Dvije Evropske komisije završile su svoje mandate bez proširenja na vidiku i nijedna država kandidatkinja trenutno nije ni blizu članstva u Evropskoj uniji. S izbijanjem rata u Ukrajini i pokretanjem Plana rasta, politika proširenja ponovno je visoko na dnevnom redu EU-a.
No, nakon toga trebaju uslijediti institucionalna i kadrovska rješenja, prvenstveno u Evropskoj komisiji, a posebno kada je riječ o povjereniku za proširenje. Isto tako, važno je da, u svjetlu stalnih političkih turbulencija u EU, ali i globalno, njene države članice prepoznaju politiku proširenja kao instrument jačanja Unije, a ne obrnuto.
Evropski izbori samo su djelimično promijenili ravnotežu, jer Evropski parlament nije u potpunosti prevagnuo na krajnju desnicu kako se strahovalo. Generalno, EU se nije nagnula krajnje desno, ali je pomak udesno značajan u ključnim državama članicama, naročito Francuskoj i Njemačkoj, te nekim državama članicama koje su tradicionalno skeptične kada je u pitanju primanje novih članica (Nizozemska, na primjer). Obeshrabruje i činjenica da se zaokret udesno dogodio i u nekim zemljama koje su do sada čvrsto podržavale proširenje, poput Austrije.
To je ono što se mora dogoditi kako bi se proširenje vratilo na pravi put i ispunilo obećanje Ukrajini, Zapadnom Balkanu, ali i Moldaviji i Gruziji:
• Politika proširenja mora biti jedan od prioriteta ove Evropske komisije s jasnim političkim planom koji bi pratio Plan rasta za Zapadni Balkan i druge ključne instrumente politike za druge zemlje kandidate. Glavna poruka trebala bi biti da je proširenje u političkom, geopolitičkom i ekonomskom interesu EU, što bi trebalo biti popraćeno definisanjem 2030. godine kao jasnog vremenskog horizonta za njegovo ostvarenje.
• Potrebno je prepoznati realnost i poslati političke poruke kroz određene tehničke promjene. Stoga bi Glavna uprava za susjedstvo (DG Near) trebala biti transformisana u Glavnu upravu za proširenje (DG Enlargement), kao što je to bio slučaj do sada. Unutar novoosnovane Glavne uprave trebale bi se stvoriti zasebne jedinice za 10 zemalja kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja, dok bi se sve ostale zemlje i regije (Južno partnerstvo) trebale vratiti natrag kako bi se njima bavila Evropska služba za vanjsko djelovanje i različite Glavne uprave unutar Evropske komisije (DG INPA International Partnerships i drugi).
• Mogućnost proširenja Unije za pet godina treba prepoznati i planirati u sljedećem budžetskom ciklusu.
• Sljedeći povjerenik za proširenje trebalo bi da dođe iz države članice koja ima političku težinu u EU, a koja istovremeno snažno podržava proširenje i stavlja važan naglasak na vladavinu prava i sveukupne demokratske reforme zemalja kandidata.
• Sljedeći povjerenik za proširenje ne bi trebalo da dođe iz države članice koja ne ispunjava kriterije iz Kopenhagena i druge temeljne vrijednosti na kojima je izgrađena EU.
• Sljedeći povjerenik za proširenje trebalo bi da bude istaknuta osoba s dokazanim iskustvom u podržavanju vladavine prava i demokratije.
Politika proširenja, kao jedna od najuspješnijih politika EU-a, takođe je ključni instrument kojim Unija može dokazati da se “vratila na pravi put”, da je njezina transformativna moć “živa i zdrava”, da je sposobna izvoziti demokratiju, te je čuvati na svim nivoima. Da bi se to postiglo, potrebno je krenuti od odgovarajućeg okvira i primijeniti iste instrumente gdje god je potrebno zaštititi demokratiju i ljudska prava.