Foto: Privatni album
Teško da već do sada niste negdje barem čuli za ovu Porečanku, najbolju svjetsku triatlonku 2021./22. u kategoriji 55 do 59 godina. Hrvatsku Iron Woman koja je uspjela u onome u čemu niti jedan amater i profesionalni sportaš u Hrvatskoj nije. A Đurđica nije profesionalni sportaš.
Tri puta je, među svojim brojnim sportskim podvizima, od početka do kraja herojski savladala triatlon u Koni na Havajama, a svi koji prate ovaj sport znaju da je Kona nedosanjan san za mnoge triatlonce. Najprestižnija je i po mnogima najteža triatlonska urtka na svijetu. Taj san ona je “odsanjala” i na javi tri puta. To u Hrvatskoj nije uspio niti jedan muškarac, niti jedna žena. Samo Đurđica, 59-godišnja majka troje djece koja je postala i baka. Žena koja je, simbolično ili ne, baš na sam Uskrs završila i knjigu o svom životu definitivno nije rekla sve što ima reći u Koni.
– Koncem svibnja proslavit ću 59. rođendan, a kad uđem u kategoriju od 60. do 64. Moj budući cilj biti će postolje u Koni. Možda će netko zbog ovoga reći da nisam normalna, ali novi izazov je postavljen. Cilj mora biti na najvišoj ljestvici izazova, toliko visokoj da od njega imam noćne more. Ne kažem da ću i ostvariti taj cilj, ne, ali da ću dat sve od sebe, to hoću, vedro nam govori Đurđica, koju mi već vidimo na postolju. A do kraja ovog razgovora s njom, vidjet ćete je i vi, garant.
Često sama sebi skidam kapu, jer bilo je groznih trenutaka
Od potencijalnog postolja na Havajima do njezinih sportskih početaka proći će nekih petnaestak godina. Do svoje četrdeset i sedme godine Đurđica je vodila jedan posve drukčiji život, u kojem mjesta za sport nije bilo. Iz jednostavnog razloga, sport nije voljela.
Ova jedinstvena žena i vlasnica dviju optičkih trgovina prakticirala je tipičan lifestyle poslovne žene – od jutra do sutra na visokim potpeticama, odlazak u frizera jednom tjedno, jednom godišnje dizajnerska torba, putovanja kad god se može…to su bile stvari na koje je bila naučena, kojima se radovala.
KRENILO JE IZ OKLADE
A onda je jedno krštenje vina 2011. u Krauthakera zapravo bilo okidač…Đurđica je tamo bila sa društvom i svojim dugogodišnjim partnerom, poznatim vinarom Ivicom Matoševićem. Vino je fino klizilo tijekom cijelog dana, ekipa je bila vesela, raspoložena, kako to već i bude na takvim druženjima, a onda im je prišao prijatelj novinar i kazao im: “Da ste vi pravi ljubiteli vina, onda bi vi trčali i vinski maraton u Bordeauxu”. Ekipi se ideja svidjela, pozdravili su je i prigodnom zdravicom, kladili se da hoće, no do jutra je misao o maratonu ishlapjela kao i ono vino koje su prošlog dana popili. No, Đurđici neki vrag nije dao mira…
– Omamljena cjelodnevnim kušanjem vina kladila sam se da ću istrčati taj maraton. Moram reći da su do tog trena svi maratonci u mojoj glavi bili kao neki svemirci, jer, recite, tko normalan može istrčati 42 kilometra? Nitko…, a kako ću ja, koja se skoro pa u životu nisam pošteno zatrčala. Tako sam nekako razmišljala, ali odlučila sam – idem pokušati. I tako sam počela trenirati, trčati, vrlo brzo se zarazila virusom trčanja i uspjela.
