Dok mnogi odlaze i ne osvrću se te život grade vani, ova obitelj ipak planira povratak. Za Gloriju su ispričali svoje iskustvo iz Kopenhagena.
Njemačka, Irska, Švicarska, Skandinavske zemlje… svatko od nas ima barem jednog prijatelja ili poznanika koji je napustio Hrvatsku i sreću potražio negdje vani, što zbog nemogućnosti pronalaska posla, što zbog općeg nezadovoljstva trenutačnim stanjem u našoj zemlji. Na ovaj potez odlučila se i mlada obitelj iz Vukovara. Supružnici Karolina i Josip u Hrvatskoj nisu radili u struci i sasvim slučajno odlučili su se na život u inozemstvu, s 3-mjesečnom kćerkom Korinom, piše Gloria.
– Prijatelja koji je duže radio u Danskoj sam u šali upitao – 'ima li posla za mene?', a nakon nekoliko tjedana shvatio sam da bi to mogla biti i dobra ideja. Zbog tek rođene kćeri to je bio riskantniji potez pa smo dobro morali promisliti – priča nam Josip Dević, inače tehničar za računalstvo koji je radio kao fitness trener i zaštitar u casinu. Supruga Karolina radila je u ugostiteljstvu, iako je po struci geološki tehničar.
Svoj život su odlučili promijeniti i kao i mnogi, spakirali su kofere. Njihova destinacija bila je Danska, glavni grad Kopenhagen, gdje su odselili iz Zagreba u kojem su do tada živjeli i radili. Na njihove običaje, kaže, bilo se lako naviknuti i nisu ništa "čudniji" od nas, osim što su puno oprezniji, smatra Josip i nadodaje da nema kuće koja nije opremljena dobrim protuprovalnim sistemom, u kojem su obavezne i kamere. Ono u čemu leži glavni problem su predrasude, veće nego što su to očekivali.
– Problem s predrasudama je ogroman, pogotovo za nekoga tko ne priča danski. Ako ste turist i pričate engleski prihvaćeni ste sto posto pa komunikacija nije problem, ali čim se sazna da ste u Dansku došli živjeti i raditi, njihov stav postaje odbojan i ponekad grub. Ne mogu reći u svakom slučaju, ali smo to mogli doživjeti u barem u pola kontakata koje smo ostvarili – priča nam Josip.
– Mi smo igrom slučaja došli iz Zagreba u Kopenhagen, tako da smo konkretno mogli usporediti dva glavna grada. Noćni život je puno življi, to sam mogao primijetiti dok sam radio noćne smjene. Bez obzira na ljeto ili zimu, ulice grada bi vrvjele ljudima, svi idu van na biciklima i isto tako i na posao i to nije niti malo čudno, grad je doista i kako se naziva Grad bicikala – kazao nam je i nadodaje da su puno liberalniji od nas. Djeca su im slobodnija, ali i razmaženija, rekao je. Razlika se osjeti i po stambenom pitanju:
– Razlika Hrvatske naspram Danske što se tiče stanovanja je velika, pogotovo u veličini i uređenosti kuća i stanova s obzirom na cijenu. Najam jednako uređenoga stana u Zagrebu i Kopenhagenu ovdje bi bio i po pet puta skuplji, zato često studenti ili oni koji su tek došli uzimaju stanove zajedno s nekoliko prijatelja kako bi podijelili troškove najma i režija – ističe.
Sve ovo utjecalo je na njihovu odluku da se ipak nakon života u Danskoj vrate u rodnu zemlju, što nije rijedak slučaj.
– Najviše nam je nedostajala crkva, isto tako i roditelji, ali sjećam se prvog osjećaja nostalgije, ono što to točno znači, taj jednostavni osjećaj banalne stvari od samog pozdrava 'Dobar dan' u trgovini ili na ulici. A onda one bitne sporedne stvari, poput kave s prijateljima , što je kod nas sasvim uobičajeno. Ovdje je čak i čudno nekoga pozvati na piće ako nemate neki poseban razlog za to. Neke prijatelje Dance sam morao naučiti da ne mora biti ništa posebno da bismo se našli u kafiću – priznaje Josip, a svima onima koji razmišljaju o životu vani savjetuje:
– Odselite se samo ako ste vani pronašli odličan posao, koji je ok plaćen ili nije težak, a ako je težak neka je onda dobro plaćen. Ne dajte se iskorištavati za minimalac vani jer minimalci bilo gdje su samo to – ono minimalno za preživjeti. Isto je u svakoj državi. I nemojte raditi za Balkance vani, njima je svaka plaća koju vam daju prevelika.
Njihovi planovi za budućnost uključuju povratak u Hrvatsku i tu planiraju pokrenuti nešto svoje. U međuvremenu su postali i roditelji sina Joela pa je Josip trenutno na porodiljnom dopustu.
– Nakon što porodiljni prođe, odradit ću još koji mjesec i pravac Hrvatska. Inače kako volim reći u šali – u Hrvatskoj imaš sve osim novca, a u Danskoj nemaš ništa osim novca. Šalu na stranu, nije tako kaotično, ovdje nam je stvarno dobro, plaća i kuća su super, samo bi nam uvijek nedostajao naš dom pa nam je cilj – vratiti se, zaključio je Josip.