Svjetski prvak Edin Vučelj za BUKU: Od države nisam dobio ni marke, o nagradi sportista odlučuju neobrazovani kadrovi bez sportskih rezultata

Dok većina mladih želi napustiti BiH, neki, i pored toga što od države nisu dobili ništa, iz nje ne planiraju otići.

14. juni 2022, 1:28

Često možemo čuti kritike upućene mladim sportistima koji odluče da nastupe pod zastavom Srbije, Hrvatske ili neke druge zemlje. Demoniziraju ih kao neprijatelje ili izdajnike. No, pravi su izdajnici oni koji te sportiste tjeraju da napuste BiH. Tjeraju ih svojim drskim ponašanjem i nepružanjem finansijske podrške.

Iako u BiH nemaju ništa, odnosno od svoje domovine nisu dobili skoro ni marke, brojni ipak ostaju nastupati za BiH u neoprostivim uslovima. Među njima su Lana Pudar (plivačica), Strahinja Erić (olimpijac u zimskim sportovima), Marica Gajić (košarkašica). Svi su oni govoreći ranije za BUKU apostrofirali problem finansija i nebrigu države.

Država ih je ostavila na cjedilu, a ostvarili su vrhunske rezultate. Jedan od njih je Edin Vučelj, koji je imao priliku igrati za druge države, ali je odlučio pod zastavom BiH nastupati i osvajati medalje.

On je prošle sedmice u Budimpešti osvojio Svjetski kickboxerski kup. Šesti put.

Niko od predstavnika institucija nije mu čestitao. Niko od onih koji se decenijama, za astronomske plate, bore za ugrožene, napadnute, majorizirane, nije ga nazvao, niti ponudio nagradu.

Vučelj godinama donosi medalje u BiH sa međunarodnih turnira, balkanskih i evropskih kupova, a 2019. godine donio je zlato sa Svjetskog prvenstva.

Vučelj je za BUKU govorio o svojim uspjesima, izostanku pomoći države i sramnom odnosu politike prema vrhunskim sportistima.

Iako su uspjesi ono što ga čini vrhunskim sportistom, najviše je ponosan na činjenicu da su ga mlađe generacije prepoznale kao svog uzora.

Njegova karijera počela je još u djetinjstvu i već tada bilo je jasno da od države nema neke vajde. Država je imuna na sve što valja, na sve što su istinski, a ne kompromitovani ambasadori BiH.

“Kao dijete nisam ni razumio zašto ne mogu otići na veća takmičenja, međutim i kada govorimo o seniorskoj karijeri, ona, kako od samog početka, tako i danas nema dovoljnu ili skoro mogu reći nikakvu podršku u odnosu na nivo takmičenja i vrhunske rezultate koje ostvarujem”, rekao je Vučelj za BUKU.

Bosna i Hercegovina nema državno ministarstvo sporta, ali ima entitetske i kantonalne, a i Ministarstvo civilnih poslova BiH ima odjel za sport, ali svi kao da služe sami sebi.

“Državne institucije koje treba da pomažu sport skoro da i ne postoje za određene sportaše. Jednostavno ne postoji nikakav sistem praćenja rezultata sportaša i njihovog rada, ili postoji na samo njima poznat način i njima određenih osoba”, dodaje ovaj vrhunski sportista.

Sve i kad bi im se naivno oprostila nedopustiva neinformisanost, na njihove adrese stizao je zahtjev da podrže vrhunske sportiste. No, samo oni znaju zašto ne ispunjavaju svoje obaveze.

“Mnogo puta sam insistirao na pomoći državnih institucija, ali čini se da ljudi koji vode određene sportske institucije ili udruženja rade u koordinaciji sa onima koji posjeduju moć raspoređivanja novca, te isti raspoređuju često na samo njima poznat način, posebno ako govorimo o nižim institucionalnim nivoima”, kaže naš sagovornik.

U drugim je zemljama drugačije, pomoć se ne traži, ona se podrazumijeva. Kao što se u BiH pdorazumijeva da ministri i narodni poslanici dobijaju neopravdano visoke plate čak i kad mjesecima ne dolaze na posao. Kao što se podrazumijeva da dobijaju naknade za odvojeni život iako ne žive u stanovima za koje dobijaju naš novac.

