Proteklih nekoliko mjeseci bili su loši za zapadnu demokratiju. Tokom
ljeta otkrili smo da, dok su demokratski građani i njihovi izabrani
političari obavljali svoje svakodnevne poslove, tajne službe su rutinski
prisluškivale sve što su oni radili.
Bilo je dovoljno loše pretpostaviti da su u tome
saučestvovali političari. Više nas je uznemirila spoznaja da čak ni
političari nisu znali šta se dešava.
Zatim, u septembru, gledali smo spektakl zapadnih lidera kako
pokušavaju pokrenuti inicijativu o Siriji, da bi ih u tome spriječilo
njihovo zakonodavstvo, koje im nije dozvolilo da bilo šta učine
(britanski parlament nije iznio odlučan stav, čak ni protiv upotrebe
sile; jednostavno su odbili sve opcije koje su im bile ponuđene, kao
dijete koje se duri). Principijelni stavovi na obje strane rasprave
izgubili su se u magli stranačkog prepucavanja. Dok su Obama, Cameron i
Hollande bauljali naokolo tražeći izvodljivu politiku prema Asadovom
hemijskom arsenalu, Putin je uskočio u posljednjem trenutku da spasi
situaciju. Poniženje koje je proizveo člankom u listu New York Times
istaklo je prednosti zrelog državnika nad demokratskom bojažljivošću.
Onda su se stvari pogoršale. Tokom 17 dana u oktobru, vlada
Sjedinjenih Država potpuno je prestala da funkcioniše, dok su unutrašnje
razmirice u Vašingtonu dovele zemlju na rub katastrofe. Prizor
u kojem američki političari igraju opasnu igru sa globalnom ekonomijom,
ostavilo je ostatak svijeta sa podijeljenim emocijama, od očaja do
jedva prikrivenog likovanja. Putin se smijuljio. Kinezi su coktali
jezikom.
Birokrate u Briselu su uzdahnule pod teretom svjetskih problema.
Političari koji se ne moraju brinuti da li će biti ponovo izabrani ili
koji se suočavaju samo sa poslušnim parlamentima posmatrali su to sa
mješavinom sažaljenja i prezira.
Zamislite da pokušavate da se ozbiljno bavite politikom pod
nepopustljivim pritiskom vječnog demokratskog prepucavanja, da jedva imate dovoljno vremena da dišete, a kamoli da jasno razmišljate. Zar se tako
upravlja državom?
Oni koji žive u zapadnim demokratijama mogu ponekad doći u iskušenje da
se isto zapitaju. Zavist prema diktatorima uobičajena je karakteristika
demokratskih politika.
Mi ne želimo zapravo da živimo pod diktatorskim režimom – i
dalje se užasavamo pomisli šta bi to uključivalo – ali mi zavidimo
diktatorima na njihovoj sposobnosti da djeluju odlučno u krizi.
Uprkos svim njegovim manama, teško je zamisliti da Putin ne zna šta
njegovi špijuni rade. Možemo se smijati svim onim fotografijama gdje on
go do pasa lovi divlje životinje. Ipak, očigledno se radi o političaru
koji zna kako dokrajčiti lovinu. Da li naši uopšte znaju šta love?
Dok je Obama bio zaglavljen u Vašingtonu tražeći privremeno rješenje za
blokadu rada vlade, kineski lideri su koristili njegovo odsustvo sa
svjetske scene da bi promovisali pragmatične koristi svog političkog
sistema. Kineski političari su u prednosti jer mogu da razmišljaju
dugoročno, oslobođeni nemilosrdnih zahtjeva izbornog kruga. Istovremeno,
kineske tehnokrate mogu zanemariti sve provjere
i balansiranja demokratskih politika kako bi donijeli brze odluke. Oni
ne moraju brinuti o ubjeđivanju parlamenta ili javnog mnjenja prije
djelovanja. Prestao sam brojati koliko puta su mi zapadni akademici
rekli koliko je osvježavajuće raditi sa kineskim političarima koji mogu
odraditi posao. Ako imate uzbudljiv plan za ekološki održivu urbanu
sredinu, ili rekalibraciju saobraćajnog sistema, ili reformu cijele
industrije, ponudite ga Kini, gdje ga zaista mogu i isprobati prije nego
što mu prođe rok. Niko (ili barem tek nekolicina) od ovih zapadnih
akademika zapravo ne želi da usvoji kineski državni kapitalizam, koji
oni smatraju represivnim i neliberalnim sistemom. Oni su bez izuzetka i
dalje odani demokratiji. Oni jednostavno žele da je demokratija jednako
odlučna.
Ironija zavisti prema diktatorima je to što ona ide protiv istorijskih dokaza.
Tokom posljednjih 100 godina, demokratije su pokazale da su bolje od
diktatorskih režima u rješavanju najozbiljnijih kriza sa kojima se svaki
politički sistem mora suočiti. Demokratije dobijaju ratove. One
preživljavaju ekonomske katastrofe. One se prilagođavaju kako bi
riješile ekološke probleme. Upravo zato što su oni u mogućnosti da
djeluju odlučno, a da ne moraju prvo ubijediti javno mnjenje, diktatori
su ti koji na kraju naprave katastrofalne greške. Kada diktatori
pogriješe, oni mogu cijelu državu povesti u propast sa sobom. Kada
demokratski lideri pogriješe, mi ih izbacimo prije nego što naprave
trajnu štetu.
Pa ipak, to je mala utjeha u vremenu krize. Razlog zbog kojeg uvijek
iznova podliježemo zavisti prema diktatorima je taj što su potrebni jaki
živci da se razmišlja dugoročno kada stvari krenu po zlu. Kvaliteti
koji daju prednost demokratiji na duge staze – njihova nestrpljivost i
nemirenje sa neuspjehom – jesu isti oni kvaliteti koji im otežavaju da
razmišljaju dugoročno. Oni gledaju sa zavišću na političke sisteme koji
mogu iskoristiti trenutak. Demokratije su veoma loše u iskorištavanju
trenutka.
Njihova tehnika preživljavanja je iskobeljati se. Prokletstvo demokratije je što smo osuđeni da želimo ono što ne možemo imati.
Osoba koja je prva primijetila ovu duboko kontradiktornu osobinu
demokratskog života bio je francuski aristokrata. Kada je putovao u SAD
da izučava njene zatvore
1831. godine, Alexis de Tocqueville dijelio je predrasudu prema demokratiji tipičnu za 19. vijek.
Mislio je da se radi o haotičnom i glupom sistemu vladanja. Do trenutka
kada je završio svoje putovanje godinu kasnije, promijenio je
mišljenje. Zaključio je da je američka demokratija mnogo bolja nego što
izgleda. Na površini, sve se činilo haotično: svadljivi političari,
bahati novinari i loše obaviještene novine (“Posao novinara u Americi,
pisao je Tocqueville, “je da se, bez pripreme i vještine, principi
ostave sa strane kako bi se napao čovjek “), dekoncentrisani građani.
Niko nije mogao preuzeti kontrolu. Bilo je previše buke, nedovoljno
signala. Ali vremenom je ovaj višak buke proizveo prilagodljive politike
koje nikad nisu mirovale dovoljno dugo da se zaglave. Grubost američke
politike bio je znak njenog esencijalnog zdravlja. Amerikanci su stalno
upadali u rupe i onda se vadili iz njih. Više grešaka se pravi u
demokratiji, pisao je Tocqueville, ali više grešaka se i ispravi. Više
vatre zapale Amerikanci. Ali ih oni više i ugase.
Tocquevilleov genij bio je u tome što je uočio psihološke efekte života u
takvom sistemu. Oni mogu biti dvojaki. Mnoge ljude bi odmah jako
iritirala stalna nemogućnost demokratskih politika da se saberu.
Tocqueville je nazvao demokratiju “nepravovremenim” oblikom vladanja jer
nikada nije uspjela da odgovori trenutku. Kada stvari izgledaju zaista
loše, demokratske političare ćete često zateći kako se svađaju oko
nebitnih stvari. Ali kada prođe kriza, ispostavi se da su ovi isti
političari našli način da se provuku. Sve je to veoma nedostojanstveno.
Kao rezultat toga, Tocqueville je sumnjao da će demokratski građani
uvijek biti slabi na kraljeve i tirane, koji barem znaju kako da prirede
predstavu. Demokratije sanjaju da će ih spasiti političar koji ima
čvrstu ruku. Kada se takav političar ne pojavi, njihova frustracija će
se preliti. Ljutnja i gađenje nikada nisu daleko od površine
demokratskog života.
Međutim, druga vjerovatna psihološka posljedica demokratske nepravovremenosti jeste uljuljkanost.
Ako je istina da demokratija nije tako loša kao što se čini, onda je
privlačno zamisliti da ni jedna kriza nije tako ozbiljna kao što
izgleda. Stvari će se na kraju dobro završiti, sve dok ne reagujemo
prenagljeno. Tocqueville je uočio da je američka demokratija zasnovana
na vjeri: ljudi su morali vjerovati da će se takav haotičan sistem na
kraju isplatiti. Opasnost je bila u tome da ih njihova vjera u
demokratiju ne zaslijepi za glupe greške koje njihovi političari prave.
Neke krize, čak i za Amerikance, zaista jesu loše kao što se čine.
Tocquevilleova analiza je najbolji vodič za razumijevanje moderne
demokratije kroz njenu istoriju, sve do posljednjih nekoliko sedmica.
Demokratski mentalni sklop je očajavanje i slijepa vjera, sve u isto
vrijeme. Pogledajte samo ponašanje sadašnje generacije američkih
političkih desperadosa. Zasigurno biste zatvorili vladu ako biste
mislili da sistem toliko loše radi da je gotovo nemoguće ga popraviti.
Očajna vremena traže očajne mjere. S druge strane, takođe je istina da
biste zatvorili vladu ako biste mislili da sistem radi dovoljno dobro da
preživi šta god da se desi. Ništa nije nikada toliko loše kao što se
čini.
Republikanci su odustali od američke demokratije u isto vrijeme kada su imali neograničenu vjeru u istu.
Oni je ne žele odbaciti, sigurno ne zarad kineskog državnog kapitalizma
(sve osim toga). Ali ne mogu više trpiti ni kompromise. Bijesna
nestrpljivost i fatalizam slijeganja ramenima dva su poroka demokratskog
života. Isti političari ih pokazuju simultano. Uvijek je bilo tako.
Istorija demokratije kroz 20. vijek je priča o ponovljenim krizama tokom
kojih su političari i javnosti bili rastrgani između dva impulsa da
pretjeraju sa reakcijom i da nedovoljno reaguju na opasnosti, a da
nikada ne nađu ravnotežu između njih.
Zavist prema diktatorima nikada nije daleko od površine. Kada
je kriza koja je obilježila vijek izbila 1914. godine, postala je
permanentna crta. Kada je postalo jasno da prvi svjetski rat neće
završiti do Božića, tjeskoba je počela da raste oko toga da li
demokratije imaju ono što je potrebno da poraze njemačku vojnu
mašineriju. Da li će se ikada sabrati? U oktobru, 1915. godine, Times je
na svojim stranicama ugostio anksioznu debatu o relativnim koristima
demokratije i autokratije u uslovima totalnog rata. Zajedničko mišljenje
bilo je da demokratija postavlja pogrešne prioritete. Kao što je rekao
jedan od učesnika debate, njemački vladar može unaprijediti političare
prema njihovim zaslugama, dok “demokratija nema takvo znanje: ona bira
svoje vođe zato što su iz dobre porodice, jer su vješti govornici, jer
su dobri drugovi.” U oktobru, 1915. godine, fokus rata bio je na istoku,
gdje su Nijemci postigli vojni uspjeh protiv Rusa, dok su Britanci
upravo doživjeli poraz u Dardanelima od ruke Turaka. Bilo je jasno koga
je autor pisma imao na umu. Političar odgovoran za neuspjeh Britanaca
bio je Winston Churchill. Njemački general koji je diktirao tempo bio je
Erich Ludendorff. Nevolja demokratije je u tome što daje moć
političarima lake kategorije kao što je Chruchill. Snaga autokratije je u
tome što daje moć teškašima kao što je Ludendorff.
Kult Ludendorffa, koji je 1916. godine sa Hindenburgom postao diktator
Njemačke, rastao je u zapadnim demokratijama tokom cijelog rata. Ljudi u
Britaniji, Francuskoj i SAD nisu željeli da njima vlada Ludendorff. Oni
su samo željeli da njihovi izabrani političari budu više nalik njemu.
1917. godine, kada je Amerika ušla u rat, novine
Atlantic Monthly poslale su svoju mladu novinarsku zvijezdu HL
Mencken u Njemačku da uradi priču o velikom čovjeku. Mencken je bio
ubijeđen da Ludendorff predstavlja razlog što će Njemačka pobijediti:
bio je okrutan, pragmatičan i odlučan.
Kontrast sa američkim predsjednikom Woodrow Wilsonom nije mogao biti
veći. Wilson je bio sav u riječima i nimalo akcije; neodlučnik koji je
obećao da će Ameriku držati izvan rata, prije nego što je promijenio
mišljenje i uveo zemlju u rat. Ludendorff, koji je rijetko govorio u
javnosti, bio je tihi razarač. Demokratija se činila previše konfuznom i
haotičnom da se takmiči s tim.
