Na prvi pogled paralele su upečatljive. Predsjednik Mao, kako su ga zvali, bio je vodeća politička figura Kine 20. stoljeća. Vodio je Komunističku partiju i zemlju od uspostave republike 1949. do dana kada je umro 1976. godine. Nijedan drugi kineski vođa od tada nije došao ni blizu njega. Do sada, piše BBC.
Prvi vođa izabran na treći mandat
U nedjelju je Xi Jinping postao prvi vođa nakon Maa koji je izabran za šefa partije u treći mandat. Tijekom svog desetljeća na vrhu centralizirao je moć u svojim rukama, nemilosrdno eliminirao suparnike, promicao kult ličnosti, isključio kritiku i svoju ideologiju – Xi Jinpingovu misao o socijalizmu s kineskim obilježjima za novu eru – ugradio u Ustav. Poznat je, samo u šali, kao predsjednik svega.
Ali ipak je pogrešno povući ravnu crtu od Maa do Xija, tvrdi profesorica Karl, jer se time odbacuje sve što je bilo između, kao i Kineze koji su sanjali ili se borili za drugu zemlju.
“To sugerira da im je autokracija u krvi, u njihovoj vodi ili u njihovoj kulturi”, kaže profesorica.
Istina je da Xijev put do vlasti nije bio neizbježan. Definiran je njegovom ambicijom koliko i neuspjehom partije da spriječi ono što nisu željeli – ponavljanje Maove katastrofalne vladavine jednog čovjeka.
“Moje prvo upoznavanje s Kinom bilo je 80-ih godina, kada su rasprave o budućnosti Kine bile velike, značajne i posljedične. Sama je partija bila uključena u te rasprave. Ali 1989. godine je to ugasila”, kaže profesorica Karl.
Deseci milijuna ljudi umrli su za vrijeme njegova mandata
Godine 1989. – dok se Sovjetski Savez raspadao – kineske nade u promjenu slomljene su tenkovima i automatskom paljbom.
Zemlja se tih desetak godina još uvijek oporavljala nakon Maove smrti. Deseci milijuna ljudi umrli su za vrijeme njegova mandata – prvo od gladi zbog njegove razorne misije industrijalizacije Kine preko noći, a zatim u nasilnim i paranoičnim čistkama suparnika, disidenata, intelektualaca i “klasnih neprijatelja”.
Maov plašt na kraju je pao na Deng Xiaopinga, koji je preživio dvije čistke i inzistirao na kolektivnom vodstvu koje bi se mijenjalo svakih 10 godina. Do 1989. na mjesto glavnog partijskog sekretara došao je reformist Zhao Ziyang.
U proljeće te godine stotine tisuća studenata i radnika okupirale su središte Pekinga prosvjedujući protiv korupcije i rasta cijena te zahtijevajući reformu. Iza visokih zidova sjedišta rukovodstva Komunističke partije, Zhongnanhaija, partijski vrh se podijelio. Umjerenjaci predvođeni Zhaom pokušali su iskoristiti prosvjede za poticanje novih reformi. Tvrdolinijaši, predvođeni premijerom Li Pengom, vjerovali su da je cilj studenata svrgavanje partije i željeli su gušenje prosvjeda.
Zhao je posjetio prosvjednike, pozivajući ih da prekinu okupljanje u sada već povijesnom govoru: “Došli smo prekasno. U redu je da pričate o nama i kritizirate nas kako god želite… Svi smo mi stari i to nam više nije važno. Ali vi ste još uvijek mladi, trebala biste se čuvati.”
Krajem svibnja tvrdolinijaši su pobijedili. Rano ujutro 4. lipnja tenkovi su izašli na ulice. Masakr na Trgu Tiananmen okončao je raspravu o političkoj reformi. Umjesto toga, Komunistička partija se okrenula ekonomskim reformama.
Deng je ostao kineski vrhovni vođa i 1992. godine izjavio je da partija treba dopustiti “nekim ljudima da se prvi obogate”. Ne zvuči previše dramatično, ali bio je to još jedan odlučujući raskid s maoizmom. Revolucionarna skromnost je odbačena.
