Jure Franko je prije četiri decenije spasio Jugoslaviju bruke, a sada bi ga malo ko prepoznao.
“Volimo Jureka više od bureka” orilo se u Sarajevu kada je tada 22-godišnji mladić, i najmlađi jugoslovenski penzioner Jure Franko spasio Jugoslaviju da ne bude jedina država koja je bila domaćin Olimpijskih igara, a da nije osvojila medalju na istim. Prije 41 godine, 8. februara 1984. u Sarajevu su otvorene Zimske olimpijske igre koje su ostale upamćene po Franku, maskoti Vučku i jednom kafedžiji koji je Kirku Daglasu naplatio ćevape 100 dolara, kako kaže priča,
Tada 22-godišnji Franko, momak iz Nove Gorice kome su doktori zbog povreda kukova već tada savjetovali da završi karijeru bio je drugi u veleslalomu. Nakon što je na Babinom Dolu na Bjelašnici sjajno odvezao drugu vožnju bio je drugi. Maks Julen iz Švajcarske je bio prvi sa 2:41,18, Jure Franko je došao do drugog mjesta sa 2:41,41 a Andreas Vencel iz Lihtenštajna 2:41,75 je uzeo treće mjesto.
“Tek prije godinu dana sam saznao kako je došlo do toga. Imao sam sreće da prošle godine upoznam jednog od dvojice koautora Branka Đurića Đuru iz “Top liste nadrealista”, koji mi je potanko ispričao kako je nastao taj transparent. Zapravo, brat Neleta Karajlića je prvi izustio “Volimo Jureka više nego bureka”. To su onda stavili na transparent koji je sve oduševio“, rekao je prošle godine na 40 godina svog najvećeg uspjeha Jure Franko.
Postao heroj, pa morao u penziju
Jure Franko je rođen u Novoj Gorici, a nakon što je osvojio srebro u Sarajevu samo godinu dana kasnije morao je u penziju. Mogao je još da skija, ali na svoju odgovornost. Nije mu padalo na pamet. “Prvo, rano sam završio karijeru zbog povreda kukova koji su me mučili od djetinjstva. Kad sam imao 18 godina, grupa doktora mi je savjetovala da već tada završim karijeru, jer kukovi su bili u očajnom stanju. Mlađi doktori su me hrabrili da idem dalje, ali na svoju odgovornost. Kukovi su izdržali još samo jednu sezonu posle Sarajeva, a onda su bolovi bili prejaki. Prestao sam, a bilo mi je svega 23 godine. Onda sam otišao u SAD i Japan, gdje sam se bavio promocijom skijaškog sporta i proizvoda, radio kao TV novinar, zatim učestvovao u izgradnji velikih skijališta, organizaciji velikih događaja, od kulinarskih do sportskih”, rekao je on.
Odspavao pa ušao u istoriju
Nije uspjela Mateja Svet da uzme medalju, kao ni skakačke uzdanice poput Mirana Tepeša, ali na kraju je Jure Franko spasio čast Jugoslavije tim srebrom. Nakon prve vožnje na Bjelašnici bio je četvrti, a onda je u drugoj imao najbrže vreme, dovoljno za prvo mjesto. Maks Julen je ipak imao preveliku prednost, a tajna osvajanja medalje bila je – dremka.
“Na cilju smo imali montažne kuće koje su bile na raspolaganju našoj reprezentaciji, da bismo imali prednost nad drugim nacijama koje nisu imale između dvije vožnje gdje da odmore. Bilo je prelijepo namješteno i moglo je da se legne. Između dvije vožnje smo dolazili tamo kako bismo se odmorili i malo zagrijali”, ispričao je Franko.
Poslije karijere postao novinar u Japanu
Nakon skijaške karijere obišao je svijet, naučio japanski, radio kao novinar u Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama… “Neskromno mogu da kažem da je to priča za cijelu knjigu. Morao sam da prekinem svoju sportsku karijeru u vrlo ranom periodu za sportistu zbog trajnih povreda kukova. Nije mi bilo lako da se odlučim na to, jer sam kao i svaki mlad čovjek bio pun energije, samopouzdanja i želje za novim uspjesima. Pošto nisam vidio perspektivu za sebe u Sloveniji i tadašnjoj Jugoslaviji, otišao sam prvo u Ameriku, a potom i u Japan. U Sloveniju sam se vratio tek poslije 25 godina.“
Kada su ga pitali koga bi intervjuisao, odmah je ispalio dva imena. “Naravno, ko ne bi volio da porazgovara sa Novakom Đokovićem, Lukom Dončićem i drugim velikim šampionima. Ali me, takođe, zanimaju i mladi sportisti i njihove priče, pogotovo oni koji su morali da prođu kroz teške situacije u životu kako bi uopšte mogli da treniraju, a potom i uspiju u tome što rade. Takve priče bile bi inspirativne čitaocima.”
I dalje čuva zastavu i medalju
“Kao i medalja, nalazi se na posebnom mjestu u mojoj kući. Nisu u ormaru ili iza stakla, već su kao živi muzej. Na dohvat su ruke djeci koja mogu da ih dodirnu, da se slikaju s njima. Bio je to lijep, romantičan period zajedničke države, u kojoj smo mogli da se ponosimo mnogo čime. Sport nas je zbližavao, činio jačim. On prevazilazi sve granice, etničke, kulturne, političke i svake druge”, rekao je Franko kada su ga pitali gdje mu je sada srebrna medalja iz Sarajeva.
Jedna staza na Bjelašnici danas nosi njegovo ime… “Meni još formalno nije javljeno da će se to dogoditi, ali ako se baš i o tome samo razmišlja, već mi je to velika čast. Ako će to zaista biti, da se zaista dio planine Bjelašnice i sarajevskog velikog uspjeha u organizaciji Olimpijskih igara poveže sa mnom, onda mi je još toliko veća čast i mogu samo da se ponosim time i zahvalan za tu izuzetnu čast”, rekao je on.
Povukao se i uživa
Kada se danas sjeti svog uspjeha, jasno mu je koliki je pritisak bio na tako mladom momku i zato mu je uspjeh još veći i draži. “Ostalo mi je u sjećanju samopouzdanje sa kojim sam krenuo sa 21 godinom, da ne kažem sa teretom od 22 miliona ljudi na leđima, ali sam uspio to da prevaziđem i da se fokusiram na ono što je bilo potrebno da se dođe do rezultata. To mi je takmičarski najljepša uspomena”, ističe Franko.
Otkako se povukao, nema ga nigdje u medijima. Mnogi su i zaboravili na njega, a tako je sam odlučio. “Tako sam se dogovorio sa suprugom. Prije 25 godina odlučili smo da se, da tako kažem, okrenemo privatnoj sferi, da vodimo umjeren, miran život. Dugo smo živjeli u SAD i Japanu. Svjesno smo se udaljili od medija, novinari su znali da ne dajem intervjue, osim uz neke humanitarne akcije. Nedavno, kako se bližio početak Olimpijade u Sočiju, a samim tim i navršavalo 30 godina od sarajevske olimpijade, odlučio sam da napravim pres-konferenciju u Kranjskoj Gori. Tako sam se malo odužio novinarima.”