Ono što je započelo kao medijski prešućen prosvjed nekoliko stotina ljudi na njujorškom Wall Streetu sada je, samo mjesec dana kasnije, globalni pokret koji solidarizira stotine tisuća ogorčenih u više od osamdeset država. Nikada ranije otpor dominaciji političko-ekonomskoga sistemskog izrabljivanja većine u korist minornog broja skandalozno bogatih nije bio ovako raširen; ako se još raspršuje kroz različite, nerijetko kontradiktorne poruke i zahtjeve, ipak je nemoguće ignorirati njegov temeljni poziv na pravedn(ij)u raspodjelu bogatstva, smanjenje socijalnih razlika i demokratizaciju sfere političkog odlučivanja. Jer, to je ono što se prošle subote, 15. oktobra, moglo čuti ispod komunističkih zastava na sarajevskim ulicama, nasuprot burze u Taipeiju, ispred središnjica najmoćnijih svjetskih banaka u Hong Kongu, svim razlikama usprkos: prigovor zbog neartikuliranosti protestâ, sada već opće mjesto njihove denuncijacije, postaje stoga sve slabiji pred očitom moći tih elementarnih zahtjeva da mobiliziraju mnoštvo s onu stranu lokalnih, nacionalnih ili rasnih podjela.
Linija kontinuiteta
U hrvatskoj verziji, 15. oktobar nije donio ni madridsku masovnost ni rimske nerede ni londonsko odlučno zauzimanje gradskog trga: umjesto toga, ikonografijom je uvelike podsjetio na proljetne Facebook-prosvjede, pa su studentski transparenti s pozivom na direktnu demokraciju podignuti pored slika osuđenih generala, anarhistička poruka o društvu bez države uz trobojnicu bizarno ambicioznih dimenzija, javno su optuživane i stranačke elite i bankari i londonska masonerija, a netko je – uzaludno, nasreću – tu i tamo uzvicima provjeravao jesu li okupljeni, osim za najavljeni plenum, spremni i za dom. I opet je, baš kao u proljeće, otpor ostao koncentriran u glavnom gradu: naspram nekoliko tisuća zagrebačkih prosvjednika, onih nekoliko stotina ili desetaka u Rijeci, Splitu, Dubrovniku ili, pomalo neočekivano, Bujama, premalo je za uvjerljivu demonstraciju revolta. Sve je, čini se, posloženo tako da ovi prosvjedi, osim priključivanja globalnom nezadovoljstvu, ne ponude ništa bitno novo: vidjeli smo neka odranije poznata lica, ponovno čuli iste slogane, a ni broj okupljenih nije nas pretjerano iznenadio. Pa ipak.
U drugom broju “Occupied Wall Street Journala”, službenog glasila njujorških “okupatora”, Naomi Klein je usporedila aktualne prosvjede s antiglobalističkim akcijama u Genovi i Seattleu krajem devedesetih, pa njihovu prednost prepoznala u odabiru fiksne mete pobune: djevojke i mladići koji su se prije desetak godina sukobljavali s policijom za vrijeme sastanaka MMF-a i grupe G8 razilazili su se nakon što bi ti sastanci završili, a sadašnji američki indignadosi odlučili su ostati ondje gdje su došli. “Samo kada stojite na jednom mjestu, možete pustiti korijenje”, piše Klein. “To je presudno. Činjenica je informacijskog doba da mnoštvo pokreta raste poput prekrasnog cvijeća, ali brzo uvene. Zbog toga što nema korijenje.”
Ovo se, mutatis mutandis, može primijeniti i na specifične okolnosti hrvatskih prosvjeda: usprkos nedvojbenim razlikama u ciljevima, namjerama i strategijama, postoji jasna linija kontinuiteta koja povezuje blokade fakulteta prije dvije godine, angažman građana za spas Varšavske ulice, Marjana ili Srđa, ovogodišnje masovne proljetne marševe. Tu su, makar u prenesenom značenju, korijeni subotnjih demonstracija: jasno je to iz sve veće spremnosti građana da izađu na ulice – dok priručni konstrukt medijske mitologije o “Hrvatima koji doma grintaju, a na ulici šute” polako blijedi – ali, još više, iz implementacije direktnodemokratske institucije plenuma, koju su u ovdašnju političku praksu uveli studenti-blokatori. Stoga je hrvatski 15. oktobar ipak pokazao više od pomodnog refleksa globalnih zbivanja, kao što su predviđali maliciozniji komentatori: pokazao je ustrajnost i volju građana da zajednički iskušavaju taktike otpora, postupno artikuliraju uzroke svoga nezadovoljstva i profiliraju ciljeve bunta.
Patronizirajući prigovori
Samo, premalo je to da bi zadovoljilo kriterije brojnih intelektualnih kritičara, pa je primjedbama zbog neartikuliranosti sada pridodana i dijagnoza deplasiranosti prosvjeda: čulo se, tako, da bi njihova prava meta trebali biti New York ili Bruxelles, mjesta na kojima se donose presudne političke odluke – kao da globalni učinci ekonomske krize u vremenu tehnološke umreženosti ne podrazumijevaju i globalnu reakciju – ili da bi prosvjednici, umjesto bankama, trebali svoje zahtjeve adresirati vladama – kao da zaobilaženje tek nominalno samostalnih političkih institucija ne šalje dovoljno jasnu poruku o dosegu njihova utjecaja – ili, pak, da je protest ovoga tipa u Hrvatskoj potpuno besmislen, jer financijski sektor tu nema privilegije kakve ima u SAD-u – baš kao da sve žešći udar krize na kućanstva nije praćen podacima o neprekidno rastućoj dobiti “domaćih” banaka.
Najfrekventniji je, međutim, barem u prvim reakcijama, bio stari argument kako prosvjednici dobro znaju protiv čega se bune, ali pritom ne nude nikakvu alternativu. Pustimo po strani to što nije sasvim točno – brojne su alternative ponuđene i podložne raspravi – jer postoji kudikamo opasnija implikacija takvog prigovora: čak i kada je upućen sasvim dobronamjerno, on retorički postavlja stvari u loše izmaštanu perspektivu historijskog vakuuma, u kojem raspolažemo neograničenim vremenom kako bismo iznašli dovoljno dobar “rezervni” sustav. Nažalost, situacija je malo kompliciranija: sistem u kojem živimo ničim ne pokazuje intencije oporavka, a već elementarno prisjećanje na krizu 1928., koja je izravno trasirala put prema usponu Hitlera i Drugom svjetskom ratu, nalaže da se njegovo dosadašnje urušavanje shvati dovoljno ozbiljno. I zato bi zamjerku zbog nepostojanja alternative, ako ništa drugo, valjalo znatno drukčije intonirati: umjesto blage patronizirajuće ćuške intelektualno nedoraslom mnoštvu, ona bi trebala biti glasan apel za promptno stvaranje prihvatljive opcije kojoj se može pribjeći razleti li se bespovratno do jučer navodno intaktan ekonomski poredak, što će on učiniti ne obazirući se na to jesmo li mu u međuvremenu uspjeli pronaći zadovoljavajuću alternativu. U suprotnom, naime, uopće nije neizvjesno da će na nekom od budućih zagrebačkih prosvjeda onaj redikul koji je vikao “Za dom spremni” naići na nešto više razumijevanja.
Tekst je preuzet iz Novossti