
mirotvorac ili jastreb?
U većini analiza ovakvog tipa spominje se nekoliko mogućih aktera
takvog prevrata: političke stranke, „siloviki”, oligarsi i ruski narod.
Komunisti čekaju izbore
Što se tiče naroda, sva istraživanja javnog mnijenja – uključujući i
ankete Levada Centra, neovisne ruske agencije koja u Rusiji još od 2016.
ima status „stranog agenta” – pokazuju da je Putinov rejting u Rusiji
porastao nakon napada na Ukrajinu sa 60 na 80 posto i da se na toj
razini kreće i danas.
Putinova popularnost među Rusima nije opala čak ni nakon „djelomične
mobilizacije” prošle jeseni, a antiratni prosvjedi s početka rata odavno
su zamrli. Stoga je teško očekivati da će do prevrata u Rusiji i
Putinova pada doći „spontanim događanjem naroda”.
Ni od političkih stranaka Putinu ne prijeti velika opasnost, jer
njegova partija Jedinstvena Rusija ima dvotrećinsku većinu u Dumi, a
dvije glavne oporbene stranke – Komunistička partija i
ultra-nacionalistička Liberalno-demokratska partija – podržavaju
Putinovu politiku prema Ukrajini.
Doduše, nakon što se na zadnjim izborima u Rusiji jedinom ozbiljnom
opozicijom pokazala Komunistička partija s 19 posto glasova (sve druge
stranke dobile su jednoznamenkaste postotke), Washington Post je
ustvrdio da na izborima 2024. jedinu prijetnju Putinu mogu predstavljati
ruski komunisti. Ali do izbora je još daleko, a ovdje se govori o
nasilnom prevratu.
Ušutkani oligarsi
Što se tiče ruskih oligarha, oni su od početka rata potpuno ušutkani i
podređeni Kremlju, što je dobrim dijelom postignuto serijom
misterioznih nasilnih smrti (najčešće skokom ili padom kroz prozor s
velike visine) onih pripadnika ruske poslovne elite koji su makar i
riječ zucnuli protiv agresije na Ukrajinu.
I tako kao potencijalni akteri prevrata ostaju samo „siloviki”.
U ruskom političkom žargonu termin „silovik” odnosi se na osobe iz
vojske, policije, tajnih službi (FSB, GRU) i drugih državnih institucija
u kojima legalno mogu koristiti „silu protiv ljudi” (otuda i naziv
„siloviki”), kao i na političare koji su došli iz tih krugova, poput
samog Putina.
Većinu Putinova „unutarnjeg kruga” čine siloviki: Nikolaj Patrušev
(generalni tajnik ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost), Sergej Šojgu
(ministar obrane), Aleksandar Bortnikov (direktor FSB-a), Sergej
Nariškin (direktor Vanjske obavještajne službe), Vjačeslav Volodin
(predsjednik Dume), Sergej Ivanov (posebni izaslanik Predsjednika Ruske
Federacije), Igor Sečin (šef naftne tvrtke Rosnjeft), Dmitrij Rogozin
(donedavni šef ruske svemirske agencije Roscosmos)…
Iako se redom radi o najpovjerljivijim Putinovim ljudima, teorija o
„silovikima” kao mogućim akterima prevrata nije bez osnova. Ako ništa
drugo, onda zato što i Wagner ima dobre veze s njima. Većinu Wagnerovih
viših zapovjednika čine upravo bivši pripadnici ruske vojske, policije i
tajnih službi, dakle – siloviki. Uz kasnije pridošle kriminalce iz
ruskih zatvora, gro jedinica Wagnera čine bivši komandosi i veterani
ruskih oružanih snaga.
Utkin umjesto Šojgua?
I sâm Dmitrij Utkin, glavni vojni zapovjednik Wagnera, umirovljeni je
potpukovnik i bivši zapovjednik specijalnih snaga vojne obavještajne
službe (GRU Spetznaz), čije je kodno ime Wagner, koje je koristio u
Spetznazu, postalo naziv čitave grupe.
Sada se spekulira da Prigožin ima podršku upravo unutar korpusa
silovika, jer teško je vjerovati da bi inače pokrenuo oružanu pobunu u
ovako kritičnom trenutku za Rusiju.
Ako je to točno, i ako Rusiju zaista preuzmu siloviki, teško da bi u
ostatku Europe bilo velikih razloga za optimizam. Jer siloviki su
zapravo ruski „jastrebovi”.
Ono u čemu se oni razilaze s Putinom nisu vojni smisao i moralna
opravdanost agresije na Ukrajinu, već način njezina vođenja: siloviki od
početka rata zagovaraju puni angažman ruskih vojnih snaga, što je Putin
mahom izbjegavao, pa se lanjska djelomična mobilizacija Rusa smatra
pobjedom silovika.
Ostaje da razmotrimo opciju u kojoj siloviki ruše Putina i na njegovo
mjesto postavljaju Prigožina, koji pak odmah smjenjuje ministra obrane
Sergeja Šojgua i na njegovo mjesto postavlja – Dmitrija Utkina?
Ukratko, zamislimo da Rusijom ne vlada Putin, nego Wagner.
Ratni zločini u Africi
Podsjetimo da ova zloglasna privatna vojska – osnovana po uzoru na
američku plaćeničku vojsku Blackwater, koja je kasnije promijenila ime u
Academy – ostavlja svoj krvavi trag na više kontinenata. Osim u
Ukrajini, Wagnerovi plaćenici viđeni su u Libiji, Siriji,
Srednjoafričkoj Republici, Maliju i Sudanu, svuda gdje to nalažu
geopolitički interesi Kremlja. Nerijetko za njima ostaju izvještaji
nevladinih udruga o počinjenim ratnim zločinima.
Putinova ideja izvorno je bila tek kopija američke ideje: „prljave
poslove” za Kremlj širom svijeta obavljat će privatna vojska Wagner, baš
kako je to za interese Bijele kuće u Iraku i drugdje obavljao
Blackwater. Račun je jednostavan: umjesto regularnih vojnika, na
inozemne bojišnice šalju se plaćenici privatnih tvrtki, za čije se
operacije država ne smatra odgovornom, a plaćenikova smrt ne predstavlja
politički teret.
No, Bijela kuća odigrala je tu igru vještije, držeći konstantnu
distancu od Blackwatera, dok je Kremlj zbog ukrajinskog rata uspostavio
blisku suradnju Wagnera i Ministarstva obrane (koje je plaćenike
opskrbljivalo oružjem i streljivom), što mu se sada može „obiti o
glavu”.
Osim ako ovo sve skupa nije bila neka vrsta goleme ruske „maskirovke”, čiji cilj trenutno ne možemo dokučiti.
Slobodna Dalmacija