Novi talas gladi u Gazi odnosi sve više života, a kulminirao je nakon što je u nedjelju 19. jula Ministarstvo zdravlja u Gazi pod kontrolom Hamasa objavilo da je za 24 sata 18 ljudi umrlo od gladi.
Do tog trenutka, tokom 21-mjesečnog rata, 86 ljudi bilo je dokumentovano kao žrtve gladi. To znači da je više od 20 odsto svih smrtnih slučajeva povezanih sa glađu u Gazi dogodilo u jednom danu.
To je označilo početak novog talasa gladi koji i dalje traje, da bi u devet dana nakon toga još 61 osoba umrla je od gladi, piše izraelski list “Haaretz”.
Porast broja smrti usljed gladi u Gazi nije bio neočekivan jer su već nekoliko nedjelja nakon početka rata međunarodni stručnjaci, humanitarne organizacije i strane vlade počeli da upućuju sve hitnija upozorenja Izraelu o riziku od gladi.
Izrael je, kako navodi “Haaretz” u svojoj analizi, ignorisao upozorenja, iako je masovna glad u Gazi bila predviđena.
“Bavim se ovim pitanjem već četiri decenije, i od Drugog svjetskog rata nije zabilježen nijedan slučaj gladi koji je bio ovako pažljivo planiran i kontrolisan. Svaka faza bila je predvidiva”, rekao je svjetski priznati stručnjak za glad Aleks de Val za izraelski list, prenosi Euronews.
Kada je rat počeo u oktobru 2023. godine, opšte zdravstveno stanje stanovništva u Gazi bilo je relativno stabilno.
Iako su neki već tada mogli da priušte manje hrane zbog siromaštva i višegodišnje blokade, većina ljudi bila je dobrog zdravlja. Gaza je imala poljoprivredu, ribarstvo i milione kokošaka, ovaca i koza. Hiljade kamiona sa hranom mjesečno su ulazile iz Izraela i Egipta.
Danas, prema podacima UN, u Gazi je ostao samo jedan odsto kokošaka koje nose jaja i šest odsto stočnog fonda. Količina ribe ulovljene uz obalu Gaze sada je manja od sedam odsto predratnog nivoa. Najrazorniji udarac zadalo je uništavanje unutrašnje distribucije hrane unutar Gaze.
Do decembra 2023, svega 100 dana nakon početka rata, panel UN-a upozorio je da četvrtina stanovništva Gaze već ima ozbiljan problem sa pristupom hrani i vodi za piće. U februaru 2024. godine, UNICEF je izvijestio da 90 odsto djece u Gazi nema dovoljno hrane.
Kako su domovi uništavani, porodice su bile prinuđene da žive u šatorima, bez struje, gasa za kuvanje ili frižidera. Kolaps sistema za vodosnabdijevanje, kanalizacije i higijene doveo je do širenja bolesti.
Djeca i odrasli počeli su da obolijevaju usljed loše higijene i nedostatka ishrane. UNICEF je procijenio da 70 odsto djece pati od dijareje.
Upozorenja međunarodnih organizacija nastavila su da pristižu tokom proljeća i ljeta. U maju 2024., zauzimanje grada Rafe i uništenje graničnog prelaza sa Egiptom prekinuli su glavni humanitarni koridor.
Istog mjeseca, i Međunarodni sud pravde (MSP) i Međunarodni krivični sud (MKS) u Hagu pozabavili su se pitanjem gladi u Gazi. MKS je naveo izgladnjivanje kao prvu tačku optužnice protiv premijera Izraela Benjamina Netanjahua i tadašnjeg ministra odbrane Joava Galanta.
MSP je, postupajući po tužbi Južnoafričke Republike, naložio Izraelu da omogući neometan ulazak hrane i humanitarne pomoći, što je Izrael odbio.
U izraelskom javnom diskursu, ideja o izgladnjivanju Gaze kao legitimnoj ratnoj taktici dobila je na popularnosti, navodi “Haaretz”.
