Da iskoristimo jednu prigodnu sintagmu, “Zapad 2017” je interesantan i
atraktivan prvenstveno zato što se ove ruske ratne igre održavaju na
pragu Europske unije i NATO saveza. A NATO članice su zbog toga
razumljivo nervozne – osobito one koje se s dobrim razlogom pronalaze u
ovim fiktivnim imenima zemalja: Poljska, Litva, Latvija i Estonija.
Je li moguća repriza Ukrajine na Baltiku?
Podsjetimo, Kaliningrad se nalazi u “sendviču” između Poljske i
Litve, a relativno kratak koridor litvanskog teritorija ga dijeli od
Bjelorusije. Latvija, pak, graniči i s Rusijom i s njenom vjernom
saveznicom Bjelorusijom, koju se često opisuje kao “posljednju diktaturu
u Europi”. Estonija, iako graniči “samo” s Rusijom, ima najveću rusku
manjinu od svih triju baltičkih zemalja – više od 25%, što bi Moskva
teoretski mogla iskoristiti ako odluči pokrenuti “hibridnu invaziju” na
Baltik po uzoru na onu koju je 2014. izvršila na istoku Ukrajine, gdje
ruski separatisti i dalje drže samoprozvane narodne republike Lugansk i
Donjeck. Tu je i pripajanje Krima Rusiji nakon vrlo sumnjiva referenduma
koji Kijev, Europska unija, G7 i Generalna skupština UN-a ne priznaju,
tvrdeći da se radi o kršenju Memoranduma iz Budimpešte 1994. kojim se
Rusija obvezala poštivati suverenitet i teritorijalni integritet ove
bivše članice Sovjetskog Saveza.
“Vježba je prijetnja nama, bez obzira na to što Rusija govori. Ona je
daleko od obrambene, ona je ofenzivna i agresivna”, tvrdi poljski
ministar obrane Antoni Macierewicz. “Ne smijemo podleći zastrašivanju”,
urgira latvijski predsjednik Raimonds Vejonis. “Ovo što vidimo su vježbe
ofenzivne prirode, oni vježbaju protiv najmanje četiri NATO zemlje pod
izlikom da se bore protiv separatista”, ističe latvijski ministar
vanjskih poslova Edgars Rinkievics. “Za Rusiju bi bilo logično da nas
odsiječe, što su ionako već vježbali”, upozorava estonski parlamentarac
Hannes Hanso. Francuska ministrica obrane Florence Parly opisala je
vježbu kao rusku “strategiju zastrašivanju”, a njena njemačka kolegica
Ursula Von der Leyen kao “još jednu rusku demonstraciju moći i
sposobnosti”, uvjeravajući Poljsku i baltičke zemlje da “mogu računati
na nas”, kako prenosi DW.
Broj prijavljenih vojnika taman ispod granice za obavezne strane promatrače
Tu je i jednako interesantno pitanje broja vojnika koji sudjeluju u
ratnim igrama. Ako je vjerovati ruskom ministarstvu obrane, u vježbi
sudjeluje “samo” 5500 ruskih i 7200 bjeloruskih vojnika, uz 680 komada
vojne opreme, uključujući 138 tenkova te 70 aviona. No kako napominje
vanjskopolitički komentator za France 24, Douglas Herbert, znakovito je
da je ukupan broj prijavljenih vojnika, 12.700, taman ispod granice od
13.000. Naime, prema Bečkoj konvenciji sve vojne vježbe članica OSCE-a
(Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi), što je i Rusija, s više
od 13.000 vojnika i/ili 300 tenkova moraju biti otvorene za vojne
promatrače koji bi bili upućeni u sve detalje operacije, uključujući
razmještaj snaga, ciljeve, specifikacije korištenog naoružanja i ostalo.
“Kad je NATO organizirao vježbu nedavno, s 25.000 vojnika pozvao je
ruske promatrače da nadgledaju”, navodi Herbert.
Iako Minsk i Moskva tvrde da su strani promatrači iz NATO-a i OSCE-a
dobili dozvole za promatranje – dok glavni tajnik NATO-a odvraća da
dozvola za trojicu promatrača koju je NATO dobio nije dovoljna – ogromne
razlike u procjenama stvarnog broja vojnika ukazuju na to da je oko
“Zapada 2017” mnogo toga nejasno i sporno.
13, 100, 140 ili 240 tisuća vojnika?
Von der Leyen tako tvrdi da je pravi broj sudionika oko 100.000, a s
njom se slažu i zapovjedništvo poljske vojske i nezavisni stručnjaci
poput Alexandera Goltsa koji usto dodaje kako “prvi put u mnogo godina,
Rusija otvoreno vježba vojne akcije protiv članica NATO-a”. Ukrajina i
Latvija imaju čak i više procjene: 140, odnosno 240 tisuća sudionika.
Vrhovni američki vojni zapovjednik u Europi Ben Hodges zlokobno je
opisao “Zapad 2017” kao “trojanskog konja” koji bi Rusija mogla
iskoristiti za premještaj velikog broja ljudstva i opreme u Bjelorusiju.
Drugim riječima, strahuje da bi snage koje sudjeluju u vježbi tamo
jednostavno – ostale.
Nije zanemarivo ni to što je do ruske pobune na istoku Ukrajine, pod
patronatom Rusije i uz aktivno sudjelovanje njenih snaga (što Kremlj
negira), došlo svega nekoliko mjeseci nakon posljednje inačice vojne
vježbe “Zapad”, održane 2013., a koja seže još iz Sovjetskog Saveza.