Jednog prohladnog zimskog jutra u siječnju 1990. godine autor BBC-jeva teksta Rupert Wingfield-Hayes sišao je s noćnog trajekta na pristanište u gradu Guangzhou. Bio je to njegov prvi pogled na Kinu. Zrak je mirisao na sumpor od zapaljenog ugljena. Na ulicama je bila rijeka bicikala, koje su vozili radnici s plavim kapama i Maovim jaknama. Povremeno su se bicikli uklanjali autobusima ili službenim automobilima.
Sljedećih šest mjeseci Wingfield-Hayes proveo je putujući po planinama Yunnana, lutajući carskom palačom u Pekingu i vozeći se vlakom koji su vukla dva čađava parna stroja daleko na zapad, u pustinje Xinjianga. Krajolici su bili zapanjujući, isto kao i siromaštvo. Kamo god je išao, ljudi su govorili kako je Kina zaostala u usporedbi sa Zapadom. Ali bilo je naznaka promjena.
Kad se Wingfield-Hayes vratio 1998. godine, cijela je zemlja primila k srcu Dengovo geslo kako je “veličanstveno bogatiti se”. Te je godine Komunistička partija dekretom rasprodala kineski državni stambeni fond. Dijelovi pekinških povijesnih četvrti od sive cigle rušeni su i zamijenjeni staklom i čelikom.
Mao je zatvorio kinesko gospodarstvo prema svijetu
Na svačijim usnama moglo se čuti “xia hai” ili “zaroni u more”. Značilo je to dati otkaz na starom poslu u državnoj kompaniji i baciti se u privatni biznis. Wingfield-Hayes se sjeća dana kada je jedan od pomoćnika ušao u ured BBC-ja, predao svoju osobnu iskaznicu i izjavio “idem u Shenzhen”, grad u procvatu na južnoj obali Kine.
Mao je zatvorio kinesko gospodarstvo prema svijetu. Njegovi su ga nasljednici počeli otvarati. Kina se 2001. pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Duž jugoistočne obale nicali su novi gradovi. Neki su se specijalizirali za dugmad i patentne zatvarače, drugi su izrađivali upaljače. U Zhejiangu je postojao grad u kojem su se proizvodile samo čarape, deseci milijardi čarapa.
Dok se Wingfield-Hayes pripremao napustiti Kinu 2008. godine, zračna luka iz sovjetske ere ustupila je mjesto blještavoj megastrukturi koju je dizajnirao Norman Foster. Otvorena je i prva brza željeznička linija između Pekinga i Tianjina.
Kina je postajala bogatija brže od bilo koje druge zemlje u povijesti. Ali to je oslobodilo i druge sile. “Nebo je visoko, a car daleko”, stara je i često citirana izreka u Kini. To znači da nitko ne gleda što radite.
Činilo se da je to svakako bio slučaj za vrijeme Xijevog prethodnika, Hu Jintaa. Korupcija je bila u porastu, a njegov se autoritet otvoreno ignorirao, pa čak i osporavao.
Dok su cijene zemljišta naglo rasle zbog reformi, partijski dužnosnici diljem Kine oduzimali su imovinu seljacima, prodavali je poduzetnicima i stavljali u džep pozamašan dio.
BBC-jev reporter dobio je 2005. DVD prokrijumčaren iz sela Dingzhoua u pokrajini Hebei. Prikazuje oštru bitku između lokalnih farmera i desetaka naoružanih razbojnika koje je unajmila državna elektroprivreda da ih istjeraju s njihove zemlje. Farmeri su iskopali duboke rovove u svojim poljima. Nasilnici su napali u zoru otvarajući vatru iz sačmarica i tukući farmere čeličnim šipkama. Šest ih je ubijeno.
Korupcija sve jača
Korupcija je išla sve dublje. Wingfield-Hayes sjeća se kako je u Pekingu otišao u noćni klub čiji je vlasnik bio na glasu da ima spremne zalihe nedopuštenih droga i privlačne mlade žene za one s dovoljno novca. Njegov poslovni partner bila je služba javne sigurnosti – policija.
To je bio samo vrh golemog ledenog brijega, ističe Richard McGregor, bivši šef ureda Financial Timesa u Pekingu: “Svatko je dobio svoj dio, ali stvari su izmakle kontroli. Kina je postajala sve sličnija Suhartovoj Indoneziji, gdje je korupcija nagrizala temelje sustava.”
U to vrijeme – tijekom trgovinskog rata između Kine i EU oko tekstilnih kvota – Wingfield-Hayes je dobio rijedak poziv da intervjuira ministra trgovine. Takvi intervjui s najvišim kineskim dužnosnicima bili su nesnosno dosadni, ali ovo je bilo nešto drugo.
