Mihailo Manović Cvrca je zaista jedan od košarkaša sa najtužnijom sudbinom.
Svi znamo za Tonija Kukoča, Dina Rađu, naravno i za Krešimira Ćosića i Božu Maljkovića. Ipak ime koje je potpuno zaboravljeno je Mihailo Manović Cvrca, legendarni košarkaš splitske Jugoplastike! Rođeni Beograđanin koji je proveo duže od decenije u Jugoplastici počeo je da se bavi košarkom u Radničkom sa Crvenog krsta, a sada živi od toga što po Splitu zaboravljen od svih skuplja flaše!
“Stariji gospodin koji po kontejnerima skuplja boce, nažalost, odavno je hrvatska svakodnevica. Puno je penzionisanih prosvjetnih radnika dovedeno upravo na takav rub egzistencije, ali jedan od onih koji odgovaraju rečenom opisu u Splitu ne pripada toj hordi ljudi koji su nekada, kao koliko-toliko cijenjeni građani društva djecu uvodili u svijet znanja, čestito živjeli od svoje plate i imali socijalna prava koja su im – ah, kakva sanjarija! – garantovali dostojanstvenu starost”, pisala je “Slobodna Dalmacija” o Manoviću, inače osvajaču dva juniorska srebra sa velikih takmičenja sa junorskom selekcijom Jugoslavije.
“Bio sam ‘enfant teribl’ svoje generacije, dečko kojem se smiješi velika sportska karijera, koju sam i ostvario. Moj uzlet je započeo kad sam, kao 16-godišnjak, nakon igranja u prvom timu Radničkog prešao u Split, koji je 13. januara 1968. odlukom Gradskog komiteta SK Jugoslavije postao Jugoplastika, jer je istoimeni proizvođački div postao službeni sponzor kluba. Prije toga bio sam u Splitu samo dvaput: jednom na proputovanju, to jest prije nego što sam se ukrcao za Badiju na Korčuli, i jednom na utakmici s Radničkim“, rekao je on.
BIO SAM ŽUTI, SAD ŽIVIM OD ŽUTIH KONTEJNERA
U potresnom intervjuu koji je dao Mihailo Manović je istakao da ima neke simbolike u tome što sada živi od skupljanja po kontejnerima…”Po Splitu skupljam boce po kontejnerima. Ima ovdje neke simbolike / ja sam bio žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a i kontejneri su žuti. Poslije svih velikih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljude zaboravljaju, negdje više, negdje manje, ali ja sam tendeciozno zaboravljen“, rekao je u intervjuu za “Mozzart Sport” Mihajlo Manović.
Iako kaže da je “tendenciozno zaboravljen”, on svoj Split i dalje voli. za “Slobodnu Dalmaciju” je rekao da i dalje ima srećnih dana tu, a pogotovo je srećan kada ga puste u pozorište! “I u pozorište bih volio da mogu češće da idem, ali tu ne mogu da se požalim jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima ljeti, nakon dugog vrućeg dana, kad prethodnog dana skupim dovoljno boca. Nije me sramota, to je život. Takav je, moj je”, poručio je bivši košarkaš.
SMRT SINA GA SLOMILA
Poslije igračke karijere bavio se biznisom, ali tu nije prošao, a onda je došao rat. Morao je da pobjegne u Beograd sa porodicom i tu je sin Jovan počeo da mu igra košarku. Igrao je na poziciji plejmejkera, počeo je u Beogradu, a najviše se istakao u Hrvatskoj i Portugalu. Na Pirinejima je igrao za Ovarense i Portuugal Telekom, u Hrvatskoj za Alkar i Split, ali i za Dižon, Makedonikos i Prištinu. Upravo je završio sezonu u Prištini, došao je u Beograd i greškom je ubijen!
“Kada je počeo rat sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Snašao sam se opet, 1994. godine postao sam trener prve ekipe BASK–a, pa sportski direktor. Primao sam platu, živio, sin je rastao i sve se nekako opet uklopilo. Ipak, moj život je iz temelja promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja imao 58 godina”, pričao je Manović koga su potom zadesili i zdravstveni problemi kada je dobio rak, pa je bio na ivici smrti i uspio da se izvuče.
“Teško sam se razbolio, operisao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaestoplačnog crijeva, skoro sam umro od sepse. Otišao sam u penziju, majka je preminula, sestri takođe. Ostao sam sam, bez ičega i donio odluku da se vratim u Split. Bilo je to prije četiri godine… Još šezdesetih godina dvadesetog vijeka izabrao sam da postanem Splićanin jer mi je taj grad najviše radosti dao. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta da jedem, a za smještaj se snalazim.“
Jovana Manovića su u kafiću “Zodijak” 2007. godine ubili greškom, pošto su u obračunu dvije kriminalne grupe 9. maja mislili da je prijatelj Andrije Drapškovića. Plaćeni ubica Milanko Ivanović (21) iz Čajetine je zajedno sa Bojanom Bačkovićem iz Užica osuđen na ukupno 40 godina zatvora. Tom prilikom je pucano i u Mirka Nikolića zvanog Crnogorac, ali je on preživio.