DW: Gospodine Merdžanović, Vi ste bili skeptični prije održavanja
Samita o Zapadnom Balkanu u Londonu. Rekli ste da nemate velika
očekivanja. Kako sada gledate na peti po redu Samit održan u okviru
Berlinskog procesa?
Sada sam još više skeptičan jer ni ona
minimalna očekivanja koja sam imao nisu ispunjena. Samit je bio, može se
reći, skoro katastrofalan u organizacijskom i sadržajnom smislu.
Rezultati su veoma, veoma skromni.
Prvog dana Samita zvanični London je uzdrmala vijest o ostavci ministra
vanjskih poslova Borisa Johnsona. Samo nekoliko sati ranije ostavku je
podnio i ministar za Brexit Davis. Šta znači ova kriza britanske vlade,
koja se dakle poklopila upravo sa održavanjem Samita, o poziciji Zapadnog Balkana kada je riječ o gorućim političkim problemima s kojima se suočava EU?
Mislim
da ta kriza u vladi Therese May samo pokazuje koliko je engleska vlada u
suštini nestabilna. Potvrdilo se ono o čemu se mnogo govorilo i ranije,
a to je pitanje kako Velika Britanija uopće može, kao država koja
napušta EU, organizirati Samit čiji je cilj ubijediti države Zapadnog
Balkana da trebaju provesti reforme da bi mogle ući u tu EU iz koje
London izlazi. Ta kritka je bila prisutna prije Samita i sve što se
dešavalo tokom njegovog održavanja je samo pokazalo da Britanija, kao
zemlja, nije bila spremna za jedan takav samit. Mislim da to ipak ne
ukazuje na značaj Zapadnog Balkana u sklopu EU jer tu moramo posmatrati i
druge faktore. No ta kriza sigurno pokazuje da Zapadni Balkan ne može
biti prioritet za Veliku Britaniju uprkos tome što su nas uvjeravali
posljednjih mjeseci da će ostati prioritet za Britaniju i nakon Brexita.
Samo prazna obećanja
O paradoksalnoj poziciji Velike Britanije u ovom slučaju se mnogo govorilo, ali premijerka Theresa May je, što svojim izjavama tokom Samita, što konkretnom – udvostručenom – financijskom pomoći Zapadnom Balkanu, htjela poručiti da London, unatoč Brexitu, ne odustaje od Zapadnog Balkana. Kako gledate na to?
Istina
je da London pokušava puno učiniti. I prije ovog Samita Britanci su
organizirali puno konferencija i seminara tokom kojih su sa ekspertima
razgovarali o tome šta treba učiniti i kako pomoći toj regiji. Ja sam
sasvim ubijeđen da su se oni trudili da naprave nešto dobro i da pokažu
da i nakon izlaska iz EU ostaju angažirani u tom regionu. Međutim mi
ovdje nismo u školi i ne znači da ako se dobro trudite da će te dobiti i
dobru ocjenu, dobar rezultat. Dakle možete iskazati svoju želju, kao
što je to uradila gospođa May, ali to nije dovoljno. Dakle unatoč svim
lijepim riječima Therese May i svih drugih koji su bili involvirani ja
mislim da ništa od toga nećemo vidjeti u budućnosti.
Rekli ste da Samit nije ispunio ni minimalna očekivanja koja su postojala. Što se trebalo dogoditi da bi ga ocijenili barem donekle uspješnim?
Barem
nešto konkretno, a što nije usvajanje deklaracija. Imali ste
deklaraciju o međususjedskim odnosima, o nestalim osobama, ratnim
zločinima, kriminalu,… međutim to su sve deklaracije. Ni u jednoj
sferi niste imali ništa konkretno, da možete reći kako će to biti
napravljeno, koji su sljedeći koraci, kako će izgledati monitoring u
tome svemu. Nadao sam se da će biti barem neka inicijativa gdje bi se
jasno reklo koji su ciljevi za narednu godinu, šta se želi postići i
kako se to namjerava postići. To nismo vidjeli, a od deklaracija koje
smo vidjeli ne vjerujem da će nešto biti, kao što je bio slučaj i sa
većinom deklaracija sa prethodnih samita.
Insistiranje na sigurnosti nije rješenje
Jedna od glavnih tema Samita u Londonu
je bilo pitanje sigurnosti. Vi ste nedavno u Vašoj analizi o odnosu
Velike Britanije i Zapadnog Balkana naveli da se „prevelikim
fokusiranjem na pitanja sigurnosti može našteti političkom procesu”. Zašto?
Problem
je uvijek koje ciljeve želite ostvariti. Ako kažete da je cilj
regionalna stabilnost, ona podrazumijeva da nemate organiziranog
kriminala, da smanjite mogućnost povećanih etničkih konflikata, da
smanjite utjecaj drugih sila na razvoj te regije, onda je to u suštini
dobra stvar. Međutim ako kažete: „to je naš najveći cilj”, onda se
morate pitati šta ćete uraditi sa nekom lokalnom vladom
koja nije demokratska, ne pridržava se vladavine prava, možda je
korumpirana, ali koja vam kaže da vam garantira sigurnost, onda imate
situaciju da morate surađivati sa tim ljudima koji bi zapravo trebali
provesti reforme, koji u suštini ne bi trebalo da budu na vlasti, ali
ostaju na njoj jer osiguravaju stabilnost. Tim pristupom se zaboravlja
jedna ključna stvar a to je da jedini mehanizam kojim možete osigurati
jedno demokratsko društvo, stabilan i ekonomski prosperitetan Balkan je
taj ako imate dugotrajne reforme društva, a ne neku sigurnosnu alijansu
koja je napravljena od vladajućih elita. Jedino što vam treba je taj
demokratski proces koji involvira sve građane i mijenja čitavo društvo
da bi na koncu imali i sigurnost.
Vi upozoravate na to da stanovništvo u regiji govori o sve većem nazadovanju u demokratiji. Pri tome to govorite o regiji u kojoj praktično ni jedna zemlja nije do kraja završila proces tranzicije i nije postala zrela demokratija. Maločas ste u drugom kontekstu govorili o kredibilitetu Velike Britanije. No gubi li ovdje EU generalno kredibilitet s obzirom na eroziju demokratije u nekim njenim članicama?
Da,
to je apsolutno tačno da i EU u tom smislu ima jedan veliki problem
kredibiliteta. Taj problem će postati još veći na narednom samitu koji
će biti održan u Poljskoj gdje vladavina prava trenutno nije osigurana.
Dakle s jedne strane EU sama po sebi ima kredibilitet ako uzmemo u obzir
da se ona zalaže za te ciljeve, dakle vrijednosti demokratije. Međutim
ono što se vidi u EU posljednjih godina je veoma problematično. Nije
riječ samo o tome da demokratija nazaduje na Zapadnom Balkanu, ako
posmatrate sve naučne indexe koji mjere demokratiju u tom regionu, već
je činjenica da ste u tih deset godina, kada je dakle demokratija
nazadovala, imali situaciju da su te zemlje napredovale na njihovom putu
u EU. I to vam jasno ukazuje na to da taj put ka EU možda nije najbolji
mehanizam da se uvede i stabilizira demokratija u tim društvima.
Slabi rezultati Berlinskog procesa
Kako procjenjujete dosadašnje rezultate Berlinskog procesa?
Prije
nekoliko mjeseci sam pokušao napraviti tabelu o tome što jest, a što
nije postignuto. U suštini jedino što vidite da je postignuto jest
Regionalni odbor za mlade (RYCO) koji u suštini ima za cilj da se pojača
interakcija između mladih u regiji. To je jedino konkretno što je
proizašalo iz Berlinskog procesa. Oni rade dosta ozbiljno i oni će
sigurno imati neke rezultate. Ono što također vidite je da je dogovoreno
puno infrastrukturnih projekata. Tu bi također moglo da se dogodi nešto
pozitivno, ali je još uvijek pod znakom pitanja da li će to biti
realizirano i kako će biti finansirano. Dakle to je pozitivno. No ako
postavimo pitanje o tome što je stajalo u svim usvojenim deklaracijama,
kao primjerice sa Samita u Parizu, tu se ništa nije dogodilo. I takvih
primjera ima još. Mislim da je centralni problem Berlinskog procesa taj
što tu postoje različiti interesi. Europa ima interes pokazati da je ona
angažirana u regiji, da je podržava i da želi spojiti regiju u onim
dijelovima u kojima se to može učiniti. Međutim političari iz regije
imaju glavni interes da osiguraju novac za infrastrukturne projekte i
stoga prelaze preko drugih inicijativa kao što je sada bila sigurnost u
Londonu, ili zaštita klime u Parizu, itd. Tako da imate partnere koji
imaju drugačije interese i to ne može donijeti velike rezultate.
Koga onda smatrate odgovornim?
Mislim
da su u prvoj liniji odgovorne zemlje koje su to organizirale,
pogotovao Njemačka koja je bila inicijator. Mislim da su koncipirale
jedan proces koji sam po sebi ne može dovesti do veoma pozitivnih
rezultata a možda i nije trebao dovesti do veoma pozitivnih rezultata
već je samo trebao pokazati da se ostaje angažirano u toj regiji.
I Njemačka i Velika Britanije se suočavaju sa brojnim izazovima – kako na unutarpolitičkom, tako i na vanjskopolitičkom planu. Što onda možemo očekivati u budućnosti od Berlinskog procesa?
Najavljeno
je da će biti održan naredni samit u Poljskoj. Vjerujem da će on i biti
održan. Međutim jasno je da Zapadni Balkan nije na listi prioriteta u
Velikoj Britaniji, a nije, budimo iskreni, ni na listi prioriteta
Njemačke. Možemo očekivati da će biti isto kao i do sada, da će svake
godine biti organizirani samiti, da će se svi lijepo slikati, ali da se
suštinski ništa neće promijeniti.
Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić je govoreći o Samitu u Londonu nediplomatski rekao da je to „predstava”. Da li se to možda odnosi na cijeli proces?
Ne
bih rekao da je cijeli Berlinski proces jedna predstava. RYCO je, kao
što sam rekao, bio pozitivan rezultat. Također mislim da je Berlinski
proces pomogao civilnom društvu. Mislim da je ipak važno da Zapadni
Balkan ostaje na agendi EU i da se o problemima na Zapadnom Balkanu
diskutuje i na europskom nivou barem jednom godišnje.
Čak i ako nema suštinskih rezultata?
Da.
Dr. Adis
Merdžanović je politololog i politički analitičar sa fokusom na
Jugoistočnu Europu. Član je SEESOX-a (South East European Studies at
Oxford), Centra za Jugoistočnu Europu na Univerzitetu Oxford.