Mencken, međutim, nije bio u pravu. Ludendorff je patio od mane svih
diktatora: nije bio dovoljno prilagodljiv. Kada je njegov veliki plan da
dobije rat 1918. godine propao, nije imao rezervni. Jednostavno je
nastavio s njim do gorkog kraja, dok se i on i njegova vojska nisu
raspali. Wilson neodlučni se ispostavio kao onaj koji je prilagodljiv.
Zapadne demokratije su dobile rat zbog toga što, iako su pravile više
grešaka, više grešaka su i ispravljale. Oni su mijenjali zakone,
strategiju, generale i političare; sjeckajući i mijenjajući dok nisu
našli nešto što funkcioniše. Francuska je izmijenjala tri premijera u
nekoliko mjeseci tokom crnih dana 1917. godine, prije nego što su
nabasali na Clemenceau, čovjeka koji će spasiti zemlju. U to vrijeme,
francuska politika je izgledala kao najgora demokratija: iscjepkana,
sitnošićarska i sklona panici. Samo u retrospektivi je jasno da je ovo
nespokojno nezadovoljstvo ono što je prevagnulo. Zapadna demokratija je
preživjela prvi svjetski rat jer je bila dovoljno haotična da je ne
unište njene vlastite mane.
Pa ipak, pobjeda nije bila dovoljna da se stavi tačka na zavist prema diktatorima. Wilson, nakon što je porazio autokrate, želio je da bude jednak njima po odlučnosti.
Sada se takmičio sa Lenjinom: da ukloni opasnost od boljševizma,
nadao se da će stvoriti bezbjedan svijet za demokratiju. Ali demokratija
mu to nije dozvolila.
Nemirno nestrpljenje koje je demokratijama pomoglo da pobijede u
ratu uništilo je Wilsonove pokušaje da izgradi trajni mir. Želio je da
ljudi razmišljaju dugoročno.
Glasači su bili fokusirani na neposrednije brige: plate, poslove,
cijene, osvetu. Američki senat blokirao je ulazak Amerike u Ligu naroda.
Britanski i francuski glasači vratili su se nacionalnom interesu, a
njihovi političari sitnom međusobnom razračunavanju.
Demokratije ostvaruju pobjedu u epskim borbama kao što je prvi
svjetski rat jer uče na svojim greškama, ali se zatim udaljavaju od
svojih pobjeda, zbog čega ih protraće.
Ovaj obrazac se ponavlja kroz cijeli naredni vijek. U ranim 1930-im,
na vrhuncuvelike depresije, zavist prema diktatorima bila je raširena.
Raširena je bila pretpostavka da će zapadna demokratija jedino
preživjeti ako uči od diktatora. Staljin,
Musolini i Hitler izgledali su kao muškarci od akcije koji znaju donijeti teške odluke potrebne da bi se spriječila katastrofa
(Musoliniju su se naročito divili u ovom periodu zbog njegove
sposobnosti da učini da vozovi stižu na vrijeme). Izabrani političari su
izgledali kao jadni pigmejci u poređenju s njim; suviše uplašeni svojih
birača da bi preuzeli stvari u svoje ruke i suviše sputani od strane
svojih parlamenata da bi promijenili kurs.
Ali Frenklin Ruzvelt je pokazao da je ova analiza pogrešna. On je bio
poznat po svojoj promjenjivosti, nikada sasvim siguran šta radi ili u
šta vjeruje ali spreman da isproba većinu stvari u slučaju da možda
funkcionišu. Tokom njegovog dugog mandata bila su redovna predviđanja o
predstojećoj katastrofi: ili će zemlja biti uništena ili će se
ispostaviti da je Ruzvelt ipak diktator. Nijedno se nije desilo: pod
Ruzveltovim haotičnim ali sposobnim vođstvom zemlja se iskobeljala. Na
kraju su se ipak diktatorski režimi raspali. Barak Obama nije FDR, ali
kritika sa kojom se on suočava ima isti oblik. Neki ga optužuju da je
hronično neodlučan. Istina je da nije ni jedno ni drugo. On je samo
demokratski političar koji daje sve od sebe da improvizuje izlaz.
