Dokumenti pokazuju kako je rat u Gazi otkrio dvostruke standarde
Dok su arapski lideri pred kamerama oštro osuđivali izraelske akcije u Gazi, paralelno se odvijala potpuno drugačija priča – iza zatvorenih vrata njihove vojske i sigurnosne službe radile su rame uz rame s izraelskim oficirima.
Procurili američki dokumenti, koje su analizirali The Washington Post i ICIJ, pokazuju da su od 2022. do 2025. godine Bahrein, Egipat, Jordan, Katar, Saudijska Arabija i UAE bili dio tihe, ali duboke vojne integracije s Izraelom, uz posredovanje SAD-a.
Zvanični diskurs u regionu, naročito tokom izraelskih napada na Gazu 2023. godine, bio je ispunjen osudama. Lideri su govorili o “genocidu”, “etničkom čišćenju” i “aparthejdu”. No, istovremeno, njihovi visoki oficiri sjedili su u američkim bazama sa izraelskim kolegama, planirajući zajedničke vježbe i razmjenjujući podatke o protivzračnoj odbrani. Jedan od primjera bio je sastanak u maju 2024. u katarskoj bazi al-Udeid, gdje su izraelski predstavnici doputovali tajnim kanalima, kako bi se izbjegla bilo kakva javna percepcija saradnje.
Od “solidarnosti s Palestincima” do zajedničke borbe protiv Irana
Prema dokumentima, cijela mreža okupljena pod američkom Centralnom komandom (CENTCOM) bila je usmjerena protiv Irana i njegovih saveznika. U praksi to je značilo da su arapske države, koje se na međunarodnim forumima predstavljaju kao glavni zaštitnici palestinskog naroda, u tišini dijelile vojne podatke sa Izraelom i učestvovale u vježbama koje su se bavile i taktikama protiv Hamasa.
Američki dokumenti spominju planove za formiranje “Regionalnog sigurnosnog konstrukta” – sistema radara i obavještajnih kanala koji povezuje Izrael i arapske države u jedinstvenu mrežu. Do 2024. godine većina partnera je bila umrežena, a radarski podaci su dijeljeni u realnom vremenu.
Licemjerje postaje još očiglednije kada se zna da su, nakon izraelskog napada na Dohu 2025. godine, arapski lideri javno protestovali, dok su u praksi američki generali pravdali promašaj time da “radari nisu bili usmjereni na Izrael”. Izvinjenje Benjamina Netanyahua Kataru nije prekinulo saradnju, već ju je samo privremeno usporilo.
Analitičari upozoravaju da ovakva dvostruka igra nije nova, ali da su dokumenti potvrdili ono što je godinama bila javna tajna: arapske zemlje vode paralelnu politiku. Na jednoj strani su javne izjave koje održavaju legitimitet pred domaćom i islamskom publikom; na drugoj, pragmatični savezi sa SAD-om i Izraelom zbog straha od Irana i regionalne nestabilnosti.
Profesor Thomas Juneau ocjenjuje da zaljevske zemlje “igraju delikatnu igru balansa”: istovremeno kritikuju Izrael, dok ga tiho prihvataju kao partnera u sigurnosnim strukturama.
Takva praksa, međutim, razotkriva raskorak između javnog narativa o “brizi za Palestinu” i stvarnih geopolitičkih interesa. Rat u Gazi je, paradoksalno, istakao upravo ono što su arapski lideri pokušavali prikriti: da njihova strateška budućnost sve više zavisi od saradnje s Izraelom, čak i dok ga pred sopstvenim narodom nazivaju okupatorom.