Viktor Ivančić, osnivač legendarnog Feral Tribunea, utjecajnog alternativnog časopisa na prostoru bivše Jugoslavije, smatra kako su tradicionalni mediji u krizi u cijelom svijetu.
Već više od 20 godina on je simbol neovisnog novinarstva i otpora sustavu kao jedan od osnivača i glavni urednik alternativnog tjednika Feral Tribune, koji je u svojem zasebnom izdanju od 1993. godine oponirao tadašnjem nacionalističkom režimu u Hrvatskoj na čijem je čelu bila Hrvatska demokratska zajednica, HDZ, i predsjednik Franjo Tuđman.
Već prije izbijanja samog rata u Hrvatskoj 1991. godine – što je pridonjelo sveopćoj radikalizaciji društvene i političke scene – Ivančić je zajedno sa svojim kolegama Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem vodio tjedni podlistak istog naziva u dnevnoj novini Slobodna Dalmacija iz Splita, grada na hrvatskoj obali.
Danas, osam godina nakon gašenja Ferala, Ivančić je kolumnist hrvatskog tjednika Novosti, te srbijanskog portala Peščanik.
Smatra kako su situacije u medijima u Hrvatskoj i Srbiji slične.
„Vjerojatno postoje neke razlike, ali su svejedno slične situacije u medijima u ovim državama, čak nisu ni toliko ekskluzivne za Balkan. Generalno se situacija s medijima mijenja dosta dramatično; strukturalno se mijenja samo novinarstvo, mijenja se zanat. Ako baš uspoređujemo Hrvatsku i Srbiju, dojam je da su u Srbiji u nekim ekstremnim varijantama mediji vjerojatno gori, npr. kada govorimo o tabloidima, ali s druge strane mi se čini da tamo ima nešto više džepova otpora prevladavajućoj struji nego u Hrvatskoj; ovdje je to onako dosta patriotski uravnjeno. Suštinski su, međutim, prilike vrlo slične, a to uglavnom znači da masovni mediji proizvode više štete nego koristi“.
Jesu li mainstream mediji o kojima pričate oni koji se lako ujedine kada se dogode neke iznimne situacije, poput nedavnih uhićenja bosanskih Hrvata u sjevernom bosanskom gradu Orašju zbog ratnih zločina počinjenih 1992-93?
„Mainstream mediji običavaju biti jednobrazni kada se povede riječ o takozvanim nacionalnim interesima i pseudoreligijskim kultovima, kao što su Domovinski rat [naziv za rat u Hrvatskoj 1990-ih], hrvatska država i te stvari. Oni su u tim situacijama baš onako stereotipno nacionalistički i zdušno rade na okupljanju nacije. Gotovo se može reći da hrvatska nacija i jest medijski proizvod, jer se stalno zbija zahvaljujući medijskim pobudama. S druge strane, tu je taj korporativni sistem koji je stavio marketing u prvi plan i to nije ekskluzivno hrvatska priča. Za razliku od ostalih struka, novinarstvo više ne živi od svog temeljnog proizvoda. Ono živi od marketinga i ti sad proizvodiš novinarski članak, a de facto živiš od reklamne industrije koji te uvlači u cijelu mrežu lojalnosti, pogotovo u zemljama gdje je ekonomija čvrsto sparena s politikom, kao ovdje. Tako si je novinarstvo dugoročno zadalo suicidalnu liniju razvoja i teško da će se tome oduprijeti. Nema previše mogućnosti da pošteno profesionalno novinarstvo, u tradicionalnom smislu riječi, opstane ne nečem što se zove slobodno tržište u zemljama ovolikog formata“.
A gdje je tu pozicija neprofitnih medija?
Neprofitni mediji su jako bitni za oporavak novinarske profesije, za očuvanje njene elementarne snage. No da bi oni opstali moraš imati, na nivou aparata, barem minimalno pristojnu državu. Pristojna država je ona koja bezuvjetno podupire neprofitne medije, koja dakle financijski pomaže medije koji će kritizirati vlast. Nažalost, mi na ovim prostorima nemamo posla s minimalno pristojnim, već s maksimalno nepristojnim državama. Postoje istraživanja koja se godinama rade oko stupnja slobode medija u pojedinoj zemlji i godinama su na vrhu te liste zemlje poput Finske, Danske ili Norveške, a istovremeno te države najviše sredstava ulažu u nezavisne medije. Najmanje ulažu države poput Amerike, Hrvatske, Srbije i tako dalje. Građani u zemljama gdje se javnim sredstvima podupiru nezavisni mediji su shvatili da moraju tretirati pošteno profesionalno novinarstvo kao javno dobro, jer svatko mora imati pravo na istinitu i objektivnu informaciju, umjesto što će biti prepušten isključivo medijskim manipulacijama i komercijalnoj agresiji.
U tome smislu, kakva je situacija u Hrvatskoj danas, nakon što je otišao kontroverzni ministar kulture Zlatko Hasanbegović, a zamijenila ga Nina Obuljen Koržinek? Ima li ona uopće šansu nešto napraviti za medije?
Svatko ima šansu, samo je problem što ja mislim da ona to ne želi raditi. Ja sam bio jako kritičan prema SDP-ovoj Vladi, ali ne mogu ipak negirati činjenicu da se zaslugom Ministarstva kulture kroz zadnje 2 godine njihovog mandata jeste donekle konstituirala i stabilizirala neprofitna medijska scena. To je ovo što je Hasanbegović odmah ‘posjekao’. Dakle nešto se može raditi, ali sumnjam da nova ministrica to želi. Koliko sam shvatio, ona je osoba iz kulturno-birokratskog aparata, produkt tog aparata, i posve sigurno bez osobite vizije razvoja kuture ili medija. S druge strane, vjerojatno će ona biti ta koja će pod krinkom neke soft varijante nacionalizma i kvaziliberalne retorike zapravo provesti Hasanbegovićevu politiku. Kada je HDZ vodio najbolju kulturnu politiku, ona je i dalje je bila konzervativno-nacionalistička, posvećena baštini i uzdizanju državnih i nacionalnih svetinja. Utoloko njezin mandat može biti još gori, jer je Hasanbegović sa svojim iskrenim pristupom dželata barem uzrokovao i nekakav otpor. Ona bi mogla biti ‘Hasanbegović pod maskom'“.
Što mislite o novom HDZ-u i njihovom predsjedniku Andreju Plenkoviću? Je li njihov centristički imidž iskren?
To je isti trik kakav je svojevremeno koristio Ivo Sanader [bivši HDZ-ov predsjednik i premijer između 2003. i 2009.]. Vidimo na njegovom primjeru kako se iskreno reformirala ta stranka: kad je Sanader otišao sa scene, ona se isti trenutak pretvorila u ‘divlju nacionalističku zvijer’ s Tomislavom Karamarkom [predsjednik HDZ-a prije Plenkovića] na čelu. Dakle stranke nije de facto bila reformirana i svi sve vrijeme znaju da je to retorika koja pliva na površini, a koja ne mijenja suštinu partijske politike. Ja mislim da je to kolektivna cinična igra i da svi svjesno sudjeluju u tom obredu prodavanja magle. A Plenković je ideološko ništa. On ima prazan govor, nastupa kao neka vrsta retoričkog automata u kojeg ubaciš nešto sitnine i on melje li ga melje. Netko tko je zasad ideološki najartikuliraniji u toj garnituri je Plenkovićev zamjenik, Davor Ivo Stier [potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova], koji je napisao knjigu koja je neka vrsta ideološke platforme novog HDZ-a. I kad se razgrne uljuđeni jezik te knjige tada se vidi kako je idejno polazište duboko konzervativno i desničarsko, gdje sve puca od ljubavi prema Carlu Schmittu. Osnovno Stierovo polazište je borbeni i paranoični antikomunizam, a agresivni antikomunizam koji se manifestira u vremenima kad od komunizma nema ni traga zapravo jest nekakav put u neofašizam. HDZ se stoga danas doimlje drugačijim samo na razini glazure i dnevnopolitičke retorike. Plenković, na primjer, neće postaviti Hasanbegovića na poziciju ministra kulture jer on iritira ljude, ali će svejedno braniti njegove javne istupe.
A što mislite o Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske, SDP, s novim predsjednikom Davorom Bernardićem?
Ja o SDP-u nemam visoko mišljenje. Ta partija je tragedija od početka, čak i u vrijeme Ivice Račana [bivši predsjednik SDP-a i premijer izmešu 2000. i 2003. godine]. Račanova vlada je trebala s postojećom nacionalističkom matricom ući u konflikt. SDP je cijelo vrijeme mislio da može naslijediti tu istu matricu i dati joj ljudsko lice. Oni su gradili iluziju da postoji nekakav ‘baršunasti’ nacionalizam koji bi bio građanski prihvatljiv. I to je od početka problem hrvatskoga građanskog političkog centra, da je u suštini nacionalistički, a to je SDP pothranjivao. Ja mislim da je to zabluda, da nema dobrog nacionalizma. Mnogi su očekivali da će SDP povesti društveni preokret, a njima to nije bilo ni na kraj pameti. SDP se toliko trudio da ne sliči na Sveza komunista da je bježao ‘kao vrag od tamjana’ od cijele lepeze lijevih ideala, jer se kukavički bojao kompromitacije. Možda bi stoga za Hrvatsku bilo dobro da se SDP ‘skrcka’, da se zaista rasturi, i da na tom prostoru nikne nekakav autentični lijevi pokret koji bi predstavljao stvarnu alternativu nacionalizmu. Jer sada smo dobili tog Bernardića, koji je nekakav hodajući simbol oportunizma, nekakva ideološka praznina koju možeš puniti bilo kakvim sadržajem, i koji se domogao funkcije vođen prije svega karijernim idealima, pa će onda činiti sve što treba da je zadrži. Kao uostalom i Plenković.
Zašto je sam pojam Balkana toliko omražen u Hrvatskoj, čemu toliki strah od njega?
U Hrvatskoj je početkom 1990-ih bilo propagandnim putem šireno groženje od Balkana. Mi [Hrvatska] smo jedno, a Balkan je nešto drugo. Na djelu je bilo svojevrsno nasilno novačenje u takozvani srednjoeuropski duh i kulturni prostor. I tako su danas riječi Balkan i Jugoslavija više-manje zamjena za psovke. Nacionalistička naracija uvijek gradi mit o ekskluzivitetu svoga naroda i želi uspostaviti što veću distancu prema onima s kojima se taj narod, zbog povijesnih nesreća, miješao. Što se mene tiče, Jugoslavija nije bila baš bliska demokraciji, ali je ta zemlja bila emancipatorska u čitavom nizu polja, između ostalog u svom multinacionalnom ustrojstvu. Naravno da je onda treba demonizirati.
S obzirom da ste dugo u novinarstvu, zanima me gdje nalazite motivaciju da i dalje ‘plivate protiv struje’?
Ja o tome da li svojim pisanjem mijenjam svijet ne razmišljam već dugo. Na koncu konca, temeljni razlog pisanja je, bar što se mene tiče, pomalo sebičan: želim uspostaviti što jasniju distancu između sebe i stvarnosti koja me okružuje. To je dovoljan motiv, čak i kad si unaprijed svjestan da time nećeš ništa promijeniti. Čovjek se osjeća bolje. A opet, učinak pisanja na neke lične svjetove, mimo generalne slike, zapravo nije mjerljiv. Vjerojatno nije ni zanemariv, jer stanoviti dosluh s čitaocima bez sumnje postoji. Istina je da ja ipak volim novinarstvo.
Izvor www.balkaninsight.com