Foto: BUKA
Kamere, mikrofoni,
reporteri, reporterke i bijes otpuštenog menadžera državnog energetskog diva
(GEN) koji ipak posluje s dobitkom. Zagonetka solidarnosti i sindikalnog,
poslovnog organizovanja: kakva je to slovenačka država, kao korporacija, kad
jedan takav menadžer nije zaslužio cca 210.000 eura prihoda godišnje i još
barem 100.000 eura, kao premiju?
„Česta
kritika Roberta Goloba s lijeve strane je poznata: nije ni znao kakve su sve
greške sistema u kome je djelovao, dok nije ostao bez posla“ – priča Antun
Katalenić, novinar Slovenske tiskovne agencije; „Tad je sve proglasio fašizmom i kreirao je
antijanšizam, takav kakav je, i to je
taktika koja je Sloveniju podigla na taktičko glasanje – samo da ne pobijedi
Janša. Uz to, GEN je jedan od vodećih oglašivača u mass medijima, a to je
izuzetno prijatno za desničarske medije u kojima se korporacija najviše oglašavala.
Imajući u vidu konkurenciju u desnoj propagandi, u vlasništvu mađarskih tajkuna
i oligarha, mass medija koji potpiruju desnu propagandu čuvajući dobar medijski
imidž odnosa Janše i Orbana“.
Prema
riječima Katalenića, u prilog Goloba išao je politički koncezus o investicijama
koje je pokrenuo Janša u proteklom periodu slovenačkim novcem: izgradnja
plinovoda koji će Mađarsku spojiti s Italijom, finansiranje izgradnje
željeznica iz luke Kopar koje će koristiti svima pa i čeličnoj industriji u
ruskom vlasništvu, a i to što su mađarski investitori odustali su od ozbiljnih
kupovina u turizmu jer su već prisutni u energetskom i bankarskom sektoru. Kao
i to što GEN nije na čelu termoelektrana i drugih preduzeća u oblasti
energetike u kojima je visok stepen korupcije i koja bilježe ozbiljan gubitak u
poslovanju poput Termoelektrane Šoštan ili Holdinga slovenskih elektroprivreda
koji rade s ugljem i teški su gubitaši“ – kaže Katalenić.
Prema
riječima Jake Viranta, novinara Radija Študent, pokret „Gibanje Svoboda“ okupio
je ljude koji se međusobno ne poznaju, a ispostavilo se i ljude koji ne dijele
zajedničke ideje i vizije – čak ni one malobrojne, navedene u programu. „Ljudi
koji predstavljaju Gibanje Svobode znali su napuštati emisije i debate Radija
Študent jer bi se osjećali napadnuto pa čak i optuženo za neke stavove, ideje i
mišljenja koje je zastupao Golob u kampanji. Sve skupa, vrlo paušalno skupljen
pokret u kome ima onih koji uopšte nisu daleko ni od tajkunsko-poslovnog
miljea, ni od ljudi za koje se veže poslovanje preko off-shore kompanija i
računa na Kajmanskim ostvrvima, poput poznatog slovenačkog boksera Dejana
Zaveca koji sarađuje sa Vladimirom Kličkom“ – tvrdi Virant, napominjući da
široj javnosti nije poznato političko djelovanje barem 30 od 40 poslanika
Gibanja Svobode.
Prema
riječima Viranta, Golob je jako blizak prijatelj gradonačelnika Ljubljane
Zorana Jankovića. Bio je u njegovoj stranci, kad se Janković kandidovao za predsednika
vlade, 2011. godine. „Golob je inače preuzeo stranku ’Zelena Dejanja’, koju je
ustanovio Jure Leben, sad prijatelj Joca Pečečnika, građevinara koji želi na
svoj način obnoviti nekadašnji ljubljanski centralni stadion, kod čega mu pomaže
i gradonačelnik Janković. Tako da su Golob i Janković bliski da dve strane, a to
se ispostavilo i u snažnoj osobnoj potpori Jankovića sadašnjoj Golobovoj
kandidaturi. Tako da mi se čini da prava džentrifikacija Ljubljane još uvijek
nije ni počela“ – tvrdi Virant.
