Prema riječima kontraadmirala Džona Maugera, ono što su otkrili bilo je u skladu sa „katastrofalnom implozijom“.
Pronašli su dvije mrlje krhotina, jedna je sadržala Titanov rep, a druga njegov okvir za sletanje, što sugeriše da su se raspali nakon što se podmornica srušila. Komadi bi se raširili i našli put do morskog dna.
Zašto je Titan implodirao?
Obrazac krhotina sugeriše da je u nekom trenutku na Titanovom putu došlo do curenja. Do tada je bio toliko duboko u moru da bi količina vode iznad njega bila ekvivalentna težini Ajfelove kule, desetinama hiljada tona.
Ljude unutra čuva trup. Ali ako bi došlo do puknuća strukture, pritisak bi spolja sabijao posudu i uništavao telo od ugljeničnih vlakana.
Kako će teći istraga?
Kako bi odgovorili na pitanje zašto se to dogodilo i šta je moglo da se uradi da se to spriječi, istražitelji će prikupiti svaki komad krhotina koji nađu, kaže Rajan Remzi, bivši kapetan podmornice u britanskoj Kraljevskoj mornarici.
„Ne postoji crna kutija, tako da nećete moći da pratite posljednja kretanja samog broda“, kaže on, „ali inače proces istrage nije sličan onom u slučaju pada aviona“.
Posebno će tražiti mjesto puknuća – što će biti teško jer je telo Titana u malim komadima, a još teže jer ga sakupljaju daljinski upravljana vozila u tami dubokog mora.
Da li je postojao sistem ranog upozorenja?
Na svojoj veb stranici Oušen Gejta takođe kaže da je trup broda bio opremljen „sistemom za praćenje trupa u realnom vremenu“. Kompanija kaže da korišćenjem akustičnih senzora i mjerača naprezanja sistem može da analizira efekte promjene pritiska na plovilo kako podmornica zaroni dublje i „precizno proceni integritet strukture“.
To je u suštini sistem ranog upozorenja za proboj trupa. Da je funkcionisao kako je trebalo, Titanov pilot bi bio upozoren da se vrati na površinu i tragedija bi bila izbjegnuta.
Ako je uzrok nesreće bio proboj trupa, istražitelji će nastojati da otkriju zašto nije uspio.
Kako će se dijelovi analizirati
Kada istražitelji iznesu delove nazad na površinu, analiziraće strukturu dijelova ugljeničnih vlakana. Svaki komad će biti pažljivo ispitan pod mikroskopom sa fokusom na smer filamenata od ugljeničnih vlakana, tražeći suze koje mogu ukazivati na tačno mjesto gde je došlo do pucanja.
Zar nije bilo testiranja bezbjednosti?
Ako istražitelji otkriju da je do curenja zaista došlo, onda će kritično pitanje biti da li je to zbog nedostatka odgovarajućeg testiranja, kao što su neki stručnjaci sugerisali.
Većina trgovačkih plovila mora da bude sertifikovana – što je proces u kome ga spoljno tijelo pregleda da vidi da li su ispunjeni određeni standardi. Ovo nije bio slučaj sa ovom kompanijom.
Firma je rekla da je to zato što je to bio eksperimentalni brod i toliko inovativan da bi trenutne metode procjene bile neprikladne. Ali taj pogled je posljednjih godina doveden u pitanje.
Koje su druge provjere postojale?
Ovo će biti još jedan fokus istrage. Svaki put kada se Titan spustio u dubokom zaronu, njegov trup bi bio sabijen od ogromnog pritiska vode – postao bi manji i onda bi se vratio u normalnu veličinu po povratku. Ovo redovno naprezanje bi dovelo do zamora materijala, slabljenja.
Nejasno je da li su postojale provere na pukotine nakon svakog ronjenja i ako jeste koliko su bile obimne. Na primjer, da li je posuda proverena ultrazvučnim skeniranjem ili rendgenskim zracima na mikroskopske defekte.
Ko će da istražuje?
U ovoj fazi nije jasno koja će agencija voditi istragu jer ne postoji protokol za takve incidente sa podmornicom.
Admiral Mauger je rekao da je to posebno složeno jer se incident dogodio u udaljenom dijelu okeana u kojem su učestvovali ljudi različitih nacionalnosti.
Ali pošto je američka obalska straža do sada igrala vodeću ulogu u operaciji, vjerovatno će nastaviti da igra važnu ulogu.
Nova.rs