To je dokaz postojanja
Craig Bellamy, selektor Reprezentacije Velsa, uradio je nešto što nijedan selektor nije dužan uraditi. Prije utakmice, dok je stručni štab analizirao pressing i postavku, on je sjeo i gledao – bosanske ratne dokumentarce. Nije tražio taktiku. Tražio je odgovor na jedno pitanje: ko su ti ljudi?
Saznao je.
Kad je Bosna izjednačila u 86. minuti — Džeko, četrdeset godina, uzdiže se između dva velška igrača kao da ga je gravitacija privremeno zaboravila — i pobijedila na penalima, velški selektor je govorio bez gorčine.
“Srce me boli,” rekao je. A onda: “Sunce će izaći. I gledat ću kako izlazi. Pa odmah — kako ići ponovo?”
To nije jezik poraza. To je jezik čovjeka koji je razumio šta je gledao.
Vels (Wales) i Bosna nisu slučajna ogledala. Velški jezik bio je vijekovima potiskivan kroz kaznu zvanu Welsh Not — drvena pločica obješena oko vrata djeteta koje progovori maternji jezik u školi. Engleski sistem nije zabranio jezik direktno. Napravio je nešto gore: učinio ga je beskorisnim. Ali jezik je preživio u kuhinji, u pjesmi, u psovci, u šapatu. I Football Association of Wales, osnovan 1876, jedan je od četiri saveza koji su pisali pravila fudbala za cijeli svijet. Narod kojemu su govorili da ne postoji danas odlučuje kako se igra.
Bellamy to nosi u sebi. Nije čudo što je gledao bosanske ratne dokumentarce.
U istom trenutku, u svlačionici u Bergamu, talijanskog igrača Federica Dimarcu snimile su RAI kamere dok slavi stisnute pesnice. Italija je upravo pobijedila Sjevernu Irsku. Doznali su da će im protivnik u finalu biti Bosna — ne Vels. Dimarco nije slavio pobjedu svog tima. Slavio je nas. Slavio je ponižavajuću činjenicu da su umjesto tvrdog Velsa izvukli autsajdera, lak plijen, reprezentaciju za koju arogantno vjeruju da će je u utorak riješiti s pola snage. Bosanski igrači vidjeli su snimak.
“Kakva arogancija. Uzet ćemo to u obzir” – stigao je odgovor.
Ne prijetnja. Bilješka. Nešto što se zapiše i nosi na teren. Svaka generacija u BiH nauči prepoznati taj izraz lica. Tu sigurnost moćnih da mali ne mogu, da mali ne smiju, da mali — u krajnjoj liniji — ne postoje. Dva dana poslije, Dimarco je na konferenciji za novinare u Covercianu rekao da mu je žao, ali ne zbog proslave. Žao mu je što ga je kamera snimila. Talijanski ministar sporta Andrea Abodi zatvorio je temu jednom rečenicom: “Beskorisna polemika.”
Pjanić je odgovorio jednom slikom: “Doći ćete u Zenicu i biti šokirani. Zapalit ćemo vatru.”
Mala zemlja rekla je da je uvrijeđena. Ministar velike zemlje rekao je da to nije vrijedno pažnje. Ista priča. Drugi vijek.
Italija dolazi u Zenicu u utorak kao četverostruki prvak svijeta. Dolazi na stadion kapaciteta 8.800 mjesta, smanjen kao FIFA kazna, gdje tribine stoje tik uz teren. Nema atletske staze, nema tampon zone, nema ni metar zraka između navijača i igrača koji nisu navikli ni na šta slično. Miralem Pjanić, koji stadion poznaje iznutra, upozorio je talijanske novinare: “Bit ćete šokirani našom strašću. Zapalit ćemo vatru.”
I rekao je nešto zbog čega treba stati.
“Cijela zemlja će stati.”
Bosna i Hercegovina ima tri i po miliona stanovnika. Jedna trećina od toga, možda i više — u dijaspori. Frankfurt, Birmingham, Chicago, Beč, Malmö. Porodice koje su otišle devedesetih noseći jezik u koferima. Djeca rođena u drugim zemljama koja znaju napamet postavu bolje od svojih očeva.
Vidio sam ih na Cardiff Central stanici. Otac iz Birminghama, četrdesetak godina, dvoje djece u dresovima pored. Djevojčica od osam godina nabrojala je postavu redom — Bajraktarević, Demirović, Alajbegović — bez greške, kao raspored autobusa koji si upamtio jer je važan. Nismo sreli nijednog navijača koji je došao iz same Bosne. Svi su dolazili iz dijaspore.
Osim dvojice iz Goražda. Goražde je preživjelo tri i po godine opsade. Bombardirano, odrezano, gladno — i nije palo. Čovjek iz Goražda kupio je kartu, platio vizu, putovao. Jer je mogao. Jer je htio. Jer je nekad dovoljno samo htjeti.
Kad je Džekin gol ušao, bacio se mom snimatelju Slađanu u zagrljaj. Slađan, koji je u ratu bio na drugoj strani — pridržao je kameru jednom rukom, primio zagrljaj drugom. I nastavio snimati.
Bosanski branič Tarik Muharemović, koji igra u Seriji A i dobro zna ko ga čeka u finalu, izašao je pred mikrofone i rekao pet riječi.
“Mi se samo Boga bojimo.”
To nije hvalisanje. To je dokumentacija. To kaže narod koji je naučio da ga se veliki ne boje, koji mu ne vide granice, koji mu ne priznaju postojanje — i koji je odlučio postojati svejedno. Postoji teorija, nepisana ali svima razumljiva kod malih nacija, da su one projektovane za sudijsku nadoknadu. Ne kao privilegija. Kao usud. Jer su uvijek u zaostatku koji je neko drugi pokušao oduzeti. Uvijek izjednačavaju u 86. minuti — jer su navikle biti iza. Bosna je bila u zaostatku 1941. U zaostatku 1992. U zaostatku svaki put kad su kartografi crtali karte bez nje. I izjednačila je. Ne jednom. Uvijek.
Džekin gol nije bio samo fudbalski gol. Bio je refleks. Refleks nacije koja zna da se ne smije predati dok utakmica traje — jer su joj previše puta rekli da je gotovo, i previše puta bili u krivu.
Prije nego što sam napustio Cardiff, Sergej Barbarez, trener BiH, fotografiran u suzama nakon finalne zvižaljke, ponudio je jedan suzdržan komentar o talijanskom slavlju u svlačionici.
“Vidjet ću se s Gattusom. Preporučit ću mu neki naš film. Ja sam njihovih dosta odgledao.”
Bellamy je gledao naše filmove i poštovao šta je pronašao.
Gattuso nije gledao. Dimarco je slavio.
Barbarez je primijetio razliku.
Fudbal je važan malim nacijama jer im je to, nekad, jedino preostalo za sreću. Ne sportska sreća. Egzistencijalna. Trenutak kad cijela dijaspora stane istovremeno. Kad Frankfurt i Birmingham i Chicago i Tešanj i Sarajevo otkucaju u isti sekund. Kad zemlja koja je crtana i brisana i ponovo crtana na kartama napokon zabije gol pred trideset tri hiljade očiju koje cijeli svijet gleda. To nije sport.
To je dokaz postojanja.
Zenica. Utorak. 20:45.
Italija dolazi po formalnost.
Bosna dolazi po nešto drugo.
“Mi se samo Boga bojimo.”
Hajrudin Redžović je bosanskohercegovački novinar i dokumentarni filmaš iz Tešnja. Reportažu je pratio za BHT1. Snimatelj Slađan Jovanović snimao je dokumentarni materijal opisan u tekstu.