Kompromis suverena
Podrška
Golobovoj kandidaturi koju je dalo civilno društvo kreirala je utisak da se izmjenama
zakona koje je donijela Janšina vlada u protekle dvije godine može baviti grupa
zagovarača društvenog pokreta, tzv. civilno društvo. Utisak da će se čuti glas
građanki i građana u pravnom smislu bilo je dovoljno da Golobova kandidatura
opstane kao narativ: antijanšizam, ali bez konkretnog plana i programa. Osim,
za početak, skupljanja 10.000 potpisa o ukidanja spornih jedanaest amandmana
koje je vlada Janeza Janše usvojila u protekle dvije godine.
Poboljšanje
medijske slike i javnog ugleda države bilo je prioritet u odnosu na
potenciranje humanitarnog prava i poboljšanja socioekonomskih potreba građanka
i građanki. Vodeći se tim, predizborna kampanja provedena je bez strukturirane
rasprave o socijalnim politikama sindikalnog organizovanja u javnim i privatnim preduzećima, ali i bez
zagovaranja grassroots inicijativa sindikalne djelatnosti.
Aigul
Hakimova, aktivistkinja grube „Pushforward“ i „Transbalkanske solidarnosti“
tvrdi da je civilno društvo odigralo
veoma bitnu ulogu u ovim izborima, ali da grupe koje rade terenski na pomoći i
podršsci ljudima u migracijama, izbjeglim i raseljenim uopšte nisu prihvaćeni
kao civilno društvo i ne spadaju u taj sektor.
„Zbog antijanšizma
koji je preuzeo civilni sektor, lijeve
struje i lijevi pokreti potpuno
su izgubili vidljivost i svedeni su na marginu. Dvije godine protesta svedeno
je na retoriku antijanšizma, i odmah
poslije izbora civilno društvo je utihnulo. Jedan dio tog društva je uvijek
podržavao takozvano rješavanje migrantske
krize, ali u konceptu vladavine prava
koja ne garantuju i ne propagiraju slobodno kretanje, ni slobodan boravak
izbjeglica. ’Levica’ je navodno solidarna, ali bez otvorene podrške pravima za
izbjeglice. Uvijek su, kao i Socijaldemokrati, bili uvjerenja da im ta tema
šteti i razgrađuje političku bazu. Podijeliće objavu na društvenoj mreži,
napraviće specijalnu komisiju – i to je to. Iako je Postojna jedna od jakih
baza ’Levice’, na samoj granici, rad na terenu je nikakav. „Shvatanje lokalnog
nivoa kao grada, urbanog okruženja, pa
čak i regije postala je baza lijevih
struja. Tako je i ’Levica’ zapostavila Kranj i Postojnu, kao velike regije
iz kojih ima predstavnike u državnom parlamentu, pa i rad na terenu u
regionalnim i lokalnim nivoima: popraviti cestu, napraviti vodostaj….To nije
pitanje rješavanja izbjegličke krize same po sebi, već pitanje rješavanja
problema na lokalnom nivou koji mogu dovesti do bolje pozicije u rješavanju
problema izbjeglica i raseljenih. Gibanje Svoboda se tu pokazao kao klasični
liberalni pokret – pošto svi imaju prava
na identitet, onda je logično da postoji više vladavine prava privilegovanih“ – kaže Hakimova, napominjući da se
tim konceptom cilja na podršku desnih birača, što mogu biti radničke klase na
selu od koje su lijeve struje potpuno odustale.
