Deset godina nakon najveće tragedije uzrokovane ljudskom akcijom na tlu Sjedinjenih Država:
SAD su i dalje uključ ene u dva najduža rata u svojoj povijesti, u kojima je do sada poginulo preko 6,000 ameri čkih vojnika i na koje je do sada potrošeno gotovo 1,3 milijarde dolara.
Službeno je nezaposleno 14 milijuna ljudi, a stvarna nezaposlenost je oko 16 posto, dok srednja klasa zarađuje 25 posto manje nego prije deset godina. Banke su spašene. Ljudi su izgubili kuće, i dalje ih gube, osim kada se susjedi organiziraju da spriječe deložaciju, a zemlja je izgubila 50 tisuća tvornica, 50 milijuna ljudi i dalje nema zdravstveno osiguranje i gotovo polovica ameri čkih brakova je bez djece.
Republikanski guverner Floride zabranjuje ljudima koji “izgledaju kao liberali” prisustvovati njegovom nastupu u javnom prostoru, a u Washingtonu hapse ljude zbog plesanja na javnom mjestu, u oba slu čaja kršeći ameri čki Ustav.
Ilegalne imigrante iz Meksika po pustinji ganjaju neonacisti, dok policija stoji po strani, a Obamina administracija je zaslužna za deportaciju najvećeg broja imigranata u povijesti ove zemlje.
U nedostatku stvarnih terorista i Al Kaide, FBI mora sam smišljati i organizirati islamsko-teroristi čke akcije, č iji protagonisti su najčešće ljutiti teenageri, a policija stavlja invalide u lisice kao da su teroristi.
Superintendant školskog sustava Ithaca u Michiganu predlaže pretvoriti škole u zatvore, nakon što je republikanski guverner Michigana, Rick Snyder odluč io srezati izdatke po učeniku na 7 000 dolara (a po zatvoreniku se izdvaja 30 000 dolara) .
Nacija prevelikih porcija postaje ovisna o kuponima za hranu, a 17 milijuna djece prijeti glad, dok si veliki direktori i menadžeri ponovno dijele sve više plaće i 400 najbogatijih posjeduje više od 150 milijuna drugih – od polovice ostatka populacije, što je gora nejednakost nego u nekoj afrič koj diktaturi.
Sirotinju se kažnjava posebno surovo radi primjera drugima, kako se nitko ne bi usudio dovesti u pitanje svoje bogom-dano mjesto pod suncem. Kelly Williams-Bolar je poslana u zatvor jer je krivotvorila adresu da bi joj djeca išla u bolju školu, a Raquel Nelson zato što joj je pijani vozač pregazio četverogodišnjeg sina dok je s obitelji pretrčavala autoput od autobusne stanice do kuće u zemlji u kojoj nije pristojno biti pješak.
Djeca u siromaštvu ne rastu samo više bez o čeva, nego i bez majki, jer su zatvori sve više pretrpani sitnim nenasilnim prekršiteljima kojima je najveći grijeh to što su siromašni.
U sporu između radnica Wal Marta i Wal Marta, u kojem su one zahtijevale da ih se unatrag isplati koliko su za isti posao bile manje plaćene od svojim muških kolega, Vrhovni sud je presudio u korist Wal Marta, ponovno dokazujući da nije u službi pravde, već kapitala.
Republikanski Kongres je, u međuvremenu, našao porez s čijim dizanjem se može složiti: porez na najmanja primanja. Dok su protiv svakog drugog poreza, rado bi danas ukinuli jedinu poreznu olakšicu dostupnu najsiromašnijima (earned income credit) koju je etablirao poznati “komunist” Ronald Reagan.
Za EU, SAD je nova Kina. Budući da je nemoguće omogućiti svim Kinezima životni standard Amerikanaca, republikanski plan da uspostave tržišnu ravnotežu je spustiti životni standard prosječ nog Amerikanca na kinesku razinu. No, dok Kina zabranjuje reklamiranje luksuznih proizvoda, a ulaže devet posto svog BNP-a u razvoj infrastrukture, SAD troše novac na najskuplji luksuz: ratove. Američ ko društvo inžinjera ocijenilo je da bi SAD trebale uložiti oko 2,2 milijarde dolara samo u popravak postojeće infrastrukture (a da ne govorimo o izgradnji pruga za super-brze vlakove).