“Ne samo da razgovaram sa takmičarima drugih zemalja, nego se družim i blisko sarađujem s njima. Mene su iz slovenačke reprezentacije, iz razloga što su primijetili koliko se trudim i želim uspjeti, prihvatili kao svog člana. Često sam prisustvovao njihovim zatvorenim pripremama reprezentacije, pa sam i vidio kako funkcionišu uređene reprezentacije. Njihov sistem je jednostavno neuporediv sa našom situacijom, koju ne mogu ni nazvati sistemom. Hrvatski reprezentativci koji su ostvarili rezultate poput mog su nagrađeni od vlade velikom količinom gotovine, te imaju dugogodišnje stipendije. Mnogi od njih su od tog novca napravili svoje dvorane i u potpunosti ih opremili kako bi znanje prenosili na mlađe generacije, te tako još više doprinosili sportu u svojoj državi. U Srbiji je situacija ista ako ne i bolja. To su samo zemlje našeg regiona, a ne mogu ni zamisliti kako su nagrađeni i kako su motivisani sportaši u većim zemljama Evrope i svijeta, koje naši sportaši često bez problema pobjeđuju na sportskim borilištima”, govori ovaj zlatni momak.

I pored činjenice da je ostavljen da se sam snalazi, dok se druži s onima koje pobjeđuje i koji imaju sve, ne razmišlja da promijeni nacionalni dres.

“Ne razmišljam o tome da nastupam za drugu državu. Želim svojim dobrim rezultatima, uprkos svemu, natjerati odgovorne da ulažu u sport i naprave bolje uslove za mlađe generacije”, optimističan je Vučelj.

Muk. To je jedino u šta je siguran da će za svaki svoj uspjeh dobiti od države.

“Nakon mog posljednjeg uspjeha niko mi od predstavnika vlasti nije oficijelno čestitao. Valjda su navikli da ja osvajam zlatna odličja, s obzirom da je to moj šesti osvojeni svjetski kup, pa je i njima više besmisleno pričati šuplju priču na tim prijemima”, kaže Vučelj.

Zlato sija uvijek, ali ne živi se samo od stare slave, pa Vučelj nastavlja s priprema za nove kupove i prvenstva. Umjesto da se fokusira na pripreme i uspjeh, paralelno mora razmišljati kako nabaviti novac za pripreme, opremu…

“Sve to jako, jako puno košta. Mnogo više nego sami odlazak na prvenstvo. Ja se pripremam i plaćam sve najčešće iz vlastitih sredstava, jer nemam stalne sponzore, pa onda kad sam u mogućnosti takmičim se, a kad nisam, često propuštam takmičenja, kampove i pripreme”, opisuje naš sagovornik poraznu bh. sportsku svakodnevnicu.

Upitan da nam kaže vidi li uzroke zašto država zanemaruje vrhunske sportiste, odgovara da je najveći uzrok što su na odlučujuće pozicije postavljeni sportski neradnici.

“Često su to ljudi bliski onima iz vlasti, često neobrazovani ljudi koji nikad nisu bili dio vrhusnkog sporta i rezultata, pa je onda jasno zašto isti ne razumiju problematiku vrhuskih sportaša. Oni u saradnji između vlasti i određenih udruženja sigurno vrše određene malverzacije sa sredstvima koji nikako da dođu tamo gdje zaista pripadaju i u ruke onih koji bi ih uložili u vrhunske rezultate koji bi našu zastavu podigli na najvišim postoljima. Govoreći o svim ovim problemima iz iskustva se osvrćem na nivoe od općinskih preko kantonalnih, pa do federalnog i državnog nivoa, nadajući se da će se to u što kraćem roku promijeniti”, kaže ovaj sportista.

I dok čeka da se država sjeti svoje zlatne omladine, može samo da se moli. Bar ima gdje, jer religijske se zajednice neupitno moraju finansirati iz budžeta.

A sportisti, oni mogu sami. Bar tako poručuje vlast.