Otrčala sam taj u svijetu jedinstven francuski maraton, u kojem se trči od dvorca do dvorca, jede, pleše a oni najsmjeliji su kostimirani. Zabavno svakako jest, no nije nimalo lagano, vrućina, vinogradi, brda, bili su izazov koji mnogi nisu uspjeli prijeći i završiti utrku do kraja. Kada sam ušla u cilj dobila sam prvi status – “finisher” i ulaznicu za jedan novi svemir, priča nam naša sugovornica koja je potom doživjela tešku transformaciju i do svoje 49. godine postala osoba koja je u 24 mjeseca finiširala deset maratona i duplo više polumaratona…
Plivanje joj je najteži dio triatlona
Shvatili smo, trčanje joj se uvuklo pod kožu, no ne shvaćamo kako je uspjela savladati i plivačima izazovnu dionicu, a kamoli ne njoj, koja se s plivanjem kraul stilom prvi put suočila mjesec dana prije prvog triatlona.
Kako je potom uspjela odvoziti sve one puste kilometre, a da iza sebe nema prethodnog iskustva na biciklu.
Đurđica danas iza sebe ima jedanaest Ironmana. Utrka je to gotovo pa ravna čudu. Natjecatelj treba prvo otplivati 3,8 km, pa se već dobrano umoran popeti na bicikl i odvoziti 180 km, a potom bez ikakve stanke i istrčati 42,195 km trčanja. Po suncu, vjetru i kiši – triatlon ne pita…
– Kako je krenulo s plivanjem? Teško, najteže…Znate, ja i danas nakon svega što sam prošla u sportu, u plivačkom dijelu mogu ostvariti tek prosječan rezultat. Dalje od toga ne ide. Kraul sam, dakle, naučila plivati tek s 49 godina, a to je disciplina koju velika većina triatlonki i triatlonaca svlada u djetinjstvu.
Dva tjedna na YouTubeu sam uporno proučavala i proučavala tehniku, a uz to sam se, da problem bude još i veći, bojala morske trave, riba…Nakon dva tjedna vježbanja, uspjela sam otplivati kilometar i pol. Nakon mjesec dana uspjela sam otplivati puni maraton, pet kilometara. Istina, trebalo mi je dva sata i deset minuta, ali nakon toga sam osjetila da mogu sve što hoću, opisuje nam Đurđica svoje triatlonske početke, a kao i onda, tako i danas, plivanje joj u utrci ide najteže.
– S triatlonom sam krenula sasvim slučajno, kada mi više trčanje nije bio izazov. Šetnjom kroz grad ugledala sam plakat na kojem je bila oglašena triatlonska utrka. To me je neobično snažno zainteresiralo. Malo sam internetski proučavala i teško sam shvaćala da tu dionicu od ukupno 108 km ti “wonder ljudi” prolaze u par sati. Ivica me nagovarao da se prijavim na utrku i imala sam mjesec dana da ga naučim. Znam da zvuči nestvarno, nemoguće, ali eto uspjela sam – govori Đurđica.
No na red je došlo i bicikliranje s kojim također nije imala mnogo veze.
Utrke je često završavala izanjavana, dehidrirana, otečenih nogu…
Biciklisti su joj, kaže, bila posebna enigma. Nikada nije razumjela ljude koji po najvećoj žegi pedaliraju od nemila do nedraga. Čemu? Zašto? Što njih to goni da se izlažu tolikim naporima i opasnosti, pitala se dobar dio svog života, da bi i sama završila među tom ekipom zavidne mentalne i tjelesne snage. Ivica je opet bio “kriv”….Do triatlona na koji ju je nagovorio dijelilo je petnaest dana; eto toliko vremena je imala da se spremi za svojih premijernih 86 kilometara vožnje. Bicikl, jasno, do tada nije imala. I što je napravila?
– Ivica i ja otišli smo u Ljubljanu u jednu specijaliziranu trgovinu i kupila sam najšminkerskiju moguću opremu da se dodatno motiviram. Kada su vlasnici trgovine čuli što smjeram, dali su mi 45 posto popusta. U životu se ljudi na takvo što nisu namjerili, smije se izvanserijska sportašica, koja je potom deset dana vozila bicikl i – umirala. Ali kako ste već skužili, riječ je o ženi za koju odustajanje nije opcija ni pod kojim uvjetima, pa se tako u maniri ratnice suočila i s ovom pregolemom preprekom. Odradila je svoj prvi triatlon ukupne dužine 108 km! Bilo je to u Poreču, početkom listopada 2013. godine.
PONOVO SE RODILA U PEDESETOJ
– Nakon poluutapljanja na plivačkoj dionici, odvozila sam utrku do kraja, debelo na zadnjem mjestu. Već su otvorili promet, tako da sam zadnje kilometre odvozila u pratnji policije s upaljenim sirenama. To mi se činilo prilično cool… do trenutka silaska s bicikla. Kukovi su skroz otkazali, pa je osjećaj bio kao da sam bez nogu. Bila sam dehidrirana, slomljena, nikakva, moji sugrađani su me gledali u čudu, ali trebalo se dići. Trebalo je još otrčati 21 kilometar. Vrtjelo mi se u glavi, zujalo, mislila sam – nikad više, ali kako je vrijeme odmicalo, noge su uhvatile ritam, sama sebe sam bodrila na milijun raznih načina i na kraju sam do cilja stigla – treća, prisjeća se Đurđica koja je kroz utrke obišla cijeli svijet.
Prva na svjetskoj rang-listi AWA triatlonki u svojoj dobnoj kategoriji, među 1650 triatlonki od 55 do 59 godina sportske vještine uspješno je demonstrirala duž cijelog planeta; žena je to koja se na neki način ponovno rodila u svojoj pedesetoj godini, a svojom pričom nadahnula je mnoge.
Teško je pobrojati njezina sportska postignuća.Od 11 završenih Ironamana (226 km) šest puta se penjala na postolje. Najuzbudljivije je bilo u Argentini gdje je osvojila prvo mjesto, baš kao i u Vichyju u Francuskoj, sjeća se utrke u Klagenfurtu i trećeg mjesta, Cozumela i tamošnjeg drugog mjesta. Na Ironmanu 70.3 u Grazu (113 kilometara) osvojila je prvo mjesto u kategoriji, slavila je i u Edinburgu, u Xiamenu (Kina) je bila druga, Peloponez će također pamtiti po prvom mjestu…
Završetak 2021. bio je najveće uzbuđenje. U Barceloni na punom Ironmanu koji iznosi 226 kilometara bila je druga; jako olujno jugo omelo je dionicu plivanja, a na dionici bicikla dogodio se grupni pad i nažalost zahvatio je i Đurđicu. Potom je posve neplanski, po novu dozu adrenalina, nakon samo pet tjedana otišla u Meksiko i nakon 228 kilometara kroz cilj prošla za fantastičnih 10 sati i 53 minute. Ne rađa se takva svaki dan…
– Ja sam danas triatlonka i po vjeri i po nacionalnosti! Put koji sam prošla jako je težak, ali put je to na kojem sam spoznala jednu novu sebe. Tu je mnogo rada, nešto malo genetike, ali i nevjerojatne mentalne koncentracije. Često sama sebi skidam kapu, jer bilo je groznih trenutaka, ni samoj nije jasno kako sam ih savladala, priča nam ona, prisjećajući se jednog od takvih trenutaka.
Dogodilo se to u Barceloni…
RASTRGAN LAKAT, OTEČENA NOGA…
– Bilo je olujno jugo…nakon skraćenog plivanja po bijesnim visokim valovima krenuli smo na biciklima, nošen olujnim vjetrom, gumeni čunj zapleo se prvom nesretniku u kotač, domino efektom rušili smo se jedan za drugim pri brzini od 30 km/h. Da nisam imala kacigu tko zna što bi bilo sa mnom. Međutim, pala sam, rastrgala lakat, dobrano natukla nogu, od udarca kacigom o asfalt nisam čula ništa osim pištanja u glavi.. Bilo je to na 15. kilometru, a trebalo je odvoziti još 165 kilometara, pa potom istrčati cijeli maraton. Kao u transu vozila sam bicikl, kao da nije bilo pada. Na pad me podsjećao tek oštar bol u krvavom laktu. Sišla sam sa bicikla 20 minuta ispred konkurencije, ali kad je krenulo trčanje noga je počela oticati, a tamnoljubičasti podljev se širio ispod rastrgane nogavice dresa. Trčala sam šepajući, sličilo je hodanju her Flicka iz serije “Alo Alo”…, Ja niti sada ne znam kako sam uspjela…Tijelo je posustajalo, klonulo… ali glava i inat bili su opet jači od cmizdrenja i samosažalijevanja. Ivica se pojavljivao na masu mjesta bodreći me što mi je davalo dodatnu snagu.
‘Pala‘ je jedna od brojnih sportskih nagrada
Ušla sam u cilj druga, tek par sekundi ispred Nizozemke. Bez obzira na to kako izgledam i bol koju osjećam ja sam tada Svemir! Koktel hormona sreće bukti u mojim venama…to je nešto neopisivo, govori nam žena koja uistinu ima što ispričati, ali koja se iznova i iznova vraća po svoju dozu adrenalina i tih neopisivih hormona sreće koji nastupaju nakon gotovo pa nadljudskih napora.
A od svih njezinih iskustava Kona na Havajima nešto je što spada u posebnu kategoriju. O tom mjestu mašta svaki triatlonac. A kako su triatlonci svakako posebna kategorija ljudi, tako je ovo mjesto po mjeri njihovih, pa recimo nadrealnih očekivanja. Ne dolazi se tamo tek tako. Slotove dobivaju samo najbolji u svojoj kategoriji…
– Brda na otoku opkoljena su kraterima vulkana, neki od njih (tri) su aktivni, ocean u duginim bojama, negostoljubiv, pun raznovrsnih riba, morskih pasa, iznimno jakih struja, klima je tropska, nestabilna, od jutra do večeri poput paučine za tijelo se lijepi vrućina i vlaga … Ali s druge strane, Kona je neopisivo lijepa, prošla sam cijeli svijet, ništa se ne može mjeriti s tim otokom.
NAJVEĆI IZAZOV ZA TIJELO I UM
– Svaki triatlonac tamo ostavi dušu, dade sve što nosi u sebi, a nažalost dosta ih tamo i strada. Posebnost Kone je najviše na dionici trčanja. Nakon ubojita bicikla kroz vjetar i nesnosnu vrućinu nastavljamo s trčanjem autocestom. Trči se kroz jednaki krajolik bez stabala i hlada, bez navijača, bez kuća, samo valovita cesta bez kraja koja od vrućine i nemilosrdnog sunca leluja u fatamorgani. Dio te dionice je na jednom od dvije najtoplije točke u SAD-u, tamo se temperatura diže debelo iznad 40 stupnjeva. Noć pada relativno rano oko 18.30, na cesti nema rasvjete, odjednom te okruži gust mrak, na okrjepnim stanicama nam volonteri uz vodu, dijele flouroscentne narukvice da se ne sudaramo.
