1950-ih godina grupa djece Eskima odvedena je iz svojih porodica na Grenlandu kako bi ih se preodgojilo, odnosno reeduciralo u uzorne danske građane. Više od 60 godina kasnije od danske vlade traže da im se ispriča za eksperiment koji je nanio ogromnu štetu.
Helene Thiesen prisjetila se 1951. godine i lijepog ljetnog dana kada su se dva danska gospodina pojavila na vratima njihove kuće u Nuuku. S njima je bio tumač, a ona i njena starija sestra pitale su se šta oni tu rade. Rečeno im je da izađu van, dok mama s njima razgovara. ‘Pitali su mamu bili bila spremna poslati me u Dansku. Tamo bih naučila pričati danski i dobila dobro obrazovanje. Rekli su da je to velika prilika za mene’, prisjetila se. Iako ih je majka dva puta odbila, navaljivali su i govorili da se radi o samo šest mjeseci i prilici za svijetlu budućnost.
Danska je, naime, u to vrijeme odlučila poboljšati životne uslove na svojoj arktičkoj kolniji. Mnogi su i dalje živjeli od lova na tuljane, samo mali postotak je pričao Danski, a tuberkuloza je bila raširena bolest. Najbolji način da se modernizira otok bio je stvaranje nove vrste Grenlanđana. Tako su barem odlučile danske vlasti pa su poslale telegrame svećenicima i direktorima tražeći od njih da identificiraju inteligentnu djecu u dobi od šest i 10 godina. Plan je bio poslati tu djecu u udomiteljske porodice u Danskoj gdje bi ih se moglo ponovo obrazovati kao male Dance. Mnogi roditelji nisu se htjeli odreći svoje djece, ali u konačnici je 21 porodica popustila.
Isplovio brod s 22 djece
Helenein otac umro je od tuberkuloze tri mjeseca prije dolaska već spomenutih muškaraca, a majka je ostala sama s troje djece. ‘Mama je čučnula i objasnila mi ‘Ideš u Dansku’. Pitala sam šta je Danska’, prisjetila se. U maju 1951. godine iz Nuuka je isplovio brod s 22 djece. Helene se prisjetila dolaska u Kopenhagen. Mislili su da vide planine, ali to su bila stabla koja su na njih nalikovala iz daljine. ‘Nismo zapravo znali što je to. Ali bilo je visoko i živo’, priča.
Prije slanja u udomiteljske porodice, djeca su provela ljeto u kampu za odmor poznatom kao Fedgaarden. Barem su mislili da su u kampu, a kasnije se ispostavilo da su zapravo bili u karanteni. Postojao je, naime, strah, da možda boluju od nečeg zaraznog. Helene je nedostajala majka i nije mogla shvatiti zašto je poslana tako daleko. Dolazak djece bio je projekt toliko prestižan da ih je u kampu posjetila i danska kraljica. Na fotografijama s kraljicom niti jedno dijete nije se nasmijalo. Bilo je naravno sretnih trenutaka poput odlaska na plažu, ali kada bi navečer legli u krevet potiho su plakali. ‘Osjećala sam se vrlo tužno i nesigurno’, priča Helene.
Nakon boravka u kampu, djeca su smještena u udomiteljske porodice diljem zemlje. U prosincu 1951. godine jedan danski sedmičnik pisao je kako se projekat pokazao uspješnim. ‘Način života ovdje u Danskoj je toliko različit od onoga na što su ova djeca prirode navikla, ali njihova sposobnost da se prilagode je izvanredna. Neuglasice uzrokovane njihovom reakcijom na civilizaciju događaju se vrlo rijetko’, pisalo je. Također, navedeno je kako djeca iz Grenlanda već prilično dobro pričaju Danski, ali u slučaju uznemirenosti bilo koje vrste slijedi bujica grenlandskih riječi.
Helene je zbog ekcema koji joj se razvio u Fedgaardenu smještena kod liječnika. Ekcem joj je liječio tako što je njene laktove i pete prekrivao crnom mašću zbog čega joj je branio ulazak u dnevni boravak da ne bi uništila namještaj. Kaže da se nije osjećala dobrodošlo u toj porodici. ‘Osjećala sam se kao stranac. Majka je imala problema s mentalnim zdravljem i ležala je u krevetu cijelo vrijeme. Odraslima nisam vjerovala. Šta god da su mi govorili samo sam mahala glavom. Nisam im htjela odgovarati’, priča. Kada je nakon nekoliko mjeseci njen ekcem bio pod kontrolom premještena je u drugu porodicu. U usporedbi s prvom, druga je, kaže, bila kao bajka.
