Legendarni hrvatski teniser i trener Nikola Niki Pilić preminuo je u 87. godini u Rijeci, a tokom prethodnog vikenda sahranjen je u Opatiji gdje je proveo posljednje dane života. Iako je rođen u Splitu 1939. godine, od ovog grada polako se “sklanjao” o čemu svjedoče i riječi njegove prijateljice, čuvene književnice Vedrane Rudan.
Na svom zvaničnom sajtu objavila je tekst o Nikiju Piliću za koga kaže da je bio divan čovjek, dok kritikuje Split zbog načina na koji se “odrekao” ovakvog sportiste.
Smatra da mu je učinjena velika nepravda i da je Niki Pilić zaslužio mnogo više od toga da u tekstovima o njemu prioritet bude na tome da je “oženio Srpkinju Miju”, s obzirom na to da je zadužio Split i sve Splićane zbog toga što je u ovaj grad donio tenis.
Tekst Vedrane Rudan o “teniskom ocu” Novaka Đokovića prenosimo u cijelosti.
– Nikolu i Miju poznajem dvadeset pet godina. Njegovom sam smrću izgubila brata, najboljeg čovjeka koga sam ikad srela, svjetskog čovjeka. Kad bih bila sama sa sobom i u svojoj glavi nizala sve njegove titule, osjetila bih strahopoštovanje i čast što eto baš moj muž i ja gotovo svakodnevno s njim i Mijom razgovaramo telefonom, srećemo se na kafi u Opatiji ili na ručku u Ribici u Rijeci.
Sedeći s njim za stolom vidjela bih samo dobrog čovjeka, uvijek, baš uvijek spremnog na praštanje. Vidjela bih samo dobrog čovjeka… Kao da je to malo? Kao da takvih u životu srećemo na hiljade? U mom životu on je bio i ostao jedini. Vi nikad nećete upoznati biće toliko bez mržnje, bez zlobe i uvijek spremno na oprost. Priznajem, daleko sam od takvog bića, pa me ta njegova osobina da može podnijeti najgore uvrede dovodila do bijesa.
Kako možeš, kako možeš tako hladno, tako racionalno, tako pun milosti preći preko te svinjarije? Smijao se mom strastvenom nastupu, bili smo različiti ljudi. Moja tolerancija prema nečijoj prostoti ne postoji, o oprostu da ne govorim. Ali Pilić je bio hrišćanin.
Evo priče, samo jedne u nizu odvratnih priča iz Pilićevog života o kojoj niko neće napisati ni slova. Splitski teniski liliputanci, preciznije pacovi, ovih su dana izašli iz svojih rupčaga i danas pričaju drugu priču. Zašto i ne bi? Golijat je mrtav. Gadovi, može li Pilić ikad umrijeti? Vi ćete crći. Krećem. Split je Pilićev rodni grad, grad koga je volio, ne naglašavam bez veze, volio, perfekt dakle, čitavim svojim bićem. Nikola je volio Split onako kako slijepo i iracionalno volimo nekoga ko nas ne voli.
Ne poznajem Splićane, ovdje i ne pišem o Splićanima nego o ljudima iz splitskih teniskih krugova koji svoju ljubomoru prema svjetskom velikanu nikad nisu uspjeli da sakriju. Mišići, gadni, zlobni. Znali su da na njihove uvrede neće