Ministar se zvao Bo Xilai. Visok, zgodan i bezobraznog šarma, činilo se da uživa u izazovu, odgovarajući na pitanja duhovito i uvjerljivo. “To je tip koji bi mogao uspjeti kao političar bilo gdje”, pomislio je BBC-jev novinar.
Bo je 2007. godine poslan da vodi Chongqing, golemi grad koji se nalazi na rijeci Yangtze u planinama jugozapadne Kine. Tada je bio zloglasan po organiziranom kriminalu.
Bo je pokrenuo nemilosrdnu kampanju protiv korupcije, uhvativši stotine kriminalaca, poslovnih ljudi, političara i policajaca. Izgradio je raskošnu infrastrukturu, uključujući javne stambene objekte. Začudo, također je oživio “crvenu kulturu”, zahtijevajući od svih da nauče pjesme iz Maovog doba koje hvale Komunističku partiju. Mnogi su bili terorizirani Boovom vladavinom, ali on je bio iznimno popularan među radničkom klasom.
Političari su došli iz Pekinga proučavati “chongqinški model”. Jedan od njih bila je zvijezda u usponu po imenu Xi Jinping.
Zatim je Boa 2012. godine srušila nevjerojatna priča o ubojstvima, korupciji i međunarodnim intrigama koje su potresle Kinu. Danas služi doživotnu robiju. Njegov model iz Chongqinga, međutim, vjerojatno je bio prototip za ono što će Xi uskoro pokrenuti u cijeloj Kini.
Xi je bio princ – sin jednog od Maovih suradnika, Xi Zhongxuna, koji je preživio čistku i kasnije je rehabilitiran. Kolege su mlađeg Xija opisali kao skromnog, samodiscipliniranog i marljivog, ali inače neuglednog. Čak i uoči njegova uzdizanja na poziciju generalnog sekretara Komunističke partije bilo je malo naznaka onoga što će se dogoditi.
Kada je Xi 2021. postavljen na čelo partije, korupcija je dosegla vrhunac. Ovo je prestravilo partijske lidere koji su u tome vidjeli ozbiljnu prijetnju, ali je Xiju također pružilo priliku da se predstavi kao spasitelj.
“Mislilo se da će trajati tri do šest mjeseci, ali to nikada nije bila samo antikorupcijska kampanja, bila je to partijska kampanja ispravljanja i trebala se održati zauvijek”, kaže profesor Steve Tsang, koji je na čelu Kineskog instituta na Fakultetu za orijentalne i afričke studije u Londonu.
Nakon Boovog zapanjujućeg pada stotine tisuća partijskih kadrova stavljene su pod istragu. Više od 100.000 ljudi optuženo je za korupciju, uključujući 120 visokih dužnosnika. Korupcija je naglo pala, a Xijeva popularnost naglo porasla.
Sada je imao municiju da uništi svoje najmoćnije političke suparnike. Tako je 2014. naredio uhićenje Zhou Yongkanga, koji je do dvije godine prije toga bio član stalnog odbora Politbiroa i jedan od najmoćnijih ljudi u Kini. Osuđen 2015., Zhou je također u doživotnom zatvoru.
Bilo je to bez presedana još od Maovih vremena
“Mislim da su partijske starješine sigurno imali trunku kajanja”, kaže McGregor.
Xijeva nemilosrdna i dramatična konsolidacija vlasti navela je mnoge da ga usporede s Maom. Ali Maova destruktivnost bila je ukorijenjena u njegovoj želji da izgradi socijalističku utopiju. Što Xi želi izgraditi?
“Ništa što bi Mao prepoznao”, kaže profesorica Karl i nastavlja: “Današnja Kina nema socijalistička obilježja. Podređenost rada kapitalu je potpuna. Ako ste pravi socijalist, morate imati predodžbu o klasnoj demokraciji, pravdi, hijerarhiji i antihijerarhiji. Ništa od toga nije dio misli Xi Jinpinga.”
Jedino što je ostalo od Kine iz Maove ere je partija. I to je, kaže Karl, ono do čega je Xiju uistinu stalo.
