Današnji studentski prosvjedi u Srbiji razlikuju se od studentskih demonstracija 1968. po reakciji vlasti, intenzitetu nasilja i političkog rizika, izjavio je ugledni srpski redatelj Želimir Žilnik u intervjuu za emisiju Vide TV Vida Art, koju možete gledati na ovoj poveznici.
“To je bilo potpuno drugačije”, ocijenio je redatelj čiji je igrani debi “Rani radovi” o šezdesetosmaškim demonstracijama, na Berlinskom festivalu 1969. osvojio prvu nagradu, Zlatnog medvjeda, ali je potom sljedećih trinaest godina u Jugoslaviji “bunkeriran”. “Spolja gledano bilo je slično, ali iznutra gledano, po onome šta su bili studentski zahtevi i po tome kako je vlast reagovala, bilo je sasvim drugačije. U ono vreme bila je samo jedna tuča na Novom Beogradu, a danas vidimo da su brojne demonstracije u raznim mestima na kojima ima i fizičkih sukoba, a i politička je tenzija na vrlo visokom nivou rizika. Ne možemo znati ni predviđati kako će se dalje odvijati”, kazao je Žilnik.
Jedan od najznačajnijih živućih filmskih autora iz Srbije i bivše Jugoslavije gostovao je u Vida Artu u povodu zagrebačke premijere njegova novog filma “Restitucija ili san i java stare garde“ koji je u petak prikazan u sklopu Subversive festivala, nedugo nakon što je na nedavno završenom Filmskom festivalu u Berlinu imao filmsku premijeru.
To je sentimentalan i vedar film o vremešnome jazz muzičaru Stevanu Arsinu koji se nakon života provedenog u zapadnoj Europi vraća u Novi Sad kako bi preuzeo nacionalizirano imanje svojega oca koje mu je država odlučila vratiti. Zanimljivo je pritom da je glavni glumac, 89-godišnji Novosađanin Milan Kovačević, neka vrsta naturščika koji u filmu u priličnoj mjeri pripovijeda vlastitu životnu priču, o čemu je Žilnik u intervjuu podrobnije govorio.
Objasnio je da mu je najvažniji okidač za takav film bio “proces takozvane tranzicije, ofanziva bogaćenja posle rasklapanja socijalističkog sistema, u kojemu je glavna parola bila da ćemo se vratiti u kapitalizam koji je mnogo pravedniji, ali pred našim očima se desila jedna ogromna otimačina koja je neverovatno surovo za nekoliko godina upropastila velik deo radničke klase”.
“Restitucija ili san i java stare garde” na engleskom je naslovljen s “80+”. Žilnik objašnjava: “Starost je poslednjih decenija potpuno diskvalifikovana kao nešto čega treba da se stidimo, kao da su prošla vremena i dekade bile neki totalni neuspesi i promašaji. Hteli smo da u filmu dodirnemo ono što se dublje usadilo u sećanje nego ta očajavajuća negacija”, kazao je.
Pritom je podsjetio na istinu oprečnu općem sumnjičenju generacije koja je danas pred ili u osamdesetim godinama života: “Filmove sam počeo snimati 1967., sa 25 ili 26 godina. Bilo je više šansi i uspeha u pogledu prihvatanja naših filmova iz Jugoslavije po celom svetu: prosečan broj prodanih igranih filmova iz Jugoslavije šezdesetih i sedamdesetih godina bio je između četrdeset i sedamdeset zemalja koje su uzimale naše filmove”, podsjetio je opisujući uvjete onodobne filmografije u Jugoslaviji i Europi.
Ugledni umjetnik objasnio je i svoj kreativni credo. “Film je jedina umetnost koja potpuno negira distancu između stvarnosti i onoga što je snimljeno kamerom. I druge umetnosti reinkarniraju život, ali kamera ga uspeva zalediti za večnost. Zato je film, mada tehničko sredstvo, jedno od najautentičnijih svedočanstava. A kako vreme prolazi, ne vidimo samo glumce i priče nego i kompletan sistem vrednosti, ponašanja i komunikacije u trenutku kad je rađen. Svojim filmovima pokušavam da sačuvam kao muzejsku vrednost nešto od epohe u kojoj sam živeo”, kazao je Želimir Žilnik u emisiji Vida Art.