Tajming ovogodišnje vježbe također je simptomatičan: s jedne strane,
NATO se nikad nije činio slabiji. Vrhovni zapovjednik najjače vojne sile
ovog saveza, ali i svijeta, Donald Trump, mjesecima se ustručavao dati
nedvosmislenu potvrdu da će SAD braniti svoje saveznike u slučaju
napada, u skladu sa stavkom 5 Sjevernoatlantske povelje. Njegov
predsjednički mandat je u trajnoj sjeni sumnje da je dobiven
zahvaljujući aktivnom uplitanju Rusije u američke izbore, a tu sumnju
samo pojačava njegovo upadljivo ulagivanje ruskom predsjedniku Vladimiru
Putinu. Njegovi odnosi s tradicionalnim europskim saveznicima toliko su
zategnuti da je u svibnju njemačka kancelarka Angela Merkel, koja inače
nije poznata po otvorenosti i odrješitosti, upozorila da su vremena kad
se Europa “mogla potpuno oslanjati na druge” gotova. Ključni, ali
nepouzdani saveznik NATO-a, Turska je pod sve autoritarnijim Erdoganom
sve više bliža Rusiji, što potvrđuje i posljednja najava kupovine njenog
atraktivnog protuzračnog sustava S-400.
Rusija naveliko pokazuje mišiće
S druge strane, Rusija je, unatoč sankcijama koje su joj nametnuli EU
i SAD, nikad samouvjerenija i nasrtljivija. U Siriji je uspjela spasiti
svog saveznika, diktatora i ratnog zločinca Bašara al-Asada i pomoći
mu, s Iranom, da povrati značajan dio teritorija od pobunjenika (koje je
SAD u međuvremenu prestao pomagati) i Islamske države. Moskva će, kao i
u slučaju Ukrajine, ovu poziciju na terenu zasigurno iskoristiti za
dobivanje ustupaka od Zapada za pregovaračkim stolom. A kako bi s druge
strane stola bili njoj naklonjeni predstavnici, Moskva uporno pokušava
hakiranjem i propagandom utjecati na ishod izbora i političku klimu –
prvo u SAD-u, potom, navodno, u Francuskoj, a uskoro, lako moguće, i u
Njemačkoj. Upadi u zračni prostor stranih zemalja, provokativno
nadlijetanje stranih brodova i aviona, slanje ratnih brodova kroz La
Manche i špijunskih brodova pred američku obalu i gomilanje snaga na
granici simbolično su pokazivanje mišića s porukom: Tu smo, svjetska smo
sila, budite zabrinuti što ćemo napraviti.
Ipak, stručnjaci smatraju da vježbu “Zapad 2017” ipak ne bi trebalo
shvatiti previše alarmantno. Mark Galeotti s Instituta za međunarodne
odnose u Pragu tako za Quartz napominje da se ipak radi o redovitoj
ruskoj vojnoj vježbi, a ne reakciji Moskve na poteze Zapada poput novog
zakona o sankcijama koji je donio američki Kongres, na Trumpovo
nezadovoljstvo. Ali to je u isto vrijeme “masivna operacija psihološkog
ratovanja”, upozorava Galeotti. Radi se o prikrivenoj prijetnji
neutralnim zemljama poput Švedske ili Finske: “Ako se pridružite NATO-u,
dobit ćete scenarij poput Krima.” Charles Kupchan iz američkog Council
on Foreign Relations smatra da Putin “nastavlja igrati na ‘ja sam vaš
čovjek koji se može usprotiviti Zapadu’ kartu jer nema ništa drugo čime
bi mogao legitimirati svoju vlast: “Rusko gospodarstvo je i dalje
anemično, cijene energenata (o kojima ovisi) su niske, nije ulagao u
gospodarstvo znanja.”
Invazija na NATO-članice na Baltiku malo vjerojatna
Galeotti i Gustav Gressel iz European Council on Foreign Relations u
Berlinu ocjenjuju kako je prijavljeni broj vojnika koji izravno
sudjeluju u vježbi točan, ali da će Rusija imati još stotinjak tisuća
vojnika u pripravi na svom teritoriju. Galeotti i Kupchan smatraju da je
malo vjerojatno da će Rusija izvršiti invaziju na Baltik kao što je to
napravila s Krimom i istočnom Ukrajinom – ili, 2008., s Gruzijom. Napad
na NATO je potpuno druga kategorija, osobito s obzirom na to da su ruske
specijalne snage već zauzete operacijama u Ukrajini i Rusiji.
Gessel se slaže da bi napad na Baltik bio “lud” po zapadnoj logici,
ali nije tako uvjeren da se neće dogoditi. “Stvarnost je takva da ruske
obavještajne službe ne razmišljaju takvom logikom. Oni misle potpuno
drukčije, mnogo više anarhistički, da su sva pravila i norme za slabiće,
da velike sile imaju pravo nametati svoja pravila u skladu sa
situacijom. Za njih se mnogo više radi o prestižu i statusu sile”,
naglašava Gressel. Ipak, nijedan od trojice analitičara ne smatra da će
Kremlj ostaviti značajne snage u Bjelorusiji. “NATO je (slanjem četiriju
bataljuna s 4 tisuće vojnika u baltičke zemlje i Poljsku) učinio ono
što je potrebno da pošalje signal Rusiji da i ne pomišlja dirati u NATO
članice”, zaključuje Kupchan. Gressel pak smatra da bi NATO trebao češće
izvoditi vojne vježbe jer bi tako ne samo poslao poruku Moskvi, već i
održao vlastitu borbenu spremnost. “Sve što niste vježbali u ratnoj
situaciji ne funkcionira, jer praktički svaki plan zaboravlja nešto ili
nailazi na poteškoće koje niste očekivali jer ga niste isprobali”,
opominje ovaj analitičar.