“On vjeruje da živi u svijetu hiperkonkurentnog kapitalizma i hiperkonkurentne utrke u naoružanju sa Sjedinjenim Američkim Državama te da je jedini način opstanka Kine da ostane pod jednom strankom koja se slučajno zove Komunistička partija.”
Ništa ne daje legitimitet Komunističkoj partiji kao Mao – legendarni revolucionar čiji portret još uvijek dominira Trgom Tiananmen, gdje je proglasio utemeljenje Narodne Republike Kine.
Tako je njegova pogubna ostavština prikrivena poštovanjem. Danas Xi ne gubi priliku da iskoristi Maa, čak i da uzurpira njegove nepostojeće titule – Veliki kormilar, Narodni vođa, Predsjedavajući. Ali ono što on traži puno je veće.
“Veliki carevi, na njih se Xi zapravo ugleda. Ima ogromne ambicije”, kaže profesor Tsang.
Xijev cilj je, prema njemu, veličanstvena mitska kineska kultura – “tian xia” ili “sve pod nebom”. Ujedinjena Kina koja je dom ujedinjenog naroda. “Kineski domoljub je netko tko voli Kinu, Komunističku partiju i njezinog vođu. A pod kineskim se misli na kulturu Han”, kaže profesor Tsang.
U Xijevoj Kini gotovo da nema mjesta za različitost. Oko 12 milijuna ujgurskih muslimana u Xinjiangu se prisilno asimilira. Slični programi su u tijeku u Tibetu i Unutarnjoj Mongoliji.
“Politika koju je Xi primijenio – kampovi za preodgoj – svodi se na to da ih učini više Kinezima nego Ujgurima. To je kulturološki genocid”, kaže McGregor.
Ovo se uvelike razlikuje od Maove ideje o multietničkoj državi u kojoj su različite skupine teoretski imale više autonomije. Xijev otac također je bio poznat po pomirljivosti i poštovanju kineskih etničkih manjina.
Ali njegov sin pokreće oštri etnonacionalizam koji nastoji ujediniti Kineze kod kuće i otjerati strane sile koje, prema mišljenju Pekinga, pokušavaju okružiti i oslabiti Kinu.
U studenom 2015. Wingfield-Hayes poletio je s filipinskog otoka Palawana malenom jednomotornom Cessnom. Odredište je bio atol Pagasa pod kontrolom Filipina, udaljen 600 kilometara usred Južnog kineskog mora. Plan je bio proći blizu nove kineske vojne baze, izgrađene na umjetnom otoku.
Kako su se približavali, pojavio se obris piste i devet kilometara dugog umjetnog otoka.
Zatim je, glasno preko radija, stiglo upozorenje na kineskom i engleskom: “Strani vojni zrakoplov na sjeverozapadu Mischief Reefa, ovo je kineska mornarica! Približavate se kineskom zračnom prostoru. Kako biste izbjegli dalju akciju, okrenite se i odmah odite!”
Njihov je civilni zrakoplov letio u međunarodnom zračnom prostoru, ali to nije bilo važno.
Ovi otoci u Južnom kineskom moru samo su najhrabriji i najvidljiviji Xijev potez u preuzimanju kontrole nad obližnjim inozemstvom. Tajvan bi mogao biti sljedeći.
“Kina sada radi svakakve stvari koje je oduvijek željela učiniti, ali nije bila dovoljno moćna. Tajvan i Južnokinesko more oduvijek su bili mete. Suprotstaviti se Americi, istjerati je iz Azije uvijek je bila ambicija, ali oni to nisu rekli naglas”, kaže McGregor.
Sada Kina to govori glasno, a njezini diplomati, “ratnici vukovi”, nazvani po franšizi patriotskih akcijskih filmova, kreću u verbalnu ofenzivu. U Kini je ovo jako popularno.
Ali Xijeva politika samo stvara i potiče neprijateljski svijet od kojeg on tvrdi da se brani, smatra Susan Shirk, stručnjakinja za Kinu u administraciji bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona.
“Svađe sa susjedima. Brisanje prašine s planova za izgradnju velikih umjetnih otoka i njihovo utvrđivanje vojnim instalacijama. Jačanje pritiska na Japan i Tajvan. To je vrsta samoopkoljavanja koju je proizvela kineska vanjska politika”, kaže Shirk.
Drskost Kine vođena je njezinom izvanrednom snagom kao najveće svjetske tvornice i tržišta. Do sada se činila nezaustavljivom, spremnom zbaciti SAD s mjesta najvećeg gospodarstva.
