Nešto posle ponoći, 2. aprila 1982. godine, odred argentinskih komandosa iskrcao se na Malvinska ostrva, arhipelag u južnom Atlantiku koji se nalazi nekoliko stotina kilometara od južne obale Južne Amerike, i krenuo kopnom prema naselju, Puerto Stenli, za Britance, ili Puerto Argentino, za Argentince.
Nekoliko sati kasnije, veća desantna snaga počela je da iskrcava trupe na naselje. U 8:30 ujutru, sa 800 argentinskih vojnika na obali i još 2000 koji su im se spremali da im se pridruže, guverner ostrva koga je imenovala Britanija prepoznao je uzaludnost otpora malog garnizona kraljevskih marinaca koji mu je bio na raspolaganju i predao se.
Do 4 sata po podne po lokalnom vremenu vest nije stigla u skoro 13.000 kilometara udaljeni London. Za veći deo britanskog društva, vest je bila šokantna i zbunjujuća, pogotovo jer je malo njih čulo za ostrva ili ih je moglo da ih pronađe na mapi. U Argentini je, međutim, sudbina takozvanih Malvinskih ostrva, a Foklandskih za Britance, generacijama bila “trn u oku”. Njihovo osvajanje izazvalo je slavlje u Buenos Ajresu.
Radost je bila kratkotrajna. Već 14. juna Britanija je ponovo zauzela Foklandska ostrva i susednu Južnu Džordžiju, nakon “čudno staromodnog rata”.
Uprkos tome što je britanski novinar Maks Hejstings to nazvao “istorijskim fenomenom”, sukob se spremao 150 godina. Šibica koja je zapalila taj dugi, spori fitilj bila je hapšenje tri američka ribarska broda u 19. veku.
Otkriće Foklandskih ostrva
Ne zna se pouzdano ko je prvi ugledao Foklandska ostrva. Mogao je to biti Esteban Gomez, član ekspedicije Ferdinanda Magelana i Huana Sebastijana Elkana 1519-22; možda je to bio Englez Džon Dejvis na brodu Desire 1592.
Prvo neosporno viđenje je zabeležio Holanđanin Sebald de Vert, negde 1600. godine, a prvo poznato iskrcavanje je izvršio engleski kapetan Džon Strong 1690. Strong nije bio impresioniran, uz napomenu da je bilo “dosta gusaka i pataka”, ali, “što se tiče drva, njih nema”. Ucrtao je moreuz između dva ostrva, nazvao ga po prvom lordu Admiraliteta, vikontu Foklandu, i otplovio.
U stvari, uprkos borbi za posedovanje koja će se odigrati u kasnijim vekovima, malo ko od francuskih, britanskih ili španskih doseljenika koji su se smenjivali u kolonizaciji ostrva, nije izgledao je posebno oduševljeno njima. “Ostajem u ovoj jadnoj pustinji, trpeći sve za ljubav Božiju”, jadao se 1767. velečasni Sebastijan Vilneuva, prvi sveštenik tadašnje španske kolonije Puerto Soledad. Četiri godine kasnije, britanska vlada je bila toliko nestrpljiva da ojača polaganje svojih prava na ostrva da je naložila Semjuelu Džonsonu da ih omalovaži kao “potrošena od ljudske upotrebe, olujnih zima, neplodnih leta… “.
Iako se činilo da je malo njih zainteresovano za ostrva, nijedan podnosilac zahteva nije želeo da ih bilo koja druga zemlja poseduje. Kada su francuski i britanski istraživači uspostavili naselja 1760-ih, Španija je burno reagovala, tvrdeći da ovi postupci predstavljaju kršenje Ugovora iz Utrehta. Francuski kolonisti su se brzo povukli. U roku od nekoliko godina, to su uradili i Britanci, ali ne pre nego što su ostavili ploču koja tvrdi njihov suverenitet.
Velika Britanija preuzima ostrva
Godine 1816, preteča moderne Argentinske republike je zvanično proglasila nezavisnost od Španije i četiri godine kasnije polagala pravo na ostrva. Bez prisustva Španije, ostrva su postala anarhično utočište za lovce na foke. Tako je 1829. Argentina imenovala guvernera Luja Vernea, da uvede red hapšenjem tri američka broda. Kao odgovor, Sila Dankan, oficir ratne mornarice Sjedinjenig Država, stigao je na arhipelag, uništio sve vojne instalacije, sravnio sve zgrade i otišao, proglasivši ostrva oslobođenim od vlasti.
S obzirom na rast industrije pečata, posedovanje ovih ostrva predstavljalo je unosan posao. Britanija je videla priliku i zakoračila u vakuum, podižući tamo Junion Džek 3. januara 1833. Formalno su Foklandska ostrva uspostavljena kao kolinija Krune 1840. godine.