„Ni implicitno
ni eksplicitno Golob nema pristup podrške ljudima u migracijama, izbjeglim i
raseljenim na taj način da temu prezentuje širom od takozvanog realpolitičkog –
ističe Katalenić. „Žica na granici nije slika koja treba državi – to je Golobov
pristup, a to nije pristup ’ljudima treba pomoći’ ili ’ljudima treba
garantovati prava’. Taj drugi pristup nije pokazala „Levica“, a za razliku od
Goloba, „Socijaldemokrati“ koje vodi Tanja Fajon nisu se ni usudili reći da bi
skinuli žicu s granice, premda bi tu ideju vjerovatno podržali. Vjerovatno će
to biti jedan od zajedničkih ciljeva nove vlade koju bi mogli činiti Gibanje
Svoboda, Levica i Socijaldemokrati, ali postavlja se pitanje da li će Golobu
uopšte trebati ’Levica’ u vidu četiri glasača u parlamentu, pogotovo ako
’Levica’ ne dođe do svoje baze u manjim mjestima, opštinama, pa i u Ljubljani u
kojoj ne uživa poštovanje većine birača lijevoliberalne, anarholiberalne,
lijeve provinijencije“ – kaže Katalenić.
Prema
Virantu, jednak je pristup i socioekonomskim pitanjima građanki i građana
Slovenije, kada je riječ o stambenim
politikama, podršsci mladim preduzetnicima. „Gibanje Sloboda zagovara
neplaćanje poreza za mlade preduzetnike narednih 10 godina, i niže stope
oporezivanja businessa. S tim, Golob računa da je otvorio temu pregovora u
budućoj koaliciji sa Socijaldemokratima i ’Levicom’ koja želi dodatno
oporezivanje bogatih. Hoće li biti oporezivanja investicijskih stanova, stanova
površine od 160 kvadrata i više koji su roba za hipoteke ali i roba za
povećanje cijene najma i prodaje stanova – to je pitanje o kojem će razmatrati
Gibanje Svoboda i Socijaldemokrati, opoziciona stranka koja već ima vlast u tri
velike regije i na lokalnom nivou – ako
im uopšte bude trebala ’Levica’. To je šira tema stambenih politika i podrške
mladima: ’Levica’ bi gradila 30.000 stanova iz državnog budžeta u narednih osam
godina, Socijaldemokrati i Gibanje Svoboda su za politike koje mogu crpiti EU
fondove, angažovati bankarski sektor sa povoljnim stopama kredita i tome
slično, a Nova Slovenija bi – demokršćanski – svela priču na porodicu, brak,
očeve i majke s djecom i podršku kreiranoj klasi, kategoriji, pa tako i u
poslovanju“ – kaže Virant, napominjući da bi poslije usaglašavanja unutar
Gibanja Svobode i drugih stranaka konkretno realpolitičko pitanje moglo biti i
u kom će trenutku demokršćanska Nova Slovenija stupiti u koaliciju, na nekom od
nivoa.
Podsjetimo,
novi slovenački mandatar Robert Golob ponudio je učešće u vlasti „lijevim
strujama“ Listi Marjana Šarca i Stranci Alenke Bratušek čija je manjinska vlada
izgubila podršku prije početka vanrednog stanja, prije ponovnog uspostavljanja
vlade Janeza Janše.
Taktičko glasanje i ciljana publika
Prema
mišljenju Grege Repovža, glavnog i odgovornog urednika „Mladine“, osnovni
razlog zbog kojeg je „Levica“ izgubila mandate u parlamentu i zbog kojeg
lijevo-liberalne opcije nisu dobile veću podršku je nerazumijevanje radničke svijesti u savremenom
okruženju, kao političkog konstrukta na koji cilja ta struja.
„Europski radnik ima dva mjeseca star sat, ima
Volkswagen star dvije godine, kuću od dvije stotine kvadrata, provodi vrijeme s
porodicom tri sedmice na moru svake godine, a u toku radne sedmice igra tenis.
To je moderni evropski radnik, a to je radnička svijest slovenačkog radnika i
slovenačke radnice koji su europski radnici. To je svijest do koje na ovim
izborima nije dospjela „Levica“ pa ni „Socijaldemokrati“, a ni druge navodno
lijeve struje koje su izgubile utrku i sa shvatanjem radničke svijesti i zastupanjem politika
dentiteta“ – kaže Grega Repovž, glavni i odgovorni urednik „Mladine“,
tvrdeći da te dvije stranke i novi slovenački mandatar govore istim ekonomskim
jezikom.
„Slovenija
može očekivati da neće imati tako glup
kapitalizam kao do sada, ni pretežno privremene,
osvetničke politike prema poslovnom sektoru. Poreza će biti i oporezivanja
bogatih će biti, ali u onim mjerama koje mogu pokriti dug od 800 miliona eura
koji je Slovenija napravila s prethodnom vladom. Robert Golob kao i
potencijalna koalicija Socijaldemokrata su u tom smislu pragmatični: ići će s
onim mjerama koje mogu pokriti gubitke koje je napravio Janšin sistem, ne
radikalnije od toga. Pa ako i to, s tim što će otvorenih rasističkih poruka
biti mnogo manje, kao i linčeva u medijima.
Vjerujem da
će Slovenija imati premijera koji se neće voditi interesima i računicama
lobija, čovjeka koga u političkom smislu nije stvorio lobi u čijem interesu
mora raditi. S te strane, Golob računa na nešto širu podršku izvan Slovenije:
na njemačke Socijaldemokrate, na Zelene, takođe na ALDEE i lijevo-liberalne
opcije u Evropi. A, s obzirom da dolazi iz poslovne sfere energetike, gdje se
dobiti mjere desetinama milijardi eura, tu ne bih apsolutno ni za koga dao ruku
u vatru da će sve ići glatko“ – kaže Repovž, tvrdeći da su razmišljanja o
mogućnosti koalicije slovenačkih parlamentarnih stranaka na nivou EU parlamenta
vrlo daleko.
Varja
Močnik, redateljka i scenaristica, ’novu političku opciju’ ne vidi u ozbiljnom
iskoraku od prethodnika. Prema njenim riječima, ’Socijaldemokrati’ su
neoliberalci koji nisu tako agresivni prema kulturnim radnicima i radnicama, a
’Levica’ je tu da tek upozorava na
probleme.
„Protok je
ozbiljan jer se radi više od finansijskog uloška. Kulturne radnice i radnici
oslajaju se direktno na projekte podrške Evropske unije. Država prepoznaje vrhunske
umjetnike, kroz subvencionisanje zdravstvenog i socijalnog osiguranja,
nacionalne plate, a to je lista koju je prethodna vlada dobro skratila. Inače,
Ljubljana finansira gradnju izložbenih prostora i ateljea, finansira nove
prostore razmišljajući o već etabliranim
umjetnicima i umjetnicama kojima se omogućavaju niže cijene najamnina tih
prostora. A, zbog nesnosnih cijena najma stana u Ljubljani, mladi odlaze u EU
ili se vraćaju kući, u manje lokalne zajednice
– pa tako i umjetnici i umjetnice“
– kaže Močnik, ističući džentrifikaciju kulturnih politika i politika
podrške radnica i radnika u kulturi.
Politike
izdvajanja za samostalne umjetnice i umjetnike, fondovi solidarnosti, politike
otkupa, pomoći i podrške kulturnim radnicima – kaže – nisu bile tema ni programa
lijevih i lijevoliberalnih političkih opcija.
Test
medijskog imidža suverene Slovenije skrenuo je pažnju sa štrajkova u javnoj
upravi, a pogotovo negodovanja doktora zbog neostvarivanja prestižne pozicije u
platnom razredu javne uprave. Stotinu i trideset hiljada građana Slovenije koji
nemaju ličnog doktora, dvogodišnje liste čekanja za specijalističke preglede,
nemogućnost dogovora o pripajanju ’dopunskog zdravstvenog osiguranja’ obaveznom
osnovnom osiguranju, izgubile su prioriret u dobijanju publiciteta pred
zahtjevima ljekara za koncesijama u javnim domovima zdravlja, prijetnjama da će
otići u druge države.
Dušan
Keber, bivši ministar zdravlja i umirovljenik, kaže da na izborima nije bilo
nijedne političke opcije koja se direktno obraćala penzionerima/kama, ni onoj
grupi ljudi koja čini socijalnu kategoriju po sebi: ljudi kojima je potrebna
zdravstvena njega i liječenje.
„U
Sloveniji smo se uzastopce razočarali jer smo se nadali da će biti bolje.
Prestali smo se pitati kako je moguće, čekajući izbore. Od nove vlasti očekujem
da će ukinuti dopunsko osiguranje, postaviti ograničenja na koncesije u
zdravstvenom sistemu na onim mjestima u kojima je to potrebno, i da će
onemogućiti dvostruki rad privatnika koji rade i u javnom zdravstvu jednu
smjenu a drugu smjenu u ordinacijama prekoputa javne klinike, u kojima se
uvijek nađe još neki poseban trošak. Pitanje privatizacije zdravstva ide daleko
sporije nego u drugim jugoslovenskim republikama, jer od 13% bruto plate
zaposlenih 70% ode u javno zdravstvo a 30% u privatno. Na prosječnu platu od
2000 eura (bruto), to je 260 eura mjesečno u zdravstveni sistem. I to je
osnovno osiguranje. Stvara se gomila mržnje prema zdravstvenim radnicima,
pogotovo u drugim oblastima javne uprave, a u zdravstvu je opet vidljiv
ozbiljan razdor: u Kliničkom centru Ljubljana radi 700-1000 zdravstvenih
radnika koji su zaposleni na platu manju od minimalca, a liste čekanja kod
specijaliziranih doktora koji zarade oko 6000 eura samo u javnoj bolnici duže
su od dvije godine“ – priča Keber.
Nevjerovatno
je, kaže Keber, da su ova pitanja nakon pandemije dobila malo, gotovo nimalo
pažnje slovenačkih političara i političarki u predizbornoj kampanji. „Pored
ograničavanja prava na koncesije u javnim domovima zdravlja i ograničavanja
prava rada u privatnom zdravstvenom sistemu, problemu koji je razdrobio sistem
u partikularne elemente, neophodno je
razgovarati o konceptu Fonda zdravstvenog osiguranja, restrukturiranju,
liječenju, procedurama i zahvatima koje fond subvencioniše. O mogućnosti
liječenja izvan Slovenije informisani su obično bogati ljudi koji imaju
mogućnost platiti zahvat i proceduru, što potom Fond refundira. Mnogi ljudi
odustaju, zbog nemogućnosti da skupe taj novac koji bi im država refundirala. Jasno
je da bi ovakav kakav je, suočen sa svim zahtjevima, Fond bankrotirao“ – kaže
Keber, tvrdeći da je to danas u potpunosti unutrašnje pitanje Slovenije.
„Na nivou
Evropske unije, dogovor o tom zajedničkom fondu nije bio moguć ni prije
nekoliko godina, ni kada je riječ o liječenju rijetkih bolesti ni kada je riječ
o zajedničkom fondu za najskuplje lijekove. Tokom pandemije, države članice
Evropske unije uspjele postići zajednički dogovor tek o cijeni vakcina. Još
uvijek, nakon dvije godine, nisu počeli ni razgovori o zajedničkom pristupu
samoj proizvodnji. Za lijekove čiji su troškovi proizvodnje 6 eura, građanke i
građani u Evropskoj uniji danas plaćaju i do 100 eura jednu dozu“ – kaže Keber.