Jedan dan u životu Ivana Denisoviča je sve što treba da znate o
životu Ivana Denisoviča jer ideja da bi neko, makar i na jedan minut,
mogao da živi u takvim uslovima izgleda nemogućom; jedan dan života u
američkom zatvoru znači mnogo manje jer je njegova snaga u tome što se
taj dan obično proteže na decenije. Ono što zatvor čini nepodnošljivim
za njegove stanare nije užas tekućeg vremena, već nezamisliva
jednolikost vremena koje sledi. Zatvorenike koji čekaju izvršenje smrtne
kazne u Teksasu nazivaju ljudima u “beskonačnom vremenu” jer oni sami
ne služe kaznu: onu od pet godina, deceniju ili doživotnu. Prava suština
američkih zatvora nije u bravi i ključu već u bravi i časovniku.
Zbog toga niko ko je bio u zatvoru, makar i na jedan dan, ne može
nikada zaboraviti taj osećaj. Tu vreme staje. To je stanje prigušene
panike, budne paranoje – nervoze, dosade i straha pomešanih u neku vrstu
obavijajuće magle koja pokriva i čuvare i one koji su čuvani. “Ponekad
pomislim kako je ceo svet jedno veliko zatvorsko dvorište. Neki od nas
su zatvorenici, neki čuvari”, kaže Dilan u jednoj svojoj pesmi. Iako
strogo govoreći to baš i nije tako – pitajte bilo kog zatvorenika – ipak
u tome ima i neke istine: i čuvari služe kaznu. Kao što je jednom
napisao jedan uman čovek nakon što je i sam dospeo u zatvor, suština
zatvora je u postojanju rešetaka na prozorima koje vam ne daju da
izađete napolje. Ova jednostavna istina određuje sve drugo. Ono što
zatvorenici pokušavaju da objasne nama na slobodi je da vreme u svakom
trenutku preoblikuje ljudski um tako što je njegovo prisustvo nametnuto,
umesto da se aktivno koristi. Za američke zatvorenike, od kojih ogroman
broj služi kazne koje su mnogo duže od onih koje bi za slične prekršaje
dobili bilo gde drugde u civilizovanom svetu – tako je samo Teksas na
primer poslao na doživotne robije više od četiri stotine tinejdžera –
vreme, u svakom pogledu, postaje ustvari ono što služite.
Za one najprivilegovanije, za profesionalce, iskustvo boravka iza
rešetaka je prolazna epizoda. Ali, za veliku većinu siromašnih
Amerikanaca, naročito siromašnih crnaca, zatvor je odrednica koja
prožima njihov život kao što su to srednja škola i fakultet za bogate
belce. Više od polovine svih crnaca bez završene srednje škole naći će
se iza rešetaka u nekom periodu svoga života. Masovno lišavanje slobode
takvog obima, kojem je teško naći pandan u ljudskoj istoriji, jedno je
od ključnih obeležja naše zemlje danas, ako ne i ključno, kao
što je to bilo ropstvo 1850. godine. Štaviše, više crnaca danas je u
kandžama krivično-pravnog sistema – u zatvoru ili na uslovnoj slobodi –
nego što ih je onda bilo u sistemu robovlasništva. Uopšteno govoreći,
više ljudi se nalazi pod nadzorom zatvorskih čuvara u današnjoj Americi –
više od šest miliona – nego što ih je bilo u Staljinovim gulazima, na
njihovom vrhuncu. Grad zatvorenih i strogo čuvanih, Grad zatvorenika, sada je drugi po veličini u SAD.
Rastuća stopa hapšenja poslednjih nekoliko decenija podjednako je
zapanjujuća kao i broj ljudi koji su osuđeni na zatvorske kazne: 1980.
godine, bilo ih je 220 na svakih sto hiljada Amerikanaca; 2010. godine
ovaj broj se povećao za više od tri puta – na 731. Nijedna druga država
na svetu nije ni blizu ovog broja. U poslednje dve decenije, sredstva
koja je država izdvajala za zatvore povećala su se šest puta u odnosu na
ona izdvojena za visoko obrazovanje. Naša država je, od vrha do dna,
“zatvorska država” u čistoj presudi Konrada Bleka, bivšeg konzervativnog
medijskog magnata i novopečenog reformatora koji se trenutno nalazi u
zatvoru na Floridi, čime je i sam doprineo novom obrtu stare šale:
Konzervativac je opljačkani liberal; liberal je optuženi konzervativac; a
pasionirani reformator zatvora je konzervativac koji na kraju završi u
njemu.
