Brzo rastući broj smrtnih slučajeva u Turskoj nakon dva potresa u ponedjeljak potaknuo je pitanja o tome koliko su loše provođeni građevinski standardi pogoršali katastrofu u zemlji čija se ekonomija dugo oslanjala na izgradnju kao poticaj rasta, piše Guardian.
Turska je uvela nove građevinske propise koji zahtijevaju da nove konstrukcije budu otporne na potrese, ne samo nakon potresa u Izmitu 1999. godine u kojem je poginulo više od 17 000 ljudi, ali oni su se često slabo provodili u zemlji u kojoj je više od polovice svih zgrada podignuto ilegalno.
Dok su mnogi stručnjaci razornost dvaju potresa dovode u vezu sa njihovom relativno malom dubinom i snagom, drugi u tome vide dokaze o lošoj gradnji zgrada koje su se srušile.
“Faktor broj jedan je kvaliteta gradnje”, rekao je Ross Stein, voditelj tvrtke za modeliranje katastrofa Temblor, za Scientific American neposredno nakon potresa.
“To samo nadmašuje sve ostalo. Kvaliteta gradnje kontroliše se građevinskim kodeksom i provedbom tog kodeksa. Turska je prošla kroz užasan potres u Izmitu 1999. […] Turska je imala moderne građevinske propise nekoliko godina nakon tog potresa.
“Pa onda kažete: Pa, s obzirom na to, zašto zgrade propadaju? Jesu li ove zgrade starije od 20 godina? Ili su zgrade izgrađene na način koji nije bio pravilno ojačan?”
Dr Henry Bang, geolog i stručnjak za upravljanje katastrofama u Centru za upravljanje katastrofama Sveučilišta Bournemouth, rekao je: “Neke su se zgrade jednostavno srušile na zemlju, dok su se mnoge (više)spratne zgrade srušile poput špila karata. To pokazuje da većina zgrada nije imala elemente koji bi mogli osigurati stabilnost tokom potresa.
“One čiji su se zidovi srušili do temelja vjerovatno su vrlo stare zgrade koje su građene od relativno slabijih građevinskih materijala. [Više] spratnice koje su se srušile kao špil karata vjerovatno nisu građene s konstrukcijskim elementima otpornim na potres.”
Profesor Ian Main, profesor seizmologije i fizike stijena na Sveučilištu u Edinburghu, ponovio je to stajalište. “Gledajući neke od slika oštećenih zgrada, vidljivo je da većina njih nije projektovana da izdrži vrlo jake potrese. Jasno je da su mnogi stambeni blokovi doživjeli tzv. palačinka kolaps.
“To se događa kada zidovi i podovi nisu dovoljno dobro spojeni i svaki se sprat ruši okomito na onaj ispod ostavljajući hrpu betonskih ploča između kojih gotovo da nema razmaka. To znači da su šanse za preživljavanje bilo koga unutra vrlo male.
“Trebali bi postojati seizmički zakoni koji bi ovo zaustavili, ali oni se ne provode dovoljno dobro. Nije neuobičajeno vidjeti jedan blok kako stoji s malo oštećenja, a onaj do njega – zbog lukave gradnje ili korištenja loših materijala – potpuno spljošten.”
Nakon potresa 2011. u kojem su stotine poginule, turski premijer Recep Tayyip Erdoğan okrivio je lošu gradnju za visok broj smrtnih slučajeva, rekavši: “Opštine, graditelji i nadzornici sada bi trebali uvidjeti da je njihov nemar ravan ubistvu.”
Arhitekti i urbanisti u zemlji već dugo upozoravaju da se građevinski propisi koji se odnose na seizmičku aktivnost nedovoljno provode i da su potkopani kontroverznom amnestijom za bespravnu gradnju – koju je uvela Erdoğanova vlada – koja je Turskoj donijela oko 3 milijarde dolara prihoda.
“Ovo izvanredno razaranje ovjekovječeno je upornošću u ponavljanju pogrešnih urbanističkih politika i politički nabijenih odluka poput zakona o amnestiji prostornog uređenja iz 2018.”, rekla je prof. Pelin Pinar Giritlioğlu, predsjednica istanbulskog ogranka Unije komora turskih inženjera i arhitekata.
U vrijeme amnestije, turski građevinski stručnjaci upozorili su da bi retroaktivno izdavanje dozvola za bespravne zgrade uz naknadu imalo fatalne posljedice.
“To će značiti pretvaranje naših gradova, posebno Istanbula, u groblja i rezultirati iznošenjem kovčega iz naših domova”, rekao je Cemal Gökçe, predsjednik Komore građevinskih inženjera 2019. godine.
“Bez obzira da li je potpuno bez dozvole ili ima više spratova od prvobitnog plana, amnestirali su sve zgrade. Ovo je vrlo opasno”, rekao je.
Samer Bagaeen, profesor planiranja i otpornosti sustava, na Kent School of Architecture and Planning, upozorio je da će čak i uz učinkovite građevinske propise koji su uvedeni kao zakonodavstvo, ljudi nastaviti raditi ono što mogu izvući osim ako ne postoji učinkovita provedba.
“Možete imati odbore arhitekata i građevinskih inženjera [koji daju vlastite preporuke], ali pitanje je slušaju li ih.
“Postoji i politička dimenzija. Koliko su aspekti razvoja grada rezultat lokalnog cjenkanja iza kulisa.”