Povratak kući
Iduće godine 16 od 22 djece poslano je natrag na Grenland. Među njima je bila i ona. Preostale šestero djece posvojile su danske porodice. ‘Kada je brod pristao u Nuuk zgrabila sam kovčeg i pojurila u majčine ruke. Pričala sam i pričala o svemu što sam vidjela. Ali nije odgovarala. Zbunjeno sam je pogledala. Nakon nekog vremena rekla je nešto, ali nisam razumjela šta govori. Ni riječi. Pomislila sam ‘Ovo je grozno. Više ne mogu razgovarati s majkom.’ Pričale smo dva različita jezika’, ispričala je.
Uslijedilo je drugo iznenađenje. Dok je bila odsutna, danski Crveni križ u Nukku je izgradio dom za djecu jer je odlučeno da nakon boravka u uticajnim danskim domovima ne bi trebali živjeti sa svojim porodicama u gorim uslovima. Njena ‘nova mama’, direktorica doma, potapšala ju je po ramenu i rekla da idu na autobus, u sirotište. Mislila je da ide mami, a na pitanje zašto ipak mora u dom niko joj nije odgovarao. U autobusu je od suza jedva vidjela grad. U domu se djecu obeshrabrivalo u pokušajima da govore inuitski jezik.
Kolonijalni gospodari
Helenein odnos s majkom nikad nije obnovljen. Bila je ogorčena i ljuta na nju. Dopustila je da živi u dječijem domu iako je živjela u istom gradu. ‘Bilo je to u vrijeme kada je Grenland bio danska kolonija. A kolonijalni gospodari – bili su gospodari u najgorem smislu te riječi. Kontrolisali su sve i niko nije kontrirao Dancima’, kaže Helene.
Ovo iskustvo ostavilo je dugoročne posljedice. ‘Tokom života nisam mogla shvatiti zašto sam često tužna i sklona suzama. Kada sam 1967. upoznala supruga gotovo je odustao od mene jer sam stalno plakala’, kaže Helene. Tek je 1996. godine, kada je imala 52 godine, otkrila zašto je oduzeta od majke. Istinu joj nije otkrila danska vlada, nego danska spisateljica koja je otkrila dokumente u danskom državnom arhivu. ‘Nazvala me i pitala ‘Sjedite li?’ Vi ste bili dio eksperimenta’, prisjetila se Helene. Nakon poziva sjela je na pod i plakala.
Djeca koja su odvedena iz domova nisu ni približno, kako se planiralo, postali modeli za kulturne promjene u Grenlandu. Završili su kao mala, marginalizirana grupa na periferiji vlastitog društva. Neki od njih postali su alkoholičari i umrli veoma mladi. ‘Neki su postali beskućnici, a neki su se jednostavno slomili. Izgubili su identitet i sposobnost da govore maternjim jezikom, a skupa s tim izgubili su osjećaj za svrhu u životu’, kaže Thiesen koja je 1998. godine dobila pismo od danskog Crvenog križa u kojem su izrazili žaljenje zbog svoje uloge u projektu.
2009. godine ispričala se i humanitarna organizacija ‘Spasimo djecu – Danska’ koja je u projektu imala jednu od ključnih uloga. No, interna istraga je pokazala da su neki do dokumenata s pojedinostima o angažmanu organizacije nestali – iz udruge su priznali da su možda namjerno uništeni. ‘Kada gledamo ono što se dogodilo, bilo je to jasno kršenje temeljnih prava djece. Teško da postoji pravilo koje ovdje nije prekršeno. Njihova dobrobit stvaljena je po strani u korist projekta. Namjere su im bile dobre, ali sve je pošlo po zlu. Pretpostavljam da su u to vrijeme razmišljali da žele educirati i poboljšati ljude s Grenlanda kako bi imali bolju budućnost. Htjeli su stvoriti uzore kako bi ih vratili na Grenland i pokrenuli to društvo’, rekla je Mimi Jacobsena, glavna tajnica udruge i dodala kako je to bilo političko mišljenje iza projekta, a udruga Spasimo djecu je, kaže, nažalost pristala pomoći.
Udala se za Danca
2010. godine vlasti na Grenlandu također su zatražile ispriku danske vlade. Danska Socijaldemokratska stranka koja je tada bila u opoziciji, složila se da se to treba dogoditi i zatražili su nezavisnu istragu. Ali nakon što su postali dio vlade 2011. godine utihnuli su. Helene kaže da je iskustvo ipak imalo i neke pozitivne ishode. Iako se zaklela da se nikada neće udati za Danca jer je bila bijesna na kolonijalnu vlast, završila je u braku upravo s Dancem. Zajedno s njim i djecom imala je sretan život u Danskoj, tečno je progovorila danski jezik, diplomirala i ostvarila karijeru.
Danas ima 71. godinu, u penziji je i živi na jugu zemlje. No, ističe da je još uvijek ogorčena, i ostat će takva dok ne umre, jer su ih danske vlasti pretvorile u eksperiment.