Obim i brutalnost naših zatvora predstavljaju moralnu sramotu za
američki način života. Najmanje pedeset hiljada ljudi – kao pun Jenki
stadion – se svakoga dana budi iza rešetaka, često u zatvorima sa
maksimalnim obezbeđenjem ili zatvorskim krilima u kojima su ljudi
zatvoreni u male ćelije, bez mogućnosti da ikoga vide, slobodno čitaju
ili pišu i gde im je dozvoljeno da samo jednom dnevno na sat vremena
slobodno “vežbaju”. Zaključajte se u svoje kupatilo i pokušajte da
zamislite kako tu treba da ostanete narednih deset godina pa ćete imati
neku predstavu života u zatvoru. Silovanja po zatvorima su toliko
uobičajena pojava – više od sedamdeset hiljada zatvorenika biva silovano
svake godine – da se rutinski smatraju za nešto što “ide u rok službe”.
Ta tema je već standardni sadržaj u komedijama i večernjim
televizijskim emisijama. “Normalizacija” zatvorskih silovanja – kao i
prizor iz 18. veka kada se javno gledalo kako se ljudi koprcaju dok
umiru na vešalima – sasvim sigurno će ostaviti traga na naše potomke
kao nešto užasno sadističko, neprimereno ljudima koji su sebe smatrali
civilizovanima.
Premda izbegavamao da direktno gledamo na zatvore, oni posredno
postaju deo naše mode i ponašanja. Bogati beli istetovirani tinejdžeri u
širokim farmerkama i patikama bez pertli pokazuju, makar i nesvesno,
svu realnost tolikih zatvaranja koja postaju skriveni temelj naše
zemlje.
Kako smo dospeli dovde? Kako je naša civilizacija, koja je odbacila
vešanja, bičevanja i sakaćenja, došla dotle da veruje kako je stavljanje
orgomnog broja ljudi iza rešetaka na period od nekoliko decenija
prihvatljiva humana sankcija? U poslednje vreme se pojavio priličan broj
stručnih radova o istoriji i sociologiji zločina i kazne koji poreklo
ove američke strasti za kažnjavanjem nalaze u 19. veku, podjednako u dve
stvari. U suštini, postoji severnjačko objašnjenje koje se fokusira na nasleđe notornog Eastern State kaznenog zavoda u Filadelfiji i njegovu “reformističku” tradiciju; i postoji južnjačko objašnjenje
koje zatvorski sistem u osnovi vidi kao robovlasničku plantažu koja se
sada održava drugim sredstvima. Robert Perkinson, autor južnjačkog
revizionističkog traktata “Teksaška okrutnost: Uspon američke zatvorske
imperije”, ukazuje na dve nasleđene linije – “Sever kao rodno mesto
doktrine o kazni kao rehabilitaciji i Jug kao izvorište podjarmljivačke
discipline”. Drugim rečima, imamo naučni ukus za svođenje ljudi na
brojeve i potrebu robovlasnika za svođenje crnaca na niža bića.
Vilijem Stanc, profesor sa Pravnog fakulteta na Harvardu koji je umro
malo pre nego što je njegovo remek delo “Kolaps američkog krivičnog
pravosuđa” objavljeno prošle jeseni, bio je najveći zagovornik gledišta
po kojem sramota naših zatvora proističe iz epohe Prosvećenosti, iz
“proceduralne” prirode amerčke pravde. On tako navodi neposredne uzroke
epidemije hapšenja: povećanje broja zakona protiv droge koji su za sitne
prekršaje zbog droge predviđali dugogodišnje zatvorske kazne; odsustvo
bilo kakve tolerancije od strane policije; postojanje zakona o obaveznom
izricanju presude koji su sprečavali sudije da samostalno donose
procene. Ali njegovo traganje za ključnim uzrokom ide dublje, sve do Povelje o pravima.
U društvu u kojem je duboko poštovanje Ustava još uvek podjednako važno
i za desničare i za levičare, Stanc veličanstveno tvrdi da je Povelja o pravima užasan dokument za početak stvaranja jednog pravosudnog sistema – mnogo inferiorniji od francuske Deklaracije o pravima čoveka iz istog perioda čijoj izradi je Džeferson verovatno doprineo, kako ističe, dok je njegov štićenik Medison pisao našu.
Problem sa Poveljom o pravima je u tome, kako on kaže, što ona više ističe proces i proceduru nego princip. Deklaracija o pravima čoveka kaže – Budi pravedan! Povelja o pravima
kaže – Budi nepristrasan! Umesto uvođenja opšteg principa – niko ne
treba da bude optužen za neko delo koje nije tretirano kao zločin u
trenutku kada je izvršeno; okrutne kazne su uvek pogrešne; cilj pravde
je, iznad svega, da pravda bude zadovoljena i slično – ona ističe
procedure. Ne možete nekoga pretresati bez valjanog razloga; ne možete
ga optužiti a da mu ne dozovlite da vidi dokaze itd, itd. Ovakvo
isticanje procedure, smatra Stanc, dovelo je do današnjeg haosa u kojem
optuženi kriminalci dobijaju minucioznu zaštitu od proceduralnih
grešaka, a baš nikakvu zaštitu od nečuvenih i očiglednih kršenja
jednostavne pravde. Možete se izvući ako su vam policajci,
pretraživanjem pogrešnih kola sa pogrešnim nalogom za pretres, našli
marihuanu, ali nemate izlaza ukoliko vas zbog posedovanje marihuane
osude na doživotnu robiju. Možete izbeći smrtnu kaznu ukoliko uspete da
dokažete da ste imali neki problem sa svojim dodeljenim pravnim
zastupnikom, ali je to mnogo teže ukoliko prosto postoji ogroman broj
dokaza da i niste bili krivi i da je porota pogrešila. Čak i odredbe
koje su Amerikanci naučeni da poštuju nisu vredne poštovanja, tvrdi
Stanc: zabrana “okrutnog i neuobičajenog kažnjavanja” je doneta kako bi
se zaštitilo okrutno kažnjavanje – šibanje i žigosanje – koji u to vreme nisu bili neuobičajeni.
Ono što je zajedničko opsednutosti procedurom i kultu brutalnih
zatvora, ide dalje argumentacija, jeste njihova suštinska bezličnost.
Što je jedan sistem više profesionalizovan i opterećen procedurama, to
smo sve dalje od njegovih stvarnih efekata na stvarne ljude. Zbog toga
je Amerika poznata, kako po svom pravosudnom sistemu baziranom na
procedurama (“Kopile se izvuklo na tehnikalijama”), tako i po okrutnosti
i nehumanosti svojih zatvora. Iako su sva industrijska društva u 18.
veku počela da šalju više ljudi u zatvore nego na vešala, tek se u
“prosvetiteljskoj” Americi ukus za dugogodišnje, duboko
depersonalizovano, kažnjavanje izrazito pojačao. Nehumanost američkih
zatvora bila je tema za Dikensa, koji je posetio Ameriku 1842, isto
koliko je to bio i cinizam američkih advokata. Njegov užas kada je
posetio Eastern State kazneni zatvor u Filadelfiji – “uzoran”
zatvor, u to vreme najskuplju javnu zgradu ikada sagrađenu u ovoj zemlji
u kojoj je svaki zatvorenik držan u tihoj, odvojenoj ćeliji – i danas
odzvanja:
“Verujem da je samo mali broj ljudi u stanju da proceni neverovatan
stupanj torture i agonije koje ova jeziva kazna, prolongirana na niz
godina, nameće onima kojima je izrečena… Smatram da je ovo sporo i
svakodnevno petljanje sa misterijama mozga neuporedivo gore od svake
fizičke torture: zbog toga što njegovi jezivi znaci i simboli nisu
toliko vidljivi kao što su to ožiljci na mesu i zbog toga što njegove
rane nisu površinske pa izmamljuju manje jecaja nego što ljudsko uvo
može da čuje. Stoga ga osuđujem kao tajnu kaznu koju uspavano
čovečanstvo nije dovoljno budno da podnese”.
Nije dovoljno budno da podnese – u tome je suština. Kada se
procedura okonča, počinje kazna i, sve dok je okrutnost uobičajena
praksa, naša građanska odgovonost prema kažnjenima se tu završava. Mi
stavimo ljude iza brave i onda zaboravimo na njih. Za Dikensa, čak su i
javni zatvori za dužnike u nekadašnjem Londonu, iako korumpirani, bili
bolji od ovoga. “Ne primajte to lično!” – stoji slogan iznad
ulaza u američki zatvorski pakao. Ne radi se ni o prostom viđenju
istoričara. Konrad Blek, na vrhuncu, pred sobom ima strašnu i ubedljivu
sliku svog branioca, sudija i tužilaca kako veselo čestitaju jedni
drugima na njihovoj udruženoj profesionalnoj izuzetnosti samo trenutak
pre nego što će ga poslati u zatvor na nekoliko godina. Ako se jedan
milioner ovako osećao, zamislite onda kako se oseća bilo koji običan
prestupnik.
Umesto apstraktnosti, Stanc se zalaže za očuvanje blagodeti ljudske
diskrecije. On u suštini smatra da bi na sud trebalo da idemo sa
razumevanjem toga šta je zločin i kako izgleda pravda, a onda da pustimo
zdrav razum i saosećajnost, kao i specifične okolnosti, da dalje
preuzmu stvar. Postoji jedna simpatična scena u australijskom filmu
“Zamak” o porodici koja se bori protiv izbacivanja sudskim putem u kojem
njen bespomoćni advokat, upitan na sudu koji to specifičan deo
australijskog ustava to izbacivanje krši, u očajanju kaže: “Tu je
zapravo… stvar u nijansi”. Za Stanca, pravda treba da bude u nijansama –
ne jedna otkrivena greška u proceduri ili jedna izvrnuta činenjica.
Krivično pravo bi trebalo ponovo da se približi klasičnom
anglosaksonskom pravu, sa sudijama i porotnicima, a ne da se svede samo
na utvrđivanje činjenica; zakon bi trebalo da se pravi na osnovu
univerzalnih principa pravičnosti, okolnosti, i ozbiljnosti, a da kazne
odgovaraju počinjenim zločinima.
Drugi – južnjački – argument kaže da ova priča prikazuje istinu u
suviše lepom svetlu. Po njemu, realnost američkih zatvora nema ništa
zajedničko sa zapletima proceduralne pravde ili izopačenostima
prosvetiteljskih ideala. Današnji zatvori manje funkcionišu po
rehabilitacionom modelu severnjačkih reformatora a više po “modelu
odmazde koji se dugo praktikovao na Jugu”, navodi profesor Perkinson.
“Američki zatvori vode svoje poreklo ne samo od kaznenih zavoda
Pensilvanije, već i od teksaških robovlasničkih plantaža”. Supremacija
belaca je izvorni princip, kaže on, a rasna dominacija krajnji cilj.
Crnci se sada hapse i šalju u zatvor sedam puta više od belaca. “Sistem
masovnog zatvaranja funkcioniše tako da Afroamerikance zatvara u
virtuelni (i stvarni) kavez, ističe pravni stručnjak Mišel Aleksander.
Mladi crnci brzo prelaze iz faze policijskog maltretiranja u fazu
“formalne kontrole” (odnosno, stavljanja iza rešetaka) gde su onda
doživotno osuđeni na sistem “nevidljive kontrole”. Sprečeni da glasaju,
pravno diskriminisani do kraja života, većina njih će se vratiti u
zatvorski sistem. Po ovom gledištu, sistem baš i nije propao; on radi
ono zbog čega je i napravljen. Aleksanderov jezivi zaključak glasi: “Ako
se masovno stavljanje ljudi iza rešetaka posmatra kao sistem društvene
kontrole – pre svega, rasne kontrole – onda je taj sistem fantastično
uspešan”.
Severnjačka bezličnost i južnjačka osveta susreću se na opštem
američkom terenu: rastući broj zatvora u Americi danas se prepušta
profitabilnom biznisu profitnih kompanija. Ove kompanije plaća država, a
njihov profit će biti utoliko veći što budu manje trošile na
zatvorenike i zatvore. Teško je zamisliti veći raskorak između javnog
dobra i privatnog profita: interes privatnih zatvora nije u očiglednom
društvenom dobru da zatvorenika bude što manje već da ih je što je
moguće više, ali da što manje koštaju. U skorijoj američkoj istoriji,
teško je naći jeziviji dokument od godišnjeg izveštaja najveće od ovih
kompanija – Corrections Corporation of America – iz
2005. godine. U njemu stoji da je ova kompanija (koja troši milione
dolara na lobiranje zakonodavaca) u obavezi da upozori svoje investitore
o riziku da bi neko, nekako, negde mogao da preseče “dotok”
zatvorenika:
“Naš rast generalno zavisi od naše sposobnosti da pribavimo nove
ugovore za razvoj i upravljanje novim kaznenim i zatvorskim objektima…
Ublažavanje nametnutih kazni, blaže optužbe i presude, kao i
dekriminalizacija određenih dela koja su danas zabranjena krivičnim
zakonom, nepovoljno bi uticali na potražnju za našim objektima i
uslugama. Tako bi, na primer, bilo kakve zakonske izmene u vezi sa
posedovanjem druge i drugih ilegalnih supstanci ili pak ilegalnom
imigracijom mogle uticati na broj uhapšenih, optuženih i osuđenih lica i
na taj način potencijalno smanjile potražnju za kaznenim zavodima u
koje bi oni bili smešteni”. Breht bi teško mogao da zamisli ovakav
dokument: kapitalističku preduzimljivost koja se hrani ljudskom
mizerijom pokušavajući da uradi sve što može kako bi sprečila da se desi
bilo šta što bi tu mizeriju moglo da ublaži.
Pa ipak, duh progoni sve ove izveštaje, i na severu i na jugu. Čini
se da epidemiju zatvaranja prati dramatično opadanje zločina u istu
periodu. Izgleda da što je više loših momaka u zatvoru, to je manje
kriminala na ulici. Stvarna pozadina procvata zatvora, koja se samo
sporadično sreće u literaturi o zatvorima, jeste talas zločina koji joj
prethodi i koji se sa njom preklapa.
Za one koji su isuviše mladi da bi se sećali talasa kriminala u
velikim gradovima šezdesetih i sedamdesetih godina, to može izgledati
kao daleka priča o babarogi. Za one čije je celo detinjstvo i
adolescentsko doba proteklo u tom znaku, to je ključna trauma u skorijoj
američkoj istoriji i objašnjava mnogo što šta drugo što se dešavalo u
istom periodu. Situacija na Upper West Side na Menhetnu pod
vladavinom liberala mnogo je više doprinela da “novoosuđenička” polemika
izgleda ubedljivo, nego što je to sve ono što se dešavalo u Istočnoj
Evropi pod socijalizmom. Zaista postoji, kako sam Stanc kaže, liberalni
konsenzus oko kriminala (“Gdegod da je linija između milosrdnog
pravosudnog sistema i onoga koji odbacuje sve ozbiljne napore za
kontrolu zločina, naša nacija ju je prešla”) i on zaista jeste imao loše
posledice.
Ali, da je neko 1980. godine prognozirao da će Njujork 2012. imati
tako malu stopu kriminala da će nasilni zločini u velikoj meri prestati
da budu predmet razgovora, taj bi pre bio smatran ludim, nego
optimistom. Pre trideset godina se pretpostavljalo da će kriminal, kojim
su se bavili otuđeni super razbojnici iz niže klase, biti stalno
obeležje ovoga grada; sada to nije tako. Dogodilo se nešto dobro što je
to promenilo i moglo bi se očekivati da će ta promena biti prilika za
slavlje i optimizam. Umesto toga, uglavnom se zadovoljavamo bezvoljnim
gunđanjem i zajedljivim ukazivanjem na smešne strane raseljavanja
urbanog stanovništva, zajedno sa nekoliko univerzalnih objašnjenja kao
što je ono da treba nadzirati sitnije prestupe. To je univerzalna
ljudska istina: stvari koje funkcionišu manje nas zanimaju od onih koje
ne funkcionišu.
Pa, kakav je onda odnos između masovnog stavljanja ljudi iza rešetaka
i opadanja stope kriminala. Sedamdesetih i osamdesetih godina mnogi
eksperti su bili ubeđeni da nema načina da od loših ljudi napravite
bolje ljude; sve što možete da uradite je da ih, na kraće ili duže
vreme, strpate u zatvor. Najbolje istraživanje je, izgleda, sa
razočarenjem pokazalo da ništa ne pomaže – da je rehabilitacija jedna
prevara. Onda su 1983. godine dva zatvorenika u maksimalno obezbeđenom
saveznom zatvoru u Marionu u Ilinoisu ubila dva čuvara. Zatvorenici su,
premda veoma retko, još od Davnina ubijali čuvare ali vreme u kojem su
se dogodila ova ubistva i činjenica da su se odigrala u klimi već
pripremljenoj da se stvori utisak kako se čak i obična humanost traći na
klasu kriminalaca, dovela je do toga da je ceo zatvor stavljen pod
stalnu izolaciju. Vek i po nakon što je potpuna izolacija zatvorenika
prvi put uvedena u američkim zatvorima, ona je ponovo na snazi. Ti
jezivi brojevi su počeli da rastu.
A onda, deset godina kasnije, kriminal je počeo da se smanjuje –
širom zemlje po standardnoj stopi od oko četrdeset procenata a u
Njujorku za čak osamdeset. Do 2010. godine, stopa kriminala u Njujorku
je bila najniža od II svetskog rata; 2002. godine, na Menhetnu je bilo
manje ubistava nego što ih je bilo ma koje pojedinačne godine od 1900. U
društvenim naukama, traženi uzrok je obično nađena zbrka; u našim
životima, rešena kriza je utvrđena uzročnost. Ako tableta leči
glavobolju, ne pitamo se baš često da li bi glavobolja možda prošla i
sama od sebe.
Sve ovo je trebalo da doprinese da pojavljivanje nove knjige
Frenklina Zimringa “Grad koji je postao bezbedan”, postane veliki
događaj. Zimring, kriminolog na Pravnom fakultetu Univerziteta Berkli,
proveo je godine baveći se onim što se dogodilo u Njujorku u kontekstu
dešavanja u ostatku Amerike. Jedna od stvari na koju nam on ukazuje je
koliko malo znamo. Pad od četrdeset procenata širom kontinenta – on je
zaista vidljiv širom zapadnog sveta – pojavio se iz razloga koji ostaju
misterija, kako u predgrađima Otave, tako i u Južnom Bronksu. Zimring
pokazuje da se uobičajena tumačenja – uključujući tu i demografske smene
generacija – ne mogu jednostavno uzeti kao objašnjenje za ono što bi
trebalo da bude stvarno objašnjenje. To čini da pad na međunarodnom
nivou deluje pomalo jezivo: crne ptice padaju s neba, kuga nastaje i
iščezava i čini se da nema apsolutno nikakvog razloga da društva
vremenom skaču iz jednog stanja u drugo. Trendovi, novìne, hirovi i puke
slučajnosti dešavaju se i u drugim sferama našeg društvenog života;
moguće je da iz sasvim proizvoljnih razloga postoje promene i ciklusi i u
kriminalnom ponašanju.
Ali dodatni pad stope kriminala od četrdeset procenata koji se čini
neuobičajenim za Njujork konačno potvrđuje Zimringovu analizu. Ova
promena nije nastala kao posledica rešavanja duboke patologije na koju
su se desničari fokusirali kao što su zatvaranje super razbojnika,
smanjivanje broja neudatih majki, promene kulture socijalnog staranja.
Isto tako, nisu pronađeni nikakvi lekovi za najvažnije uzroke na koje su
ukazivali levičari: nepravdu, diskriminaciju, siromaštvo. Grad nije
postao ni mnogo bogatiji, ni mnogo siromašniji. Nije bilo ni neke
značajnije promene u etničkoj strukturi i prosečnom bogatstvu ili
obrazovnom nivou Njujorčana kako su nasilni zločini manje ili više
nestali. Obrušavanje na male vidljive prekršaje kako bi se stvorila
atmosfera neodobravanja zločina izgleda da je proizvelo neznatan efekat;
postojala je, piše Zimring, velika razlika između parole i suštine toga
vremena. (Hapšenja za “vidljive” male zločine kao što su ulična
prostitucija i javno kockanje uglavnom su opala tokom ovog perioda.)
Ustvari, bila su to mala dela socijalnog inženjeringa, jednostavno
osmišljena kako bi se kriminal predupredio, koja su pomogla da se on i
zaustavi. Tokom devedestih, njujorška policija je otpočela kontolu
kriminala ne tako što se borila protiv sitnih prekršaja na sigurnim
mestima, već tako što je postavila veliki broj policajaca na mesta na
kojima se odigravao veliki broj kriminalnih radnji – tzv. “nadgledanje
vrućih mesta.” Policija je isto tako započela agresivan i kontroverzan
program “zaustavi i pretresi” – “osmišljen sa namerom da se uhvate
ajkule a ne delfini”, kako je to opisao Džek Mejpl, jedan od njegovih
inicijatora – koji je uključivao ono što bi se pežorativno moglo nazvati
“profilisanje.” Ono nije bilo toliko rasno – jer je u bilo kojoj
četvrti bilo vrlo verovatno da će svi osumnjičeni biti iste rase ili
boje kože – koliko socijalno uslovljeno, uključujući hiljade malih
tragova koje su policajci već prepoznavali. Manjinske zajednice,
naglašava Zimring, platile su nesrazmerno veću cenu u zaustavljanju i
pretresanju mladih i njihovom privođenju, ali su isto tako imale i više
uspeha u smanjenju kriminala. Zimring to objašnjava ovako – “Siromašni
više plaćaju, ali više i dobijaju”. On veruje da bi “blaža varijanta”
programa “zaustavi i pretresi” mogla biti manje otuđena a podjednako
efikasana i da je savladavanjem kriminala u gradovima koncept “zaustavi i
pretresi” imao ukupan efekat velikog smanjenja broja siromašne dece iz
manjinskih zajednica u zatvorima na duže vremenske kazne.
Zimring razumno insistira na tome da on nudi radikalnu i optimističnu
reviziju teorija o tome šta je zločin i gde su kriminalci zbog toga što
ta revizija ne povezuje kriminal sa pripadnicima manjinskih zajednica.
“Godine 1961, dvadeset šest procenata stanovnika Njujorka su činili
Afroamerikanci i hispanici. Danas oni čine polovinu – to na neverovatno
optimističan način opovrgava grubu pretpostavku kriminologije
podsticanja ponude”, kaže on. Pod kriminologijom „podsticanja ponude“ on
podrazumeva konzervativnu teoriju kriminala po kojoj društvene
okolnosti proizvode određeni ukupan zbir zločina koji čekaju da se
dogode; ako ih zaustavite na jednom mestu, oni će se pojaviti na drugom.
Jedini način da se kriminal zaustavi je da se svi potencijalni
kriminalci stave iza rešetaka. Istinu govoreći, kriminalne aktivnosti
izgledaju kao i većina drugih ljudskih aktivnosti – to je pitanje
nepredvidivih prilika i mogućnosti. Kriminal nije posledica nekog
određenog broja kriminalaca već su kriminalci posledica određenog broja
prilika da se zločin počini. Zaustavite otvorenu prodaju droge na
Vašingtonovom trgu i ona se neće automatski preseliti u park na Tompkins
Skveru. Ona jednostavno staje, ili se dileri skrivaju u zatvorene
prostore u kojima se nastavlja prodaja, ali ne i nasilni zločini.
I u začaranom ciklusu, smanjena rasprostranjenost kriminala podstiče
smanjenje u rasprostranjenosti kriminala. Kada vaši prijatelji više ne
pljačkaju na ulici, verovatnoća je da nećete ni vi. U jednom svom
skorašnjem intervjuu Zimring kaže: “Upamtite, niko do sada nije uspeo da
se izdržava samo od džeparenja. Ne postoji minimalna plata u nasilnim
zločinima”. U izvesnom smislu, dodaje on, zločin je vrsta rekreacije,
deo životnog stila: “Kriminal je pitanje rutine; ljudi se njime bave kad
se naviknu da se njime bave”. I tu leži njegova suštinska slabost.
Kriminal prestaje kao posledica “cikličnih sila koje deluju na osnovu
situacionih i neočekivanih stvari pre nego na bazi duboko usađenih
motivacija.” Konzervativcima se ne sviđa ovakvo viđenje jer pokazuje da
primena sile ne pomaže; liberali ga ne vole jer pokazuje da ni biti fin
ne pomaže. Opadanje kriminala ne zavisi od preokretanja društvenih
patologija ili ublažavanja socijalnih nepravdi; ono zavisi od podizanja
malih barijera koje otežavaju ulaz.
Jedno je sigurno. Dok je ostatak zemlje tokom istog
dvadesetogodišnjeg perioda beležio porast zatvaranja koji je doveo do
današnjih neverovatnih brojki, Njujork, uprkos Rokfelerovim zakonima
protiv droge, beleži značajno opadanje broja zatvorenika. “U sred
dramatičnog smanjenja stope kriminala, Njujork stavlja iza rešetaka
mnogo manji broj ljudi, naročito mladih, nego na vrhuncu talasa
kriminala”, primećuje Zimring. Šta god da je dovelo do smanjenja uličnog
kriminala, to sigurno nije stavljanje većeg broja ljudi iza rešetaka.
Logika je više nego očigledna, dovoljno je samo da je premestimo na
teren privrednog kriminala: lako prihvatamo da ne postoji ukupna suma
privrednog kriminala koji čeka da se desi, ne postoji tajanstvena
generacija veštački proizvedenih super razbojnika; ukoliko zaustavite
jednu šemu malverzacija ovde na Trećoj aveniji, to ne znači da će druga
prirodno otpočeti u narednoj poslovnoj zgradi. Privredni kriminal
nastaje ukrštanjem patologije i prilike.
Dublji i manje vidljivi društveni trendovi izgledaju nam kao nešto
što će tek budući istoričari analizirati. Nešto drugo, pored održavanja
reda, može da objasni stanje – kao što je pojava jeftinih kreditnih
kartica i državne lutrije tako puno doprinela slabljenju pet mafijaških
porodica u Njujorku koje su zavisile od pozajmljivanja novca i klađenja.
Moguće je, na primer, da je pojava mobilnih telefona uticala da se
prodaja droge premesti sa ulice u zatvoreni prostor na način na koji je
uticala i na smanjenje kriminala. Možda je prava vrednost “vrućih mesta”
i “zaustavljanja i pretresanja” bila u tome što je nudila samo jedan
plan u koji je policija verovala; kao što pokazuje vojna istorija, i loš
plan je bolji od odsustva bilo kakvog plana, naročito ako ljudi sa
druge strane misle da je to dobar plan. Ali jedna stvar je sigurna:
socijalne epidemije – kriminala ili kažnjavanja – mogu se izlečiti mnogo
brže nego što bismo se mogli nadati sa jednostavnijim i površnijim
mehanizmima nego što možemo zamisliti. Stavljanje hanzaplasta na tešku
ranu je ustvari primerena strategija, ukoliko taj hanzaplast pomaže da
rana sama zaraste.
To dalje vodi jednom zdravorazumskom zaključku: ukoliko zatvori, u
najboljem slučaju, igraju samo malu ulogu u zaustavljanju i najtežih
zločina, onda bi samo mali broj ljudi, bogatih ili siromašnih, trebalo
da bude zatvoren zbog nenasilnih prestupa. Ni ulice ni društvo u celini
nisu ništa bezbedniji time što se uživaoci marihuane ili prosjaci
stavljaju iza rešetaka, da ne govorimo o strašnim dužinama kazni koje se
danas tako lako izriču. Što se toga tiče, nikakvo društveno dobro se ne
postiže time što će se jedan utajivač poreza staviti iza rešetaka do
kraja njegovog života umesto da se dovede do bankrotstva i primora da
sledeću deceniju ili dve obavlja obavezni društveno koristan rad u
Južnom Bronksu. Da li bismo imali manje prevara i pljački vrednosti
akcija ako bi izvršioci ovakvih kriminalnih dela znali da će izgubiti
svoje bankovne račune i svoju reputaciju i da će morati da obavljaju
obavezni društveno koristan rad sedam dana u nedelji narednih pet
godina? Čini se logičnim da ako za nekoga ovakve sankcije nisu valjane,
onda za njega nikakve sankcije ne bi bile valjane. Zimringovo
istraživanje jasno pokazuje da ukoliko se kriminal na ulici smanji,
kriminalci koji izađu iz zatvora prestaju da se bave kriminalom. Ono što
je važno su obim kriminala u svetu i stalna prisutnost kulture
kriminala a ne nekakve “naučene lekcije” u zatvoru.
U isto vreme, ružna strana “zaustavljanja i pretresanja” može se
ublažiti. Kako bi se uhvatile ajkule, a ne delfini, Zimringov rad
sugeriše da je potrebno prilagoditi veličinu rupa u mrežama: da povod za
zaustavljanja i pretresanja budu pravi zločini, a ne puko
posedovanje marihuane. Kada je njujorška policija zaustavljala i
pretresala mlade, glavni cilj im nije bio da ih stavi u zatvor zbog
posedovanja trave već da im uzme otiske prstiju kako bi mogla da ih
identifikuje ukoliko kasnije počine neki ozbiljniji zločin. Ali, širom
Amerike se radi upravo suprotno: posedovanje marihuane postaje ozbiljan
zločin. Trošak – u uništenim životima i potrošenom novcu – je toliko
veliki da je očigledno da ono što treba uraditi nije da se zakon
labavije sprovodi već da se odmah promeni. Doktor Džonson je jednom
rekao da zakon prave običaji, navike i da, kada se oni menjaju, onda se
mora menjati i sam zakon. Očigledno je da je marihuana danas opšte
prihvaćena droga u Americi: ona ne samo da se nesmotreno koristila (što
je istina već decenijama) već se o njoj nesmotreno govorilo i na
televiziji i u filmovima (što nije istina). Dovoljno je pogledati bilo
koji film o drogi da bi se shvatilo da uočeni rizici od pušenja trave
nisu da ćete biti uhapšeni već da ćete imati problema sa suparnicima ili
izgledati kao idiot pred ženom. Dekriminalizacija marihuane bi pomogla
da se zaustavi epidemija stavljanja ljudi iza rešetaka.
Stopa zatvaranja kriminalaca u većini drugih bogatih i slobodnih
zemalja, bez obzira na njihove istorijske razlike, začuđujuće je
stabilna. U zemljama sa napoleonskom pravdom ili anglosaksonskim pravom,
ili mešavinom oba, bez obzira da li je neka zemlja imala brutalne
kolonije sa kaznenim plantažama (što je slučaj sa Francuskom) ili je
nekada i sama bila brutalna kolonija sa kaznenim plantažama (kao
Australija), izgleda da se prirodna stopa zatvaranja kreće negde od oko
sto ljudi na na sto hiljada stanovnika (to ne znači da u bogatim
homogenim društvima nekada nije i niža – to samo znači da u zemljama
koje su u ostalim segmentima slične našoj nikada nije mnogo viša). Čini
se da na svakih hiljadu osoba jedna u nekom trenutku uradi nešto zaista
loše. Ukoliko sve druge stvari ostanu iste, cilj pravosudnog sistema bi
trebalo da bude da identifikuje tu hiljaditu osobu, nađe načina da je
spreči da povredi druge i svima pruži olakšanje.
Epidemije retko prestaju uz pomoć magičnih lekova. U istoriji
medicine, najbolji način da se suzbije neka bolest u najvećem broju
slučajeva je bio da se izgradi bolja kanalizacija i ljudi nateraju da
peru ruke. “Suočiti se s problemom na njegovoj margini” je obično
najbolja stvar koju s njim možete uraditi; postepeno će se onda doći i
do njegovog središta. Čitanjem literature o kriminalu pre njegovog
opadanja nailazimo na istu vrstu očajanja koje nalazimo i u novijoj
literaturi o kažnjavanju: da bismo zaustavili talas kriminala trebalo je
da suzbijemo siromaštvo, ili iskorenimo geta, ili proglasimo rat
rastavljenim porodicama, ili uradimo još neke slične stvari. Istina je
da je niz malih poteza i mera doveo do eliminisanja problema koji se
izgleda nadvio nad svim. Nije bilo čudesnog leka, samo obavljanje
hiljadu malih zadataka. Ukidanje kazni za prekršaje vezane za
posedovanje droge, dekriminalizacija marihuane, ostavljanje mogućnosti
sudijama da koriste zdrav razum (I gde je to moguće biranje sudija koji
su zaista sudije a ne političari) – moguće su mnoge sitne mere koje će
pomoći da se zaustavi epidemija stavljanja ljudi iza rešetaka kao što su
pomogle i da se zaustavi epidemija kriminala.
“O, malo sam vodio računa o tome!” zajecao je kralj Lir kad je imao svoju viziju u ravnici. “To”
se menja; u Šekspirovo vreme, reč je bila o pukoj seljačkoj bedi koja
je neke izgladnjivala, a druge, kao jadnog Toma, dovodila do ludila. U
Dikensovo i Igoovo vreme, industrijska revolucija je bila ta koja je
terala decu u rudnike. Ali svako društvo ima nalete siromaštva od kojih
neko pati, a pristup je uvek bio isti: ili ti nesrećnici, već
dehumanizovani svojim patnjama, ne zaslužuju nikakvo sažaljenje ili oni
potlačeni, ophrvani nepravdom, moraju da čekaju neko bolje vreme. Čini
se da je nepravda u svakom trenutku neodvojiva od života zajednice a
argumenti za održanje postojećeg sistema su uvek bili da treba
revolucionisati celokupan društveni poredak kako bi se on izmenio – što
je onda postao argument za promenu celokupnog društvenog poretka. U
svakom slučaju, humanost i zdrav razum činili su da nerešivi problem
nestane s vidika. Zatvori su naš problem. Moramo više brinuti o tome.
Adam Gopnik, The New Yorker, 30.01.2012.
S engleskog prevela Svetlana Vukomanović
Peščanik.net, 12.05.2012.