Invazija u veljači došla je kao iznenađenje u svakom pogledu. Onima
koji su mislili da je Moskva dovoljno razumna da neće pokušati tako
sveobuhvatni i nepromišljeni pothvat. Onima koji su smatrali da će ruska
vojska prošetati zemljom od 40 milijuna ljudi i posvetiti se
operacijama čišćenja u roku od 10 dana. I onima koji su smatrali da Rusi
imaju tehničku i obavještajnu snagu za nešto više od pukog nasumičnog
bombardiranja civilnih područja starim topništvom te da je ruska vojska
evoluirala iz 90-ih godina kad je sa zemljom sravnila Grozni u Čečeniji,
piše CNN.
I na kraju, bila je iznenađenje onima koji su smatrali da je
zveckanje nuklearnim oružjem oksimoron u 2022. godini, da ne možete tek
tako prijetiti ljudima nuklearnim bombama jer bi uništenje bilo potpuno,
nestali bi svi ljudi na planetu.
Niz nepoznanica
Ipak, na kraju 2022. godine Europa se suočila s nizom nepoznanica,
nezamislivih još u siječnju prošle godine. Da ponovimo – vojska koju se
nekoć smatralo trećom najjačom na svijetu izvršila je invaziju na svog
manjeg susjeda, koji se prije godinu dana isticao uglavnom u IT-ju i
poljoprivredi.
Rusija je potrošila milijarde dolara na navodno moderniziranje svoje
vojske, ali ispada da je to u velikoj mjeri bila laž. Pokazalo se da
ruski opskrbni lanci ne funkcioniraju nekoliko desetaka kilometara od
vlastitih granica; da je njezina procjena Ukrajine kao zemlje koja
očajnički želi biti oslobođena vlastitog “nacizma” iskrivljeni proizvod
klimanja glavom, davanja predsjedniku Vladimiru Putinu onoga što je
želio čuti u izolaciji pandemije.
Rusija se također susrela sa Zapadom, koji je, nimalo nesložan i
suzdržan, rado poslao dio svog streljiva na svoju istočnu granicu.
Zapadni dužnosnici također bi mogli biti iznenađeni time što se čini da
se granice ruske tolerancije stalno pomiču jer Moskva shvaća koliko su
ograničene njezine nenuklearne mogućnosti. Ništa od ovoga se nije
trebalo dogoditi. Dakle, što Europa čini i za što se priprema, sad kad
se napokon počela pripremati?
Ključno je neočekivano jedinstvo Zapada. Unatoč tome što su
podijeljeni oko Iraka i Sirije i djelomično nespremni potrošiti dva
posto BDP-a na sigurnost, što Sjedinjene Američke Države već dugo
zahtijevaju od članica NATO-a, Europa i SAD istupaju prema Ukrajini iz
istog scenarija. S vremena na vrijeme, Washington se možda činio
opreznijim, a bilo je i autokratskih ekstrema poput Mađarske. Ali pomak
ide prema jedinstvu, a ne prema disparitetu. To je prilično iznenađenje.
Izjave da je Rusija već izgubila rat ipak su preuranjene. Postoje
varijable koje još uvijek mogu dovesti do dugotrajnog rata u rusku
korist ili čak preokreta. NATO bi mogao izgubiti strpljenje ili živce
oko isporuka oružja i tražiti ekonomsku korist umjesto dugoročne
sigurnosti forsirajući mir nepovoljan za Kijev. Ali to se u ovom
trenutku čini malo vjerojatnim.
Rusija se ukopava na istočnoj strani rijeke Dnjepar
Rusija se ukopava na istočnoj strani rijeke Dnjepar u južnoj Ukrajini
i ima prednost što je front oko Donjecka i Luhanska na istoku Ukrajine
bliže njezinoj granici. Ipak, izazovi su golemi. Loše obučeno, prisilno
regrutirano osoblje čini većinu od 77.000 vojnika na prvoj crti, i to
prema uljepšanoj Putinovoj procjeni. Ruska vojska muči se sa streljivom i
izložena je kritikama zbog svog zimskog opskrbnog lanca.
Ukrajina je na svom teritoriju, visokog morala, a zapadno oružje još
uvijek pristiže. Od kolapsa moskovskih snaga oko sjeveroistočnog grada
Harkiva u rujnu – gdje su njihove opskrbne linije presjekle mudrije
ukrajinske snage – sva se dinamika okrenula protiv Moskve.