Iako je ogorčenost Argentinaca trajala više od jednog veka, zemlja nije insistirala na suverenitetu sve do 1960-ih, prema članku iz 1983. u Naval Var College Reviev. Rezolucija Ujedinjenih nacija iz 1965. priznala je postojanje spora i pozvala dve zemlje da uđu u pregovore o budućnosti ostrva. Nivo posvećenosti ovom pitanju nije bio jednak: u knjizi The Battle for the Folklands, Maks Hejstings i Sajmon Dženkins ističu da su britanski političari koji su bili u poseti Buenos Ajresu “stalno zatečeni emocijama koje je ta tema izazvala”. Tokom 1970-ih, obe strane su postale svesne strateške korisnosti ostrva, posebno u pogledu ribolova. Ali uprkos tome, i tvrdnji da bi želje oko 1.800 stanovnika (čiji je glavni prihod bila vuna od 600.000 ovaca na ostrvima) trebalo da budu na prvom mestu, Velika Britanija “nije bila voljna da uloži resurse u ostrva”.
U Buenos Ajresu, vladajuća vojna hunta generala Leopolda Galtierija, osećajući nedostatak britanske posvećenosti cilju, željna da ojača svoju sve slabiju lokalnu podršku, i svesna da se 150. godišnjica britanske aneksije ostrva približava, počla je da pravi planove. Kada je u martu 1982. tim dilera gvožđa podigao argentinsku zastavu nad bivšom stanicom za lov na kitove u Lejtu u Južnoj Džordžiji, britanski zvaničnici su počeli da shvataju da situacija brzo izmiče kontroli. Ali tada je već bilo kasno: Argentina je pripremala svoju invaziju.
Početak rata
Uprkos svojoj brzoj početnoj pobedi, Argentina je potcenila odlučnost Britanije koja je bila motivisana spremnošću da održi status velike sile (koja je slabila) i uverenjem koje je izrazio ser Henri Lič, šef Kraljevske mornarice, da ako ne odgovori na invaziju, ” za nekoliko meseci mi ćemo živeti u drugoj zemlji”. Dok se američki državni sekretar Aleksander Hejg bavio diplomatijom kako bi pronašao rešenje, britanska operativna grupa od 127 brodova (uključujući mornaričke brodove i rekvirirane trgovačke brodove kao što je luksuzna krstarica Kraljica Elizabeta 2) bila je na putu prema jugu, ka ostrvima.
Uprkos čitavoj istoriji koja mu je prethodila, kada je konačno izbio rat, bio je relativno kratak. Argentina nije očekivala da će biti pokušaja da se ostrva ponovo zauzmu silom. Kada je postalo jasno da će do takvog pokušaja doći, branioci su očekivali da će proći kroz Port Stenli (ili Puerto Argentino) i bili su iznenađeni kada su se Britanci iskrcali na zapad i silom probili put ka unutrašnjosti. Štaviše, argentinske snage “su bile podeljene sukobima između oficira i vojnika”, dok su britanske snage koje su činili dobrovoljci “pokazale vrline vojnog profesionalizma”.
Argentinske snage u Južnoj Džordžiji su se predale gotovo čim su se britanski vojnici iskrcali 25. aprila 1982. Glavna bitka za Foklande trajala je 72 dana, a kulminirala je zauzimanjem prestonice 14. juna.
Iako je trajao kratko, sukob je bio brutalan: argentinski ratni avioni su potopili nekoliko britanskih brodova, a ukupno je poginulo oko 900 ljudi: 255 Britanaca i 649 Argentinaca, plus tri ostrvljana. Poraz se pokazao katastrofalnim za Galtierija, koji je skoro odmah smenjen, otvarajući tako put novom periodu argentinske demokratije. Sa druge strane, britanska premijerka Margaret Tačer, do tada nepopularna, ponovo je izabrana 1983. i ponovo 1987. godine.
Nasleđe rata
Četrdeset godina kasnije, Argentina nastavlja da tvrdi da ima suverenitet nad ostrvima, a istraživanje iz 2021. pokazalo je da 81 odsto zemlje veruje da bi to trebalo da čini. Muzej Malvina, nastao 2014. godine, predstavlja argentinske pretenzije na arhipelag. Nasuprot tome, na referendumu održanom 2013. godine, 99,8 odsto stanovnika Foklanda (čiji se broj udvostručio i čije je bogatstvo poraslo u godinama nakon rata) reklo je da su Britanci.
Ali odmah nakon rata, pisali su Hejstings i Dženkins, na ostrvima je ponovo zavladala neka vrsta tišine: “Kao što su mnogi ostrvljani jasno pokazali da nestrpljivo žele da ponovo budu sami, Britanci nisu krili goruću želju da odu sa ostrva… Uradili su ono zbog čega su došli. Do kraja juna većina ljudi koji su se borili je otišla”.