Aktivistička grupa “Tzav 9” više puta je blokirala konvoje sa humanitarnom pomoći, dok je policija stajala po strani.
Izraelski ministar finansija Bezalel Smotrič izjavio je u avgustu 2024. da je “možda moralno izgladnjivati dva miliona stanovnika Gaze”. Grupa penzionisanih generala predložila je plan da se glađu primora stanovništvo severne Gaze na bjekstvo, prenosi Euronews.
Početkom 2025., tokom primirja, pomoć u hrani je ponovo počela da pristiže. Desetine klinika počele su da mjere obim nadlaktice djece, ključni pokazatelj akutne neuhranjenosti. Vrijednost manja od 12,5 centimetara kod djeteta mlađeg od tri godine označava tešku neuhranjenost. U februaru, dva odsto djece mlađe od pet godina u Gazi ispunjavalo je taj kriterijum.
Ali, 2. marta, usred primirja, izraelska vlada je iznenada promijenila kurs.
“Netanjahu je odlučio da se sav ulazak robe i zaliha u Gazu obustavi“, saopštila je tada vlada.
Opsada je trajala 78 dana, tokom kojih su zalihe hrane u Gazi potpuno iscrpljene.
Dva mjeseca kasnije, zatvorena je i posljednja komunalna pekara. Dvije nedjelje potom, stopa akutne neuhranjenosti među djecom porasla je na četiri odsto. Izrael je i dalje ograničavao pomoć, a krajem marta, skoro četiri nedjelje nakon početka blokade, izraelski Vrhovni sud odbacio je tužbu organizacija za ljudska prava koje su tražile ukidanje ove politike.
Krajem aprila, Svjetski program za hranu UN-a objavio je da su njihova skladišta u Gazi prazna. Početkom maja, izraelska vlada predstavila je alternativni plan: angažovanje privatnih američkih firmi da direktno distribuiraju pakete suve hrane porodicama.
Zvanično obrazloženje bilo je da se tako pomaže civilima, a ne Hamasu, uprkos tome što nije objavljen dokaz da je Hamas prisvajao pomoć UN-a. Istraga “New York Timesa” kasnije je otkrila da su visoki oficiri izraelske vojske rekli da je priča o krađi pomoći izmišljena.
Stručnjaci za humanitarnu pomoć ponovo su uputili upozorenja, ovog puta zbog plana da se distribucija hrane povjeri “Gaza Humanitarnoj Fondaciji” (GHF), koju finansiraju SAD. Dana 8. maja, Kancelarija UN za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) poslala je dopis Savjetu bezbjednosti UN-a u kojem je navela rizike tog plana.
U dopisu su izražene bojazni da će plan drastično smanjiti broj mjesta za distribuciju hrane, zbog čega bi postala teško dostupna za veći dio stanovništva.
Upozoreno je da će raseljeni stanovnici Gaze biti primorani da nose pakete hrane teške 20 kilograma na velike udaljenosti, što je neizvodljivo za žene, starije i ranjene.
Takođe je naglašena opasnost da izraelski vojnici mogu otvoriti vatru na okupljene mase. U roku od nedjelju dana nakon upozorenja OCHA, 4,7 odsto djece u Gazi patilo je od akutne neuhranjenosti.
Uprkos upozorenjima, Izrael je otvorio centre za distribuciju pod GHF-om. Desetine hiljada izgladnjelih građana Gaze pohrlilo je prema tim centrima. Bez mjera za kontrolu mase, izraelska vojska je odgovorila bojevom municijom.
Stotine ljudi ubijene su na putu prema centrima ili u njihovoj blizini. Količina hrane bila je nedovoljna i neravnomjerno raspoređena, pretežno mladim muškarcima koji su fizički mogli da joj priđu. Do sredine juna, šest odsto djece u Gazi bilo je akutno neuhranjeno.
Izraelska vlada je nastavila da spriječava isporuku pomoći, a Carinska uprava je zahtijevala od humanitarnih organizacija da se registruju prije nego što mogu da prenesu robu iz Jordana ili sa Zapadne obale.
Ministar za dijasporu Izraela Amičaj Čikli, zadužen za izdavanje viza humanitarnim organizacijama, uveo je dodatne slojeve birokratije. Ministar spoljnih poslova Gideon Saar najavio je da će ukinuti vizu Džonatanu Vitolu, šefu OCHA operacija u Gazi i ključnom koordinatoru isporuke pomoći.
Veliki izazov nije bio samo dopremanje hrane u Gazu, već i distribucija unutar nje. Svako kretanje zahtijevalo je prethodno odobrenje izraelske vojske, koje se rijetko dobijalo. U periodu od 11. do 17. juna, UN su podnijele 100 zahtjeva za kretanje, a samo 23 su realizovana. Ostali su odbijeni, otkazani ili povučeni zbog logističkih problema proisteklih iz društvenog kolapsa Gaze.
Humanitarne organizacije sve teže su uspijevale da dostave hranu do naseljenih oblasti. Očaj je doveo do učestalih pljački konvoja sa pomoći. Vojska je nastavila da izdaje naređenja za evakuaciju, što je dovodilo do zatvaranja centara za ishranu djece, bilo zato što su se nalazili u zonama evakuacije, bilo zato što su ostali bez hrane i lijekova.
Dana 9. juna, samo 11 dana prije nego što je započeo trenutni talas smrti uslijed gladi, djevojčica Salam stigla je u kliniku UNRWA. Obim njene nadlaktice iznosio je samo 8,3 centimatra, skoro četiri centimetra ispod granice teške neuhranjenosti. Umrla je tog dana.
Šest dana kasnije, stopa akutne neuhranjenosti među djecom u Gazi porasla je na 8,8 odsto i tada su počela da umiru.
Optužbe protiv Izraela za ograničavanje količine hrane sežu godinama unazad. Kako je “Guardian” pisao 2012. izraelska vojska je napravila precizne proračune o dnevnim kalorijskim potrebama stanovništva Gaze kako bi se izbjegla neuhranjenost tokom blokade koja je bila na snazi od 2007. do sredine 2010. godine, prema dokumentima koje je Ministarstvo odbrane Izraela objavilo, po nalogu suda.
Izrael tvrdi da nikada nije ograničavao broj kalorija dostupan stanovnicima Gaze, ali kritičari navode da dokument dokazuje kako je vlada namjerno ograničavala isporuku hrane kako bi izvršila pritisak na Hamas.
U periodu najstrože blokade, Izrael je takođe održavao spisak namirnica koje su bile dozvoljene i zabranjene za ulazak u Gazu.
Major Gaj Inbar, portparol izraelske vojske, izjavio je da je proračun, zasnovan na prosečnoj potrebi od 2.300 kalorija dnevno po osobi, imao za cilj da identifikuje rane znake potencijalne humanitarne krize i da nikada nije korišćen za ograničavanje protoka hrane.
Analiza je uključivala prilagođavanja na osnovu lokalne poljoprivredne proizvodnje, kao i procjenu vrsta hrane iz uvoza neophodnih za opstanak stanovništva.
Izraelska nevladina organizacija “Giša”, tada je vodila dug sudski proces kako bi dokument bio objavljen. Njeni članovi su tvrdili da je Izrael izračunao kalorijske potrebe stanovništva Gaze kako bi precizno ograničio količinu hrane kojoj dozvoljava ulaz.
Izrael je uveo blokadu nakon što je Gazu u septembru 2007. proglasio “neprijateljskom teritorijom”, nakon što je Hamas preuzeo vlast. U zvaničnoj rezoluciji, Izrael je naveo da mu je cilj bio uvođenje strogih ograničenja za civile. Izrael je tada tvrdio da je blokada bila neophodna radi slabljenja Hamasa.