Ruski poraz znači da nisu uspjeli brzo pobijediti inferiornog
protivnika. Glasnogovornici su na državnoj televiziji govorili o potrebi
“skidanja rukavica” nakon Harkiva kako ne bi izložili slabašnu šaku.
Rusija je razotkrivena gotovo kao tigar od papira, ruska vojska će se
desetljećima boriti da povrati čak i privid ravnopravnog statusa s
NATO-om. To je možda dalekosežna šteta za Kremlj: godine truda uložene u
obnovu reputacije Moskve kao pametnog, asimetričnog neprijatelja s
moćnim konvencionalnim snagama isparile su u otprilike šest mjeseci
lošeg upravljanja.
Pitanje nuklearne sile i dalje ostaje aktualno, ponajviše zato što se
Putin na to voli redovito pozivati. Ali čak je i ovdje prijetnja Rusije
smanjena. Prvo, NATO je slao nedvosmislene signale o konvencionalnom
razaranju koje bi njegove snage izazvale kad bi se upotrijebio bilo koji
oblik nuklearnog naoružanja. Drugo, ruski navodni saveznici Indija i
Kina brzo su procijenili njezin gubitnički niz i javno osudili nuklearnu
retoriku Moskve. Njihove privatne poruke vjerojatno su bile žešće.
Pitanje na koje nitko nikad ne želi doznati odgovor
I konačno, Moskvi ostaje pitanje na koje nitko nikad ne želi doznati
odgovor – ako njezini lanci opskrbe dizelskim gorivom ne funkcioniraju
60 kilometara od njezine granice, kako onda mogu biti sigurni da će
funkcionirati nuklearni gumb ako ga Putin u ludilu ipak pritisne? Ne
postoji veća opasnost za nuklearnu silu nego otkriti da njene strateške
rakete i sposobnost odmazde ne funkcioniraju.
Unatoč ovom osjetnom ruskom nazadovanju, Europa nije ušla u eru veće
sigurnosti. Pozivi na veću potrošnju na obranu sve su glasniji iako
dolaze u vrijeme kada se Rusija, desetljećima ključno pitanje europske
sigurnosti, razotkriva kao sve manja prijetnja.
Europa shvaća da njena sigurnost ne može ovisiti samo o Sjedinjenim
Američkim Državama i njihovim divljim promjenama između političkih
polova. U međuvremenu tisuće nevinih Ukrajinaca umiru u Putinovom
egoističnom i pogrešnom nastojanju da oživi carstvo. Šire gledano,
autoritarizam je razotkriven kao katastrofalan sustav.
Ipak, nešto je dobroga proizašlo iz ovog debakla. Europa zna da se
mora odmah osloboditi ovisnosti o ruskom plinu, a dugoročno gledano, o
ugljikovodicima općenito, s obzirom na to da ekonomska ovisnost o
fosilnim gorivima diktatora ne može donijeti dugoročnu stabilnost.
Dakle, kako se Zapad nosi s Rusijom koja je doživjela ovaj kolosalni
gubitak obraza u Ukrajini i polako ekonomski vene zbog sankcija? Treba
li se bojati slabe Rusije? To je poznato pitanje s kojim se Zapad mora
nositi. Ali to više nije tako zastrašujuće pitanje.
Više od 70 godina Rusi i Zapad držali su svijet u stisku uzajamno
sigurnog uništenja. Bio je to mir temeljen na strahu. Ali strah od
Moskve trebao bi polako nestajati, a s tim dolazi i rizik od pogrešne
procjene. To također otvara manje zastrašujuće izglede – da Rusija, kao i
mnoge autokracije prije nje, možda blijedi, potkopana vlastitom
nespretnom ovisnošću o strahu unutar zemlje.
Izazov Europe sada je nositi se s Rusijom u stanju kaotičnog
poricanja, dok se nada da će evoluirati u stanje upravljanog opadanja.
Trajna utjeha mogla bi biti to što će nakon podcjenjivanja potencijala
Moskve za počinjenje zla rizik za Europu biti prenaglašavanje njezinog
potencijala kao prijetnje.
CNN/Index