A onda se pojavio covid
Početkom ove godine reporterov kineski prijatelj proveo je 83 dana sam, zaključan u hotelskoj sobi u Šangaju: “To izluđuje. To je mješavina depresije i ljutnje. Nakon nekog vremena osjećaš se kao da ne možeš disati. Tijelo ti se počinje gasiti. Svaki dan je isti. Kao da je vrijeme stalo.”
Bio je uhvaćen u najvećem i najdužem lockdownu u Kini. Trebao je trajati četiri dana, pa još četiri, pa još jedan. Uskoro mu je hotelsko osoblje prestalo govoriti bilo što.
“Nevjerojatno je kako Kina nastavlja s ovim karantenama tako dugo, nevjerojatno su mučne”, kaže za BBC profesor Dali Yang sa Sveučilišta u Chicagu, koji je proučavao politiku nultog covida, koju je Xi osobno podržao.
U prvoj godini covida, ističe profesor Yang, lockdowni su imali smisla. Bili su kratki i omogućili su nastavak života u Kini. Bilo je čak i ponosa na to kako se zemlja nosi s pandemijom mnogo bolje od Zapada. “Danas toviše nije slučaj”, kaže Yang.
Gospodarski rast pao je na dva posto, najniže u više od tri desetljeća. Kinesko tržište nekretnina je u slobodnom padu. Nezaposlenost mladih kreće se oko 20 posto. Trgovinski rat s SAD-om nije donio ništa dobro. A bijes je počeo kuhati.
“Svake noći nakon ponoći ljudi bi počeli dijeliti snimke na društvenim mrežama. Izražavali su svoj bijes prema Komunističkoj partiji, čak i prema najvišim liderima. Govorili su o tome koliko je ovaj sustav postao bezdušan i okrutan”, prisjeća se spomenuti prijatelj iz Šangaja.
Snimke su brzo uklonjene. Internet je odmah očišćen od bilo kakvih znakova neslaganja ili kritike, ali bijes zbog politike nultog covida je opipljiv – pojavili su se čak i rijetki znakovi prosvjeda, makar i na trenutke, prije nego što su ušutkani. Teško je poreći da milijuni Kineza smatraju Xija osobno odgovornim za okrutnost kineskih karantena.
“Strah i lojalnost doveli su do pretjeranog pridržavanja i pretjerane provedbe onoga što je sam Xi izvorno želio”, kaže Shirk.
I čini se da se isplatilo. Li Qiang, šef stranke u Šangaju koji je nadgledao kontroverzno zatvaranje grada, uzdignut je na poziciju premijera, Xijevog dozapovjednika.
Iza kulisa Komunistička partija Kine okrutno je okruženje. Okružen lojalistima i bez nasljednika na vidiku, Xi sada nedvojbeno zapovijeda mnogo bogatijom zemljom, sa znatno moćnijom vojskom. I prvi put svijet nije siguran u to što može očekivati od Kine. Xi je pomeo staru gardu, kritičnu i opreznu.
“U prošlosti smo uvijek mogli računati na to da će kineski čelnici biti pragmatični u pogledu ekonomske politike i razboriti u vanjskoj politici. Sada to više ne vidimo”, rekla je Shirk.
Deng Xiaoping je rekao da bi Kina trebala “sakriti svoje kapacitete i čekati svoje vrijeme”.
Stiglo je to vrijeme.
Na početku svog drugog mandata 2017. godine Xi je izjavio: “Kina je ustala, obogatila se, postala jaka i kreće se prema središnjoj pozornici.”
Namjerno je ponovio Maove riječi iz 1949. na vrhu Vrata nebeskog mira na Tiananmenu: “Kineski narod je ustao.” Ali Xijeva Kina nije Maova Kina, a Xijeva ambicija za sebe i za svoju zemlju daleko premašuje sve o čemu je Mao ikada sanjao.
Mao je, prema svemu sudeći, bio razarač koji je rušio pravila ne jednom, nego nekoliko puta. Ali Xi nije anarhist, on nije čak ni buntovnik. I sigurno ne želi da se vrati kaos Maovih godina, koji je rasturio njegovu vlastitu obitelj.
Ono što on doista želi jest biti najmoćniji vođa kojeg je Kina ikada imala, a Komunistička partija mu je upravo donijela tu pobjedu.
Index