Tokom hladnog rata jedva da je postojao trenutak kada
komentatori na zapadu nisu brinuli da gube bitku zato što su Rusi toliko
okrutniji od nas. Izabrani političari su bili suviše zauzeti
brigom da budu ponovo izabrani da bi iznašli koherentnu strategiju za
ultimativnu pobjedu. Stalno su propuštali priliku. Ovaj strah je trajao
tokom 1980-ih, čak i kada je hladni rat na kraju dobijen. U Reganovoj
Bijeloj kući, punoj krvožednih hladnoratnika, knjiga koju su svi čitali
(prema piscu govora Peggy Noonan) bila je “Kako demokratije nestaju”,
koju je napisao mračni, pretenciozni francuski intelektualac po imenu
Jean-Francois Revel.
Kao i svi ostali, Revel je uočio da je sovjetski sistem u velikoj
nevolji: komunizam ne funkcioniše. Ipak je tvrdio da će povući zapadnu
demokratiju sa sobom u grob jer su demokratije suviše neodlučne za
brutalnu politiku završnice. Kada se Sovjetski Savez raspadne, zapad
neće znati kako da to iskoristi. Beskrajne smetnje demokratskih politika
će se naći na putu. Tako da će nas tvrdoglavi tirani u Kremlju, koji
nemaju šta da izgube, naučiti pameti. Ako dođe do obračuna, demokratija
neće biti dorasla situaciji.
Ali kada je došlo do obračuna, demokratija nije morala biti dorasla situaciji.
Kraj hladnog rata je bio veoma sličan kraju prvog svjetskog rata: pobjeda je uhvatila pobjednike nespremne. Demokratija
je pobijedila ne samo u inat svojim smetnjama već upravo zbog njih. Dok
su Sovjeti kopali sebi rupu iz koje nisu mogli izaći u Afganistanu,
zapadni građani gledali su televiziju i išli u šoping. Onda su jedne
noći upalili svoj TV i otkrili da je srušen Berlinski zid. Kao i 1918.
godine, postojalo je iskušenje da se ova pobjeda pretvori u opširnu
priču o moralu. To mora značiti nešto monjumentalno da je demokratija
izvojevala ovako ubjedljivu pobjedu. Štaviše, to mora biti prilika da
demokratija zacementira svoju kontrolu nad svijetom kao ispravan sistem
vladavine za sve. Ali to nije značilo ništa monjumentalno. Nakon pada
zida, zapadni građani su samo nastavili ići u šoping.
Pobjeda u hladnom ratu je protraćena jednako kao i pobjeda u prvom svjetskom ratu.
Ovo je dijelom bila posljedica demokratskog nestrpljenja. Neki
političari (George W Bush, Tony Blair) umorili su se čekajući na
dugoročne prednosti demokratije da se same pokažu i pokušali su ubrzati
proces, sa katastrofalnim posljedicama.
Ratovi vođeni nakon 2001. godine u Afganistanu i Iraku bili su
osmišljeni da se bori protiv terorizma i da se rašire koristi
demokratije. Uspjeli su u širenju terorizma i diskreditovanju
demokratije. Ali sadašnja nevolja demokratije je takođe posljedica
tipične demokratske uljuljkanosti. Do 21. vijeka, obrazac je postao
dovoljno poznat da bi se uzeo zdravo za gotovo: nikada ništa nije tako
loše kao što se čini; demokratija se iskobelja na kraju. Finansijska
kriza koja je počela 2007-08. godine bila je rezultat te rastuće
uljuljkanosti. Dok su se kišni oblaci skupljali, političari, centralne
banke i opšta javnost su pretpostavljali da će se situacija sama
popraviti. Nastavili smo ići u šoping i buljiti u svoje laptope.
Bauljajući u mraku, zamalo nismo pali sa stijene.Kako upravljati državom
između neopravdane uljuljkanosti i odmagajuće nestrpljivosti je nevolja
demokratije. To je toliko teško jer suprotstavljanje uljuljkanosti
zvuči nestrpljivo, a suprotstavljanje nestrpljivosti zvuči kao
uljuljkanost.
Ovo je zamka povjerenja, i nema jednostavnog izlaza.
Govoriti pristalicama Tea Party-ja da SAD može priuštiti Obamacare
jednako je jalovo kao i govoriti arhitektiama Obamacare-a da su
pristalice Tea Party-ja u pravu. Govoriti Ukip-u da će se britanska
demokratija na kraju prilagoditi prilivu imigranata jednako je
beskorisno kao i govoriti liberalima koji čitaju Guardian da je Ukip
donekle u pravu.