Partner Ivica Matošević najveća joj je podrška
To je najveći mogući izazov za naša tijela i um, ali koliko god zvuči strašno, sve nas tamo prožima i poseban ushit i poput najžešće droge te zove da ponovno dođeš, s posebnom energijom o ovom mjestu govori naša sugovornica, koja i od tamo nosi brdo dojmova. A po nove će se uputiti uskoro…
Ivica – vjerni životni pratitelj
Ivica Matošević, poznati istarski vinar, životni je partner Đurđice Orepić. Partner u svakom smislu te riječi. Prati je na svim njezinim utrkama, on je njezin vjetar u leđa. Prvi je prepoznao dugo skrivenu energiju, entuzijazam i snagu koje je iskazala u teškim sportskim disciplinama. On je taj koji organizira putovanja, prati svjetsku triatlon ranking listu, provjerava konkurenciju…Spajaju ugodno s korisnim; ako Ivica ide na poslovni put na drugi kontinent, ide i Đurđica, ali usput svakako pronađe u blizini neku od Ironman utrka…
Troje djece u inozemstvu
Sve troje njezine djece žive, rade, studiraju u inozemstvu, a Đurđica ističe kako je oduvijek bila tip majke koja je djeci nesebično pružala ljubav i podršku, ali ih nije držala pod svojim skutama. Smatrala je važnim osloboditi ih okova tradicije i pustiti ih da sami pronađu put koji im najviše odgovara.
– Ako ste uvijek, da se figurativno izrazim, u jednoj bačvi sa svojim pretcima, postajete skučenoga karaktara. Željela sam da moja djeca spoznaju koliko je važno shvatiti što žele od života, željela sam da se otvore prema svijetu i žive kako žele. Poglede uvijek treba širiti, pa smo pokojni suprug i ja djecu uvijek poticali na učenje, nova iskustva, putovanja… Tako je moja srednja kći Petra nakon diplome na ekonomskom fakultetu otišla na putovanje po Južnoj Americi, zaljubila se i već šest godina živi i radi u Kolumbiji. Druga kćer Maksin je odvjetnica, radi za UN, udana je, žive u Parizu i imaju kći, moju prvu unučicu Kim! Sin Damjan je na studiju, a zahvaljujući sjajnim rezultatima i stipendijama, promijenio je nekoliko europskih destinacija.
Pisanje je teže od treniranja
O svom životu, počevši od svojih prvih sjećanja, pa prvog braka, tragediji, djeci, pa sporta koji je toliko nenadano ušao u njezin život i promijenio joj poglede na život iz temelja, Đurđica je “friško” napisala knjigu. Nije to bilo nimalo jednostavno, pogotovo u životnom rasporedu u kojem samo treniranje zauzima pet sati dnevno. U jednom momentu činilo se nemoguće; vrijeme je prolazilo, knjiga se nije pisala sama od sebe, pa je Đurđica sebe stavila pod samoucjenu – nema treniranja dok se knjiga ne završi. Četiri mjeseca trajalo je razdoblje apstinencije. Svaki zaljubljenik u sport zna da je riječ o gotovo nepodnošljivom obliku samokažnjavanja. To razdoblje je završilo, knjiga je napisana, Đurđica se opet vratila treninzima, osjetivši nedavno opet onu slatku bol kad tijelo opet “proradi”, a uspavani mišići zavibriraju željenim ritmom.
– Bio je to još jedan izazov koji sam si zadala. Baš kao što je svaki triatlon uzbuđenje i priča za sebe i ovaj pothvat bio je takav. Nešto novo. I teško i lijepo, ali na neki novi, drukčiji način. Baš kao i u sportu i u pisanju knjige imala sam uspona i padova. To tako ide. Ovo je ponekad čak bilo i teže od sporta. Bilo je dana kada inspiracije naprosto nije bilo i tada se ne bih mogla natjerati pisati. Ne ide, ne bi ispalo dobro. Na trening, neovisno koliko se čovjeku ne da, uvijek se možete prisiliti. I kada krenete, povuče vas snaga. Pisanje tako ne funkcionira. Uhvativši se u koštac s ovim, podigla sam novu ljestvicu u svom životu, osjetila opet one leptiriće u trbuhu. Pišući, bila sam i sretna, ali i puna straha pitajući se je li dobro to što radim, hoće li to itko čitati… Zadovoljna sam, nadam se i moja urednica Korana Serdarović iz Frakture. Knjiga bi trebala biti objavljena početkom sljedeće godine, veli nam naša sugovornica.