U beogradskim parohijama koje broje od trideset hiljada do sto hiljada duša nedjeljom na liturgiji pojavi se najviše 300, uvek istih ljudi.
– Mi Srbi ne spadamo baš u neke velike vjernike. To se najbolje vidi po tome koliko nas dolazi u hramove nedjeljom, mimo praznika. Isto ili bar ne mnogo više nego pod komunistima – kaže sociolog religije Mirko Đorđević, koji je istraživao verske običaje kod Srba.
Prema brojnim istraživanjima, i u mnogim anketama, većina ispitanika reći će da su vjernici, da svetkuju glavne verske praznike, da pale svijeće za pokoj duše, da krste djecu i sahranjuju stare uz prisustvo sveštenika, da slave slavu…
Da li je to dovoljno i da li je to vjera?
– To je vjera na nivou običajnosti po onom narodnom “valja se”. Ponegdje se čak graniči sa sujeverjem, a vjera je nešto više i značajnije – kaže đakon Hadži Nenad M. Jovanović, vjeroučitelj u žarkovačkoj OŠ “Ljuba Nenadović”.
Vjernik
– zna “Oče naš”, “Vjeruju”, poštuje deset Božjih zapovesti (ne krade, ne laže, ne ubija, ne čini preljubu, ne zavidi…)
– živi po načelima jevanđelja (ljubav prema bližnjem, pomaganje slabima, post, samoodricanje…)
– svakodnevno promišlja život, postupke,kaje se za grijehe
– vjeruje u život poslije smrti
– vjeruje u vaskrsnuće Hrista
– svakodnevno se moli Bogu
– praznuje Božić i Vaskrs kako dolikuje (posti cijeli post, odlazi u crkvu, čini djela milosrđa, poziva sveštenika u kuću…)
– djecu obavezno šalje na vjeronauku
Biti vjernik znači živjeti život u skladu sa načelima vjere, voljeti bližnje, pomagati slabima, žrtvovati se za druge, vjerovati u život nakon smrti.
– Svaki vjernik trebalo bi da zna svoje mjesto u stvarnosti u odnosu na svoje pretke i na budućnost. Važno je biti dio crkve jer crkva je zajednica. Vjernik treba svakodnevno da razmišljanju o sebi, svojim postupcima, životu, preispituje se i kaje – kaže đakon Jovanović.
U nacijama gdje jedna vera dominira, kao što je pravoslavlje u Srba, često se ova dva pojma izjednačavaju.
– Identifikacija nacije i vere kod nas je jako rasprostranjena. Tako se često razumijeva da ko je Srbin, taj je i pravoslavac i obrnuto, ko je pravoslavac mora biti Srbin.
Prema rečima Živice Tucića, sociologa religije, čak i ako se postavi pitanje o vjeri i kad se unakrsno provjere deklarativni odgovori, ispostaviće se da od 20 onih koji tvrde da su vjerujući, pola ne zna ni “Oče naš”, “Vjeruju” ni da nabroji deset zapovesti.
– Toga smo svi svjedoci gotovo svakodnevno – konstatuje Živica Tucić.
Vjernik na srpski način:
– ko je Srbin taj je pravoslavac
– upalim svijeću i miran sam
– u crkvu idem najviše triput godišnje
– krstim dijete
– sahranjujem bližnje uz prisustvo sveštenika
– vjenčavam se u crkvi
– ne zovem popa kući
– sam sečem slavski kolač
– slavu mogu da slavim i u kafani
– slavim Božić i Vaskrs
– nije grijeh slaviti mrsno Svetog Nikolu
– znam do pola “Očenaš”, “Vjeruju” ni početak
– prekrstim se kad prođem pored crkve
Mnogi uzimaju krsnu slavu kao dokaz toga da su vjerujući. Sociolozi, međutim, o tome drugačije misle.
– Kod nas slava nije stvar vere već tradicije. To je porodični kult koji se, paradoksalno, sve više izmješta iz kuće, pa pojedini počinju i porodičnu slavu da slave u kafanama! Ponekad to traje danima, tako da Ivkova slava kod Srba vječno živi – kaže Mirko Đorđević.
Potpuna je tek novotarija, kaže on, da političke stranke slave slavu, čega nije bilo nikad do ovih modernih dana. Ekonomska kriza je, izgleda, proširena i na krizu duha i morala. Sve ono što doživljavamo u profanom, odnosno običnom životu kao mjerila nam se prenose i u pristupu religiji.
– Mi smo očigledno potpuno rastureni ne samo finansijski, već i u našim glavama, dok smo u duši dezorijentisani – zaključuje Đorđević.
Deo krivice za lutanje nacije u duhovnom smislu snosi i sama crkva, smatra Mirko Đorđević.
– Crkva očigledno nema nikakvu duhovnu strategiju i umjesto da se opredijeli za evangelizaciju, za principe zajedništva i propagiranje ljubavi, ona se opredijelila za klerikalizaciju, za očigledno mješanje svugde i u sve, pa i tamo gde crkvi nije mesto – kaže za Đorđević.