Dok magijskim razmišljanjem opsjednuti republikanci i dalje niječu postojanje čovjekovom djelatnošću uzrokovanih klimatskih promjena, s jednakom upornošću kojom niječu evoluciju, Spinozin “Bog ili Priroda” nemilosrdno tuč e po arogantnoj imperiji: u Texasu bukti najveći šumski požar u povijesti te države, država Colorado doživjela je prvi zemljotres u svojoj povijesti, tornadoi (pijavice) se pojavljuju sve sjevernije (pred neki dan u Scenectadyju, 200 kilometara sjeverno od New Yorka), a čitava Isto čna obala je prije tjedan dana prošla kroz biblijski potop uzrokovan uraganom Irene.
Moja država, Vermont, se nakon uragana i uraganom izazvanih poplava, drugo jutro osjećala kao neka mala državica, friško bombardirana od humanitarnog i demokratskog američ kog zrakoplovstva: uništene ceste, otplavljene kuće, porušeni mostovi, nestašice struje, pitke vode. Petoro poginulih, od kojih jedna Makedonka iz Štipa. Jedina nada je da će ekonomska kriza i bijes prirode neizbježno smanjiti mogućnost i uništiti volju za ratovanjem. Jer sloboda se ne brani u Iraku i Afganistanu, nego otvaranjem svake zatvorene tvornice i zapošljavanjem svakog otpuštenog radnika kod kuće.
Republikanci pokazuju svoje pravo lice upravo sada: glasnogovornik Zastupničkog doma, Republikanac iz Virginije, Eric Cantor, zahtijeva da se pomoć stradalima nadoknadi rezanjem drugih programa! Najbolje, po njemu, da se ukinu programi kojima je cilj redukcija našeg utjecaja na klimatske promjene, gurajući nas u nove i veće prirodne katastrofe. Ako Bog da, slijedeći tornado će odnijeti njegovu kuću.
To je Amerika deset godina poslije rušenja tornjeva Svjetskog trgovač kog centra u New Yorku.
Al Kaida može zadovoljno trljati ruke: u SAD-u je zaista znatno lošije nego pred deset godina. No, Al Kaide gotovo da više i nema, i za ovakvo jadno stanje svjetske supersile Al Kaida nema nikakvih posebnih zasluga, osim što je isprovocirala bezumni trošak na rat u Afganistanu. Kao i s raspadom Jugoslavije, glavni uzroci ameri čke krize nisu vanjski, nego unutrašnji i kriza nije posljedica onog što se događa posljednjih deset godina, već je strukturalna i kuha se već posljednjih 40 godina.
Od 1947-1970. plaće i nadoknade za rad rasle su paralelno s produktivnošću rada, i porasle su u prosjeku sto posto u svim platnim grupama. To međutim znač i da je Marxov “višak vrijednosti” cijelo to vrijeme bio približno jednak. Tijekom 1970-tih, a posebno dolaskom Reagana na vlast, kapitalu je palo na pamet da promijeni takav sustav. Od 1970. do danas produktivnost rada raste kudikamo brže od nadnica za rad, što znač i veći “višak vrijednosti”, veći povrat na investicije i veće bogaćenje vlasnika kapitala, po cijeni osiromašivanja društva.
U poč etku tog trenda, veća koncentracija kapitala u rukama kapitalista zaista je dovela do novih investicija (kojima možemo zahvaliti razvoj informati ke tehnologije), a prosje čni ameri čki životni standard je bio dovoljno visok u usporedbi s ostatkom svijeta, da ljudi nisu niti primijetili da realno svake godine zarađuju sve manje novca za sve više rada.
Trend se međutim nastavio i nakon što su njegovi benefiti nestali, a da bi se održao, umjesto da se približno jednako podižu plaće svima, od 1970. do danas se nesrazmjerno više podižu nadoknade malom broju ljudi na vrhu menadžerske piramide, odgovornih da nađu načina privoliti ostale da rade više za manje, dok je ljudima u najnižem platnom razredu, realno pao prihod u posljednjih č etrdeset godina, uništivši univerzalnost tzv. Američ kog sna.
Danas, da bi se preživjelo, stradaju budući naraštaji – kroz to da oba roditelja moraju raditi puno radno vrijeme, bez pomoći društva, i pored toga se još do grla zaduživati na kreditnim karticama. Takva situacija sada postaje napokon neodrživa – jer kao što je ekonomska plima Reaganovih godina digla sve brodove, pa i najmanji čamac, tako će ova sadašnja oseka nasukati i najveću jahtu.
Suo čeni sa situacijom koja se mora promijeniti, ameri čki politi čari me opet podsjećaju na zadnje dane politi čara bivše Jugoslavije, po svaku cijenu ne želeći uč initi ništa i smišljajući načine kako da osujete svaki mogući dogovor. Kako Paul Krugman piše: lako je predvidjeti reakciju Republikanaca na svaki prijedlog Obamine vlade: neće se složiti s nič im. Ako takav stav šteti ekonomiji, tim bolje, jer će time više štetiti Obami politički u predizbornoj godini.
No, što Obama radi? Što je Obama zapravo do sada uopće u činio? Puno toga je obećao, neke stvari je zapo čeo, ali je od mnogo toga više odustao. Zapravo, teško je naći u tri godine predsjednikovanja neki veći program koji je progurao kroz Kongres osim reforme zdravstvenog osiguranja, a to mu politič ki uopće ne koristi, jer će većina provizija tog programa stupiti na snagu tek 2013. i 2014. kad on možda više ne bude predsjednik, i kad novi predsjednik možda isti program ugasi i ukine (recimo ako pobijedi republikanac kao Rick Perry).
Najveća ironija Obaminog mandata je da će on, koji je kao senator glasao protiv rata, i koji je u predizbornoj kampanji najmanje pažnje posvećivao terorizmu, busajući se u prsa ekonomskim inicijativama, na kraju biti najbolje zapam ćen po ubijanju Osame Bin Ladena, kiteći se Bushevim perjem, kad već nema svoga. Američ ka predsjednič ka kampanja obič no poč inje 18 mjeseci prije izbora i Obama ju je otvorio na najbolji mogući način: smaknućem Velikog Zla. Ne č udim se da mu se W. Bush nije želio pridružiti u proslavi.
Kampanja je zapravo započ ela tek nešto ranije fundraiserom u San Franciscu, kojeg su Obami zagor čali aktivisti Fresh Juice Partyja protestom zbog tretmana Bradley Manninga, izvora Wikileaks informacija. Manning je potom hitnim postupkom preba čen u normalni zatvor i iživljavanje je prestalo. Armija, naravno, tvrdi da je do preba čaja došlo normalnom procedurom. Ja mislim da je došlo vrijeme jer je predsjednik okrenuo telefon kad je zaključ io da bi mu prič a mogla štetiti u kampanji. Nakon prebacivanja Manninga u normalni zatvor, ubijen je Osama, i Amerika je uglavnom potpuno zaboravila na Manninga.
BBC je napisao kako Britanci ne bi smjeli tako helikopterima potajno ući u navodno prijateljsku zemlju i hladnokrvno ubiti nekog tko se njima ne sviđa. No, u Americi nitko nije bio previše zabrinut oko međunarodnog legaliteta takvog postupka. Pa, što bi s njim da su ga živog uhvatili? Gdje bi ga držali? Koliko dugo bi se navla čili po Kongresu da li da mu sude u vojnom ili u civilnom sudu? A dok god je živ, bilo bi osvetnič kih teroristič kih napada.
Također, nije ga se nigdje moglo pokopati, jer bi to onda postala nova Mecca, nego ga se moralo baciti u ocean morskim psima. Niti su se slike tijela mogle objaviti, jer bi ih kao ikone nosali po protestima u svim većinski muslimanskim zemljama desetljećima. Pitanje je međutim da li je Obama zaslužan za uspjeh te operacije, ili je to zapravo zasluga Pentagona, koji je, u čeći na ranijim greškama, kao npr. nemanje rezervnog helikoptera, u sli nim operacijama (Iran, Lebanon, Somalija), ovu operaciju izveo uspješno.
Pakistanci su se neko vrijeme durili, pa č ak i uhapsili svoje, koji su pomogli CIA-i pronaći Bin Ladena, ali ne i one koji su Bin Ladenu pomogli se sakriti u Pakistanu, no uglavnom su ušutkani dvostrukom sramotom da se najveći svjetski terorist krio nekoliko kilometara od njihove vojne akademije i da su im Ameri uspjeli ući u zemlju buč nim helikopterima, ubiti čovjeka, i napustiti zemlju, prije nego se njihova vojska i probudila, a baš su se nešto ranije prijetili kako će srušiti američ ke bespilotne letjelice ako budu letjele nad Pakistanom nenajavljeno.
Vijest o ubijanju Osame Bin Ladena u Abbottabadu doč ekana je na ulicama američkih gradova s euforijom ravnom hrvatskoj po oslobađanju Knina, pucanjem u zrak i viorenjem zastava sli nih veli čina: kao kulminacija tona macho-nacionalisti čke službene retorike desetljeća i reuspostava muževnosti ranjenog imperija. Pentagon nije gubio vrijeme iskoristiti trenutnu popularnost kulta uniforme za regrutacijske svrhe puštajući u opticaj sliku s leđa (širokih i obnaženih) jednog od hrabrih momaka koji su obavili posao, a u međuvremenu su angažirali i hollywoodsku režiserku Kathryn Bigelow da snimi film o “američ kom trijumfu”.
Problem za Obamu je što se euforija oko eliminacije Velikog Zla stišala još pred ljeto, a ekonomska situacija se nastavila pogoršavati. Do po četka kolovoza Obama ne samo da je potrošio kompletan prorač un za ovu godinu nego je proverbijalno maksirao i sve državne kreditne kartice. Da bi država mogla nastaviti funkcionirati morao je tražiti odobrenje Kongresa da uđe u veći dug. Naravno, Republikanci su jedva doč ekali tu priliku da izvrše pritisak na Obamu, iako je Obama najmanje kriv u zadnjih 30 godina za akumulaciju duga. Zapravo gotovo polovicu duga (6,1 milijardi dolara) je akumulirao George W. Bush, a i dalje se dug akumulira uglavnom zbog ratova, koje je on zapo čeo i zbog dvije milijarde dolara poreznih olakšica imućnima, koje je on ozakonio.
Republikanci su doslovce ucijenili Obamu i Ameriku oko duga, odbivši dozvoliti dalje zaduženje ukoliko Obama ne sreže davanja, iako uzrok zaduženja nije u visokim izdacima za socijalne servise, nego u dva nedovršiva rata i u smanjenim porezima bogatašima. Republikanci tvrde da se ti porezi ne smiju dizati uz ovako visoku stopu nezaposlenosti, jer bi to onemogućilo vlasnike kapitala da otvaraju nova radna mjesta. Međutim, taj argument ne stoji, jer vlasnici kapitala trenutno radije sjede na svom kapitalu, nego da njime otvaraju nova radna mjesta, te bi ih trebalo oporezovati i taj novac onda uložiti u prijeko potrebnu obnovu infrastrukture, time bi se otvorile tisuće radnih mjesta.
Obama je popustio, iako su na kraju davanja srezana minimalno, pa je vuk nasićen, a koza je ostala cijela, po cijenu potiskivanja problema u budućnost: dakle linija manjeg otpora, najdraža svakom politi čaru, bez obzira kojoj stranci pripada i u kojoj zemlji živi. Dug, porezi i davanja su u ovom slu čaju mnogo manje zabrinjavajući od neobi čne sklonosti predsjednika, koji je izbore dobio na platformi smjelosti i nade, da popušta i pravi štetne kompromise s ljudima koji niti njemu niti svome narodu ne misle ništa dobro.
David Westen, psiholog i autor knjige “The Political Brain: The Role of Emotion in Deciding the Fate of the Nation”, najbolje je ocrtao kolektivno razoč aranje Obamom u svom tekstu u New York Timesu. Njegovo razo čaranje započ elo je još 20. sije čnja 2009. na dan Obamine inauguracije. Zašto Obama tada nije iskoristio svoju elokvenciju da stvori narativ koji bi ponio mase? Ljudi su o čekivali to od njega i već je tada iznevjerio. Pogledao je u oč i povijesti i odvratio pogled. Narod je oč ekivao Franklin Delano Roosevelta – koji je u govoru 1936. u Madison Square Gardenu rekao: “nikad u povijesti nisu moćnici toliko mrzili jednog kandidata kao što mrze mene danas, a meni je njihova mržnja dobrodošla” i koji je obećao da će unilateralno iskoristi moć predsjednič kog ureda da okrene sustav u korist malog čovjeka. Možda smo precijenili Obamu? U 12 godina, kako je profesor na sveuč ilištu u Chicagu, nije objavio ništa do autobiografije, a kao zastupnik je najčešće – 130 puta – glasao “prisutan”, izbjegavajući se izjasniti “za” ili “protiv” politič ki škakljivijih tema.
Nakon tri godine teško je reći u što Obama zapravo vjeruje i za što se zalaže. Kaže da favorizira i dizanje poreza i rezanje davanja, no na kraju potpisuje samo rezanje davanja. U govoru o energiji i klimi najavljuje nove bušotine i kopanje ugljena. Drži veliki govor o pravima imigranata nakon što je deportirao 700 tisuća u dvije godine. Proglašava zdravstvenu reformu koja će se oslanjati na Medicaid, a zatim potpisuje zakon koji će desetkovati financiranje Medicaida. Obama je majstor Orwellianske dvomisli: u jednoj reč enici prezentira dvije inkonzistentne pozicije bez ikakvog znaka da prepoznaje da su iste inkonzistentne.
Zadnji sli čan potez koji smo od Obame doživjeli je njegov neo čekivani napad na vlastitu agenciju za zaštitu okoliša EPA. EPA je već bila pripremila novu mjeru da se smanji dozvoljena količ ina ozona u zraku, mjerilo za smog, sa 75 na 60 ppm, što bi sač uvalo živote 12 tisuća djece, i svi su oč ekivali da će Obama barem to potpisati, no on se okrenuo protiv, pod pritiskom energetskog lobija, koji tvrdi da bi striktnije regulacije zaštite okoliša ekonomski previše štetile industriji i vodile većoj nezaposlenosti. To je naprosto laž. Striktnije regulacije okoliša bi zapravo otvorile mnogo novih radnih mjesta da bi bile zadovoljene, iako bi to svakako ekonomski koštalo industriju i smanjilo njene profite. Međutim, Obama to ne kaže, nego prihvaća njihov narativ, i povinuje se sili i nepravdi, umjesto da unilateralno koristi moć svog ureda kao što je to č inio Roosevelt nekada. Justin Ruben iz Move-On organizacije izjavio je nakon ovoga kako će biti jako teško organizirati ljude za podršku Obami za ponovni izbor za predsjednika.
Cornel West, crni profesor filozofije s Princetona i dugogodišnji kriti čar “brata Obame”, ide dalje, otvoreno pozivajući na revoluciju. Obama je naime otvorio (i on furt nešto otvara k'o Jaca) spomenik Martinu Lutheru Kingu, a West je oštroumno primjetio kako King, u današnjoj situaciji, ne bi prihvatio spomenik, nego jedino revoluciju: “Kingov odgovor na našu krizu može biti sažet u jednu riječ : revolucija. Revolucija u našim prioritetima, reevaluacija naših vrijednosti, reinvigoracija našeg javnog života i suštinska transformacija našeg načina razmišljanja i života koja promovira prijenos moći s oligarha i plutokrata na svakodnevne ljude i obi čne građane.” King je identificirao četiri “katastrofe” ameri čkog društva – militarizam, materijalizam, rasizam i siromaštvo. Možda bi ih, da ih približimo američ koj desnici, opaljenoj religijom, trebali zvati jaha čima apokalipse – i njih ima 4 – i oni jašu i gaze sve pred sobom i danas kao i u doba Martina Lutera Kinga, ako ne i gore.
Bez podrške u vlastitim redovima, lako je dakle moguće da Obama ne bude ponovno izabran. U nekom od narednih tekstova analizirat ćemo moguće protukandidate unutar Demokratske stranke. Za sada je jasno jedino da među Republikancima imamo tri potencijalna kandidata: Michelle Bachman, Rick Perry i Mitch Romney. Romney je mormon, bankar, dakle lopov i bivši guverner Massachussetsa (koji je, iako republikanac, uveo obavezno državno zdravstveno osiguranje za sve u svojoj državi, što mu sada kvari image unutar vlastite stranke). Perry je guverner Texasa, koji ne vjeruje u evoluciju, obrazovanje i poreze. Već smo imali jednog takvog: no idiotizam je za politi čara u Americi velika prednost, oč ito. Bachman je kršćanski religiozni fanatik u smislu u kojem je recimo Al Hamenei islamski religiozni fanatik, te valjda u ovakvom ludilu od krize zato ima najveće šanse i najbolje stoji u istraživanjima javnog mnijenja.
Izbor nam je upravo fascinantan, ne? Do “promjene”, dakle, oč ito neće doći milom, pa će onda morati, neizbježno, kada kriza postane neizdrživa, do nje doći silom i neće uopće biti ugodno kad do toga dođe. Ako ikada do promjene uopće dođe, naravno, jer, ma koliko to nevjerovatno zvuč alo, istraživanja pokazuju da nije puno veći broj siromašnih nezadovoljan ekonomijom od bogatih: dapač e, bogati najviše kukaju kako im je teško, kako su im visoki porezi, itd. A oni koji najmanje imaju, ipak imaju nešto, pa to nešto mogu i izgubiti, bez šanse da to ikada nadoknade, te najviše strahuju: da će izgubiti posao, da će im plaća biti srezana, da neće moći platiti zdravstveno, da neće moći otplatiti kuću ili auto. Ne pada im na pamet da razmišljaju klasno. Zadaća školskog sustava je da disciplinira ljude da rade i ne postavljaju previše pitanja. Oro et laboro!
Osim toga ne postoji “ljevica” u klasič nom smislu: samo osam posto radne snage u privatnom sektoru je sindikalno organizirano, i ti preostali sindikati su, da bi preživjeli, prisiljeni kooperirati s kapitalom. Nekad su “lideri” na ljevici, kao Joe Hill, Albert Parsons, Louis Adamich bili ljudi bez formalnog obrazovanja ali s klasnim iskustvom i srcem za revoluciju. Danas se “ljevica” ovdje, u meritokraciji, poistovjeuje s akademski obrazovanim liberalima, sofisticiziranim ideolozima, klasno otuđenim snobovima, prezrenim od radništva, upravo uslijed te sofistikacije i intelektualizma, koje se [radništvo] onda identificira s fašistoidnom desnicom, koja zastupa ideološki suprotne stavove po socijalnim pitanjima od te prezrene tzv. “ljevice”. Tako je politič koj ljevici oduzeto prirodno uporište, a njeni birač i su razvodnjeni u Partiju čaja i taj proces je efikasnije i dosljednije sproveden nego u Weimarskoj Republici.
No, barem se još u prirodne nepogode možemo pouzdati.
Obećanja, ludom radovanja
Obamini govori, kao nekad Titovi, dolaze sa unaprijed zacrtanim pauzama za aplauz i smijeh. Nije razočarao tonom svog večerašnjeg govora pred oba doma Kongresa. No, prijedlozi bi mogli biti i radikalniji, a posebno je zabrinjavajuće kako će to biti moguće izvesti i platiti.
Predloženi zakon zove se American Jobs Act (Američki zakon o radnim mjestima, slobodni prijevod), no mogao bi se zvati i Pass It Right Away (Donesite ga odmah!), koliko puta je Obama ponovio tu frazu, pozivajući na neodloživost i hitnost ove mjere.
Na svoj duhovit način rekao je kako zna da ima ljudi u Kongresu koji najradije ne bi ništa što od njega dolazi propustili, no kako su izbori tek za 14 mjeseci, a građani ne mogu čekati 14 mjeseci da se ova mjera donese: “Pitanje je da li, suoč eni s nacionalnom krizom, možemo prestati s politi čkim cirkusom i zaista nešto uč initi da pomognemo ekonomiji.”
Predložena mjera, ako se usvoji, košta 447 milijardi dolara i donosi slijedeće:
1) Produžuje payroll tax break – smanjuje na pola specifi ni porez koji ljudi uplaćuju za medicare i social security (penziju i zdravstveno pod stare dane). To je temelj ovog paketa i predviđa se da uvećava godišnja primanja prosječ ne obitelji za 2000 dolara. Problem je, prvo, što to nije nova mjera, nego produživanje mandata već usvojenoj mjeri, pa ne vidim zašto bi sad to pomoglo izlaženju iz krize, ako do sada nije; i, drugo, što se tom mjerom izgladnjuju programi, koji su i tako već tanko razvuč eni, te se svakako povećavaju problemi u budućnosti: npr. današnji 25-godišnjaci neće nikako moć u penziju. Doduše, ako Rick Perry postane predsjednik, onda o tome uopće više nežemo morati brinuti, jer će on ukinuti Social Security, pa više nitko neće primati penziju.
2) Produžuju se beneficije za nezaposlene još godinu dana. To je već peti puta za redom, a po čelo je još tokom Busheve vladavine. Ne bunim se. Uredno ubirem. No, to je donekle porazno: time što se neprestano produžuju beneficije za nezaposlene, vlast priznaje da nije kadra naći nač ina da se ljude zaposli.
3) Zadržava se porezna olakšica za srednju klasu: oč ekuje se da će ista omogućiti prosje čnom građaninu veća primanja za 1500 dolara godišnje. No, to je opet prvo privremena, drugo već ranije usvojena mjera. Što se novo usvaja ovim zakonom?
4) Usvaja se nova porezna olakšica za malu privredu – pored toga što će im se ove godine od poreza odbiti sve investicije, daje im se novac od poreza natrag ako zaposle ratnog veterana ili osobu koja je nezaposlena duže od 6 mjeseci: 4000 dolara po glavi. Čujem da i Milanović predlaže nešto sli čno u Hrvatskoj. Prati Zoki, dakle, što Obama radi.
Ostatak govora je tipi čan Obama, dakle mnogo obećanja koja odli čno zvu če, ali je teško zamisliti da bi se baš sva mogla ispuniti, pogotovo ne istovremeno. Recimo, kaže da će i zaposliti više ljudi i da će trenutno zaposleni primati veće plaće; da će kreirati više zaposlenja i za građevince i za u čitelje i za veterane i za vatrogasce i za mlade i za dugo nezaposlene (bit će sigurno slu čajeva gdje obrtnici zaposle nekog privremeno na godinu dana ili pola godine, da pokupe svojih četiri tisuće, a nakon toga ga vrate na burzu rada i na sisu ureda za nezaposlene).
Kaže da će slijedećeg ljeta mladež opet imati sezonski posao, da će popraviti i modernizirati 35 tisuća škola i vratiti otpuštene uč itelje na njihova radna mjesta – da bi ameri ko školstvo i dalje bilo konkurentno globalno. Zašto bismo mi otpuštali uč itelje, a Južna Koreja ih zapošljava? Ili zar ćemo sjediti i gledati kako Kina gradi nove aerodrome i brze željeznice? Moramo investirati u svoju infrastrukturu da bismo ostali supersila, iako nije baš sasvim jasno na koji nač in će ova mjera to omogućiti.
Zatim je sve to zavio u zastavu patriotizma: “Želim vidjeti više proizvoda na prodaji u svijetu na kojima pišu tri ponosite riječ i: MADE IN AMERICA.” I – “Nama nije cilj da se utrkujemo prema dnu: najnižim plaćama i najgoroj zaštiti okoliša.. Amerika treba biti u utrci prema vrhu i ja vjerujem da mi tu utrku možemo dobiti.”
Kako? Tu sad malo spušta svojoj oporbi, etič ki retorič kim pitanjima kao: “Da li da zadržimo porezne olakšice za milionere i milijardere? Ili da zaposlimo natrag uč itelje, tako da nam djeca dobiju bolje obrazovanje? A ne možemo si priuštiti i jedno i drugo.”
Ne bi li Republikancima bilo što teže glasati protiv ove mjere, naglašava kako su istu pisali Demokrat iz Massachussetsa i Republikanac iz Texasa, te kako je podržavaju ne samo sindikati, nego i udruga poslodavaca. Ali kako sve to platiti? Naime, ako niste primjetili, u sve četiri gore navedene mjere država na neki nač in daje novac, a nigdje se ne vidi odakle taj novac dolazi.
U srpnju su se dogovorili – Obama i Kongres – da smanje troškove vlade za 1 milijardu dolara tokom slijedećih deset godina; tu je, dakle, barem 100 od potrebnih 477 milijardi ove godine. Taj srpanjski dogovor također obavezuje Kongres da nađe nač ina da uštedi 1,5 milijardu dolara do Božića. To znači da Obama ne mora apsolutno ništa u činiti, osim vratiti lopticu republikanskom Kongresu.
Republikanci bi radije tu uštedu iskoristili da smanje dug, ali teško će u sadašnjoj situaciji moći odbiti potrošiti taj novac na mjeru koja bi mogla smanjiti nezaposlenost. Problem je medjutim što tog novca još nema, jer Kongres još nije ustanovio odakle bi ga uzeo, no to bi moglo biti grdo gledati: Cantor i Boehmer će sigurno predložiti sasjeći nešto što je Demokratima važno.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org