Hoće li, ne otkrije li se uskoro počinitelja/počinitelje i slučaj ne “prizemlji” u rutinu policijske prakse, okrutno marjansko ubojstvo dobiti ekstenziju i u lovu na vještice: na beskućnike i društvene marginalce, socijalno neprilagođene čudake, narkomane i lokalne pijance, društvene otpadnike svih vrsta i boja…?
Ako odgovori na ta pitanja danas još stoje u domeni špekulativnog, neosporno je da je ubojstvo nesretne Meksikanke Splićanima donijelo konačno suočenje s brutalnom realnošću: živimo u agresiji i nasilju.
Bilo je već i vrijeme da se to shvati. Jer, Split odavno nije – a bogme, za reći pravo, nije nikada ni bio – idilično stanište romantičnih domorodaca u mornarskim majicama, razbarušenih Mediteranaca iz Tijardovićevih opereta, velovaroških “šereta” te dobroćudnih redikula i osobenjaka kojima su spomenik dizali i Uvodić i Smoje.
Split i Hrvatska su i dalje zacijelo mnogo sigurniji od omiljenih turističkih destinacija i rado pohođenih globalnih adresa pa je, uz ne samo statističku potvrdu već i jamstvo svakodnevne prakse, noćna šetnja mračnim marjanskim putićima ili žnjanskim plažama (do jučer još bila) puno manje opasna od muvanja newyorškom Petom avenijom, središtima Madrida, Atene, Rima, Barcelone, Londona, Pariza…
Ipak, svi koji i dalje drže da su razbojstva u pola bijelog dana, oružani prepadi, pucnjava u noćnim klubovima ili za uličnih sačekuša, obračuni bandi švercera i dilera, silovanja i ubojstva, pljačke banki, pošta, kladionica… nešto što se vidi samo na filmu i događa negdje daleko i nekome drugome, ozbiljno će morati revidirati svoje stavove.
Eksplozija nasilja
Već godinama, htjeli to glasno priznati ili ne, živimo u okruženju kriminala te sve veće i izraženije agresivnosti. A ona je očita ne samo na stadionima dok se igraju utakmice visokog rizika i u narodnjačkim klubovima u doba oko fajrunta, već i u pol bijelog dana na najprometnijim gradskim ulicama, ispred šoping-centara gdje se lako može zaraditi metak u sporenju oko parking mjesta, na poslu i u školama.
Predumišljaj za zločin ovdje traje onoliko dugo koliko je potrebno da se sa njive ode u ambar po sjekiru!, pisala je svojedobno u “Startu” sjajna novinarka Maja Miles, zgodno ilustrirajući stanje kriminala te karakter zločina u Jugoslaviji u sedamdesetima i osamdesetima prošloga stoljeća.
Tko god da je tada listao ne baš odveć zanimljive “crne kronike”, znao je da je ona u pravo. Pljačke banaka uz puškaranje s policijom bile su nezamislive, a razbojstva i ubojstva rijetka. Mahom tek kao tragična posljedica pijanih kavanskih prepirki, nesređenih susjedskih odnosa ili preljubničkih afera čiji je nazivnik nekako uvijek bio na tragu pouke iz “Zenica bluesa”: “krećo Hakija, presudila mu čakija”.
Naravno, ne kažem da su poratni uzlet kriminala svih vrsta i oblika te sveprisutna agresivnost izravan krivac za užasan marjanski zločin jer on je, zacijelo, nekog drugog korijena. No agresivnost i nasilje koji su doslovno impregnirali sve pore naše stvarnosti nastanivši se u svom logičnom staništu masovne kulture, ali i u elitnoj kulturi, u amaterskom i profesionalnom sportu, politici, obitelji, školama…, sigurno su zahvalan okvir i za najbezumniji osobni čin.
Ni na kraj mi pameti nije jeftino “psihologiziranje” i špekulacije o uzročno-posljedičnim vezama između stvarnih zločina i forenzičkih serijala – u kojima se dade baš svašta naučiti o zabašurivanju tragova i policijskim procedurama – eksplicitnih prikaza sadističkih iživljavanja nad žrtvama, živopisnih prikaza “podviga” stvarnih ili fikcijskih masovnih ubojica…
Medijska “poetizacija nasilja” te njegova selidba iz stvarnog života i “crnih kronika” u prostor industrije masovne zabave, nisu od jučer, ali nikad nisu bili tako i toliko prisutni kao danas. Naravno, baš kao što ni samo oružje ne ubija, već ubijaju oni koji za njim posežu (što je najčešći, no ipak klimavi argument zagovaratelja prava na posjedovanje kućnih arsenala), ni medijski posredovana slika nasilja, bez koje je čini se nemoguć današnji “entertainment”, neće sama po sebi biti poticaj za svirepa ubojstva ili masovne zločine.
No s druge strane, očito je da golema prisutnost, ali i golema prođa na medijskom tržištu svih sadržaja s eksplicitnim nasiljem, postaju svojevrsna zrcalna slika stvarnosti i vjerodostojan pokazatelj koliko su sve vrste nasilja i agresivnosti postale “legitiman” dio našega svagdana. Čak i u našem Malom / Velom mistu. U Splitu.
Kraj iluzije
Strašno marjansko ubojstvo lako bi, naime, moglo postati prekretnica; točka u kojoj se konačno dokida iluziju o nasilju koje se događa samo nekome drugome. Naravno, prvenstveno zbog same lokacije jer Marjan nije ni stadionska okuka ni besprizoran noćni klub, već “dnevni boravak” penzionera, rekreativaca, obitelji s malom djecom ili, naprosto “nevinosti bez zaštite”.
Drugi je razlog profil same žrtve koja je, unatoč činjenici da je u Split stigla kao turist a na Marjan kao slučajan namjernik, nešto kao djevojka iz susjedstva. Točnije, baš kao i Marijana Jerković, Anđela Bešlić i Antonija Bilić, ona nije “apstraktna kolaterala” ni anonimna “brojka” iz policijske statistike, već lice s kojim se (ali i s njegovom užasnom sudbinom) baš svi mogu identificirati.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije