Predrag Pašić bio je zvijezda jugoslovenskog fudbala i član generacije koja je 1979. godine osvojila zlato na Mediteranskim igrama, a poznat je i po izjavi koja i danas diže buru.
Pašić je u karijeri igrao za tri tima – Sarajevo, Stuttgart i Munchen 1860, a najveće uspjehe postigao je u dresu bordo-bijelih.
Predrag Pašić je sa Sarajevom osvojio titulu u sezoni 1984/85, a te godine je proglašen za najboljeg igrača prvenstva Jugoslavije. Bio je reprezentativac Jugoslavije, odbio je Crvenu zvezdu, Dinamo i Hajduk kako bi ostao u svom Sarajevu.
Za reprezentaciju SFRJ nastupio je deset puta i bio učesnik olimpijskog tima koji je osvojio zlatnu medalju na Mediteranskim igrama 1979. godine. Pašić je jednom prilikom, tokom gostovanja na podkastu „Balkan Rules“ govorio o svojoj nacionalnoj pripadnosti.
“Ja nisam bio odgovarajuće ‘nacionalne pripadnosti’ niti me to interesuje. Ja sam Bosanac i Hercegovac, pravoslavne vjeroispovijesti. Kad mi Srbi kažu “kako to da nisi Srbin?”, kažem im da je tako jer nemam nikoga u Srbiji – izjavio je Pašić i dodao:
“Ja volim Srbiju, volim i Hrvatsku. Ali ja sam Bosanac, Hercegovac, pravoslavac. U izjašnjavanju mi ne dozvoljavaju da budem Bosanac i Hercegovac – pravoslavac. Moji su otac i majka svi su pravoslavci, ja ne mogu da pobjegnem od svog porijekla, ali sam ja Bosanac – Hercegovac. Ako postoji država Srbija i Hrvatska. Kada pitate u Hrvatskoj, Srbi i Bošnjaci su nacionalne manjine. Kada pitate u Srbiji, Hrvati i Bošnjaci su nacionalne manjine. Kod nas su konstitutivni narodi. Zašto jedino te dvije države imaju rezervne države. Ukradeš tamo, pa dođeš ovamo, napraviš zakon da te država ne može isporučiti. Ovo je država pravljena po kriminalcima i tako je osmišljena.”
Pašić je je otkrio i da su mu jednom prilikom nudili poziciju u NS BiH i to kao sekretara, ali uz nevjerovatan uslov: Morao je na TV-u, javno, reći da je Srbin i da navija za Crvenu zvezdu.
“Nisu mi dali da budem selektor bilo čega. Dakle, totalno sam odbačen. Ostao sam u gradu, pokazao da ga volim… Zvali su me i rekli da bi bili sretni da budem član tog Komiteta za normalizaciju. Rekao sam vrlo rado. I moja je želja, živim fudbal, želio bih da pomognem i budem tu. Poslije 15 dana, kazano mi je da su svi subjekti bili protiv mog ulaska u taj Komitet”, počeo je Pašić.
“Ko su ti subjekti?”, upitao je voditelj podcasta Pašića.
“Jedan od njih je bio čovjek koji je radio na aerodromu, Elvedin Begić, predsjednik Saveza. On je jedan od subjekata. Ne znam tačno ko od tih ljudi ko je igrao sa mnom, nije bio za to”.
Ko je sve bio tada u Komitetu? Tu je bio Ivica Osim, Faruk Hadžibegić, Dragan Kulina, Ivan Beus, Elvedin Begić…
“Za Dragana Kulinu znam odgovor, jer nisam pravi Srbin, kao što ni Komšić nije pravi Hrvat”, istakao je Pašić, a onda ispričao šokantan razgovor s bivšim predsjednikom FS BiH Mijom Jelićem.
“Pokojni Jelić me pozvao čim je izabrao za predsjednika i rekao mi da žele da budem sekretar Fudbalskog saveza, ali da moram da izađem na TV i da kažem da sam Srbin i da navijam za Zvezdu. Rekao sam mu: ‘Hvala gospodine Jeliću, kad budete mene zvali kao lijevo krilo Predraga Pašića, onda me zovite, a ne da je važnije da sam ja Srbin’. Ja sam mu rekao da nisam Srbin, ja sam pravoslavac. Ja živim u BiH, a ne u Srbiji”, ispričao je Pašić.
Pašić će u oktobru napuniti 66 godina. Najveće ostvarenje mu je titula sa Sarajevom u sezoni 1984/85, kada je proglašen i za najboljeg fudbalera prvenstva SFRJ, a nedavno je istakao i da mu u godinama slave nije ispunjena želja da pređe u Crvenu zvezdu.
Poslije svega, početkom godine, ostao je bez stana u Sarajevu – morao je na ulicu jer mu je grad oduzeo stan. O tome je pričao za Glas Srpske.
“Da se razumemo, tu galeriju mi je grad dodijelio u posjed, a ne u vlasništvo, i ja sam ga pune 34 godine savjesno koristio. Bilo je to nakon što je Sarajevo 1985. godine osvojilo titulu prvaka Jugoslavije i kada su me htjeli svi klubovi ‘velike četvorke’. Sarajevo nije imalo novca da me zadrži, pa su pronašli tu mogućnost kako bih i dalje nosio bordo dres. Oni su bacili oko na taj prostor, vjerovatno po nalogu nekog tajkuna.
U svemu tome je Alkalaj brisan kao vlasnik, a prema nekom novom zakonu, svi prostori bez vlasnika prelaze u ruke opštine. Ja sam tada sudu podnio sve dokaze da se taj prostor i dalje vodi na Alkalaja, pa je galerija vraćena u njegovo vlasništvo, a ja sam nastavio da je koristim. U lažnom postupku, bez mog znanja, sa lažnim dokazima i argumentima, doneseno je rješenje da taj prostor pripada opštini Centar.
Na sve to, traženo je i da platim kiriju za posljednjih pet godina, bez ikakvog dokumenta i osnova, a sudski vještak je na sve to ‘pronašao’ da sam opštini dužan čak 186.000 konvertibilnih maraka. Ponavljam, bez ikakvog ugovora, računa, opomene ili bilo čega drugog. Da bi to naplatili, oduzeli su mi stan koji sam kupio poslije rata sopstvenim novcem i sada je sa suprugom moram na ulicu.
Meni je rješenje o oduzimanju drugog stana, slučajno ili ne, stiglo tačno na godišnjicu osvajanja titule prvaka Jugoslavije, pa je vjerovatno to bio razlog zabune. Taj stan je 1992. godine pripao mojoj prvoj supruzi, koja je tu nastavila da živi sa našom djecom.