U demokratiji možete uvijek upotrijebiti kratkoročnu
konfuziju protiv dugoročne snage, kao što možete upotrijebiti dugoročnu
snagu protiv kratkoročne konfuzije.
Izlivi zavisti prema diktatoru neće nestati. Mjesto fundamentalnih
borbi između autokratije i demokratije može se preseliti ka istoku, dok
se Kina i Indija bore za ratni plijen 21. vijeka. Ali obrazac će se
vjerovatno ponavljati. Indijska demokratija je haotična i vapi za
odlučnošću. Kineska autokratija međutim vapi za većom prilagodljivošću.
Dugoročno, sistem koji je adaptibilniji ima veće izglede da pobijedi.
Ali samo ako mu se na putu ne nađu njegove kratkoročne slabosti. U
međuvremenu, zapadna demokratija suočava se sa svojom verzijom zamke
povjerenja. U Evropi i Americi, ekonomska kriza je izazvala poplavu
kobeljanja dok izabrani političari pokušavaju da “drže vodu” dovoljno
dugo dok ne dođu bolji dani.
Naša politika je uska i pragmatična, sa našim liderima koji
pokušavaju ništa više nego da se postaraju da se ništa ne pokvari što se
neće moći nekad u budućnosti popraviti.
Ali dok oni vode ove poznate demokratske bitke, postoji opasnost da
ignorišu veću prijetnju. Demokratije su se prilagodile da odgovore na
ekološke izazove u prošlosti.
Međutim, rizik od klimatskih promjena koje su se otele kontroli je
drugačiji po obimu i mogućim efektima. To je nešto sa čim se nijedna
demokratija ne može suočiti sa samopouzdanjem. Ipak, za sada ne činimo
ništa po tom pitanju. U dugoročnom nadmetanju između demokratskog
nestrpljenja i demokratske uljuljkanosti, uljuljkanost bi se mogla
pokazati kao pobjednik. Ako tako bude, svi ćemo izgubiti.
U međuvremenu, metež demokratskog života stvara sadašnje
uslove za špijune i nacionalnu bezbjednost da eksploatišu našu
dekoncentrisanost i da nas špijuniraju.
Dok mi nastavljamo ići u šoping i buljiti u naše laptope, oni imaju
savršenu mogućnost da motre sve što radimo. Reakcija na nedavno
objelodanjenje njihovih aktivnosti pruža dovoljno dokaza i o
demokratskoj nestrpljivosti i demokratskoj uljuljkanosti. Zato što nismo
obraćali pažnju na njih, oni su mogli da obraćaju pažnju na nas bez
našeg znanja. Sad kada znamo šta su oni radili, mnogi demokratski
građani osjećaju ljutnju i gađenje. Mnogo blata leti uokolo: nešto se
mora učiniti. Ali jednak broj je i onih koji izražavaju indiferentnost
slijeganjem ramenima: zašto bi nas bilo briga što nas prisluškuju ako
nemamo šta da krijemo?
Kada Tesco i Google mogu sakupljati informacije o dosadnim detaljima
naših života, nije nikakvo iznenađenje da tajne službe rade isto.
Slična mješavina reakcija dolazi i od političara. Neki su bijesni. Neki
su posramljeni zbog svog neznanja. Ali dosta ih je relativno
indiferentno, sa argumentom da su špijuni plaćeni da to rade. Tajnost
je, tvrde oni, cijena demokratske bezbjednosti.
Obrazac demokratskog života je da se otplovi u neizbježnu
katastrofu i da se onda iz nje iskobelja. Nedemokratske prakse nam se
prišunjaju neočekivano, dok ih rutinske prakse demokratije – sloboda
štampe, nekolicina nepotkupljivih političari – ne razotkriju.
Kada se to desi, demokratije se ne saberu; one jednostavno učine minimum
potrebnog prilagođavanja dok ne otplove u sljedeću katastrofu. Ono što
je teško svakoj demokratiji je da vrši stalni pritisak potreban da bi se
zauzdale sile koje su proizvele krizu. Mnogo je lakše čekati na krizu
da se sama pokaže prije nego pokušamo nešto učiniti s tim u vezi.
Nova informativna tehnologija, daleko od toga da rješava ovaj problem, ona ga pogoršava.Dekoncentrisaniji smo nego ikad. Višak
informacija koje teku čine praktično nemogućim da se obezbijedi
demokratski dogovor o dalekosežnim reformama javnog života. Previše je
buke, nedovoljno signala. Pa držimo fige u nadi da ćemo se nekako
iskobeljati.
Tekst iz Guardiana za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić