U njihovom izvještaju pod nazivom “Radeći za nekolicinu”, ističe se groteskni podatak – 85 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje jednako bogatstva kao i 3,5 milijarde onih najsiromašnijih – drugim riječima, njih 85 imaju koliko i polovica ljudske populacije na našoj planeti.
Izvještaj naglašava kako se enormni jaz između super-bogatih i siromašnih sve više povećava. Globalna ekonomska nejednakost potaknuta je ubrzanim gomilanjem bogatstva najbogatijih te taj proces predstavlja “prijetnju ljudskom progresu”, zaključuje se u izvještaju.
Ukupno 210 ljudi prošle godine postali su novi milijarderi te se pridružili “klubu” od postojećih 1,426 milijardera koji zajedno posjeduju oko 5,4 bilijuna (milijun milijuna) USD.
“Umjesto da se kreću zajedno naprijed, ljudi su sve više razdvojeni po pitanju ekonomske i političke moći, što neminovno pojačava socijalne tenzije i povećava rizik od raspada društva”, navodi se u izvještaju.
Nadalje, prema prikupljenim podacima, 1% najbogatijih na svijetu imaju zajedno 110 bilijuna USD, što je 65 puta više od ukupnog bogatstva donje polovice svjetskog stanovništva.
“Zapanjujuće je da u 21. stoljeću, pola svjetske populacije – to je 3,5 milijarde ljudi – nemaju više nego sićušna elita koja bi mogla komforno stati u jedan autobus”, rekla je glavna direktorica Oxfam-a, Winnie Byanyima.
Broj super-bogatih i dalje naglo raste, primjerice u Indiji je broj milijardera u zadnjih deset godina narastao s 6 na 61 te zajedno danas imaju 250 milijardi USD.
Oxfam nudi neka “rješenja”, neposredno pred početak Svjetskog Ekonomskog Foruma, ističu kako se mora spriječiti utaja poreza kao i vršenje pritiska na vlade uz pomoć ekonomskog bogatstva. Navode kako su mnogi zakoni donijeti isključivo u korist bogatih, što je proizvod lobiranja tih istih skupina.
Od 1970-ih do danas porezi za najbogatije su se smanjili u 29 od 30 zemalja za koje Oxfam posjeduje podatke. U izvještaju se također navodi kako oko 80% stanovnika u Španjolskoj i Indiji, kao i preko 60% u SAD-u i Britaniji, smatra da “bogati imaju previše utjecaja na njihovu zemlju”.
Dominacija gornje klase postaje sve snažnija
To zapravo i nisu pozitivne brojke – postavlja se pitanje, što onih preostalih 20% Španjolaca ili pak 40% Amerikanaca misle? Da je dobro da ultra-bogata elita kontrolira njihove zemlje pa samim time i sve aspekte njihovog života? Izgleda da je tako te je možda upravo to jedan od elemenata koji Ofxam ne primjećuje.
Sve dok toliko veliki postoci populacije budu prihvaćali dominaciju elita, teško da se situacija može promijeniti. Ultra-bogata klasa ne sjedi mirno i čeka da se postoci okrenu protiv njih, već se aktivno radi na povećanju moći i bogatstva, a to je itekako vidljivo u ovoj krizi. Tako već danas u SAD-u imamo ozbiljne pokrete, koji dobivaju sve jaču potporu, koji zagovaraju još veću liberalizaciju, još manje poreze za bogate i korporacije, još manju ulogu države i uvijek što veću ulogu tržišta. Pritom se dio populacije ponaša poprilično mazohistički kada zagovara, ili odobrava, politike koje pogoduju samo spomenutom elitnom klubu.
Ofxam radi dobar posao kada treba statistički prikazati zaista grotesknu situaciju u svijetu, no njihova rješenja su čista formalnost i ne mogu biti provedena. Kako državne vlade mogu “trenirati strogoću” protiv kapitalističke elite kada ta ista elita uvelike i postavlja te iste državne vlade? To je jednostavno nemoguće očekivati. Narod također ne može legitimnim putem dovesti do promjena jer su često, u Zapadnom svijetu gotovo ekskluzivno, i pozicija i opozicija u rukama kapitalističke klase. Drugim riječima – bez imalo melodrame – kapitalistička klasa, naročito njena gornja elitna frakcija, preuzela je kontrolu nad demokracijom i tu kontrolu steže sve čvršće kako se na sceni nikada ne bi pojavila opcija koja bi mogla ugroziti njihovu egzistenciju.
U tu svrhu ne vrši se samo lobiranje na postojeće političke opcije, već se u “trajnoj zaštiti” ide i daleko dublje, skroz u povijesni revizionizam kako ni pojedine teorije i ideje ne bi više mogle predstavljati prijetnju. Šareni revizionizam, naročito upakiran u senzaciju, mase bez problema prihvaćaju jer već desetljećima – baš negdje od tih 70-ih koje spominje i Oxfam izvještaj – traje sistematsko zaglupljivanje naroda diljem svijeta. Ozbiljne teme postaju naporne, dok oni koji su relativno imuni na senzaciju, često “padaju u ruke” kontrolirane oporbe. Još jednom, kao i kada je riječ o demokraciji, elita ima kontrolu nad pozicijom i opozicijom.
U konačnici, vladajuća klasa o kojoj govorimo više gotovo nema “neprijatelja” u modernom svijetu, osim jednoga – njen glavni neprijatelj danas je pokvareni sustav kojime dominiraju, jer je sklon šizofreniji, panici, krizama i drugim teško unaprijed prognoziranim problemima.
Tekst preuzet sa Advance.hr