Jelena Dokić je kao tinejdžerka preživljavala brutalno nasilje od strane oca Damira, a cijeli svijet je to gledao i smijao se.
Jelena Dokić je u posljednjih nekoliko godina mnogo pričala o mentalnom zdravlju kao i o maltretiranju i nasilju koje je preživjela od strane oca Damira Dokića. Istakla je da je osnovni razlog zbog koga je govorila o nasilju i svemu kroz šta je prošla to da upozori mlade djevojke i sportistkinje na manipulacije i zastrašivanje, a nedavno je podijelila slike svojih povreda od prije 20 godina.
Tada je istakla da se jako brine jer smatra da se za 20 godina ništa nije promijenilo i da mnoge djevojke prolaze kroz slične stvari kao ona tokom svojih života. Pogledajte sliku koju je podijelila uz svoje izlaganje:
elena Dokić je igrala tenis od 1998. do 2014, godine, a u karijeri je osvojila šest titula. Bila je u avgustu 2002. godine četvrta na svijetu, a 2000. je igrala polufinale Vimbldona koje je izgubila od Lindzi Devenport. O Damiru Dokiću su kasnije progovorile i druge teniserke poput Barbare Šet.
Šta je rekla Jelena Dokić?
“Jedino pitanje je – da li se nešto promijenilo u 20 godina? Toliko sam ljuta, tužna i razočarana zbog straha, nasilja, zlostavljanja i ubijanja koje žene i djevojke trpe od ruku muškaraca. Ove moje slike su od prije 20 godina. Cijeli svijet se smijao zbog mog uznemirujuće agresivnog i pijanog oca. To je bio naslov, ali niko nije brinuo o dvoje maljoletne djece koje su odlazile kući sa ovom osobom. Na ovoj slici sam imala 16 godina, a moj brat je imao osam. I još gore, niko nije kritikovao njegovo uznemirujuće, agresivno i zabrinjavajuće ponašanje. Za to vrijeme, iza scene bila sam tučena, šutirana, udarana i govoreno mi je da ću biti ubijena. Lijeva slika čovjeka bila je smiješna svima, a za slike desno niko nije brinuo. Niko se nije javio da osudi njegovo ponašanje. Jedna sam od srećnica koje su preživjele i još su ovdje. Ali ima mnogo žena koje nisu. Ako ih ne ubije nasilje koje prema njima izvrše muškarci, onda imaju ozbiljne traume i posljedice na mentalno zdravlje. Žive u strahu i mnogo ih je bilo silovano ili fizički ili emotivno ranjeno za čitav život. Da li bi i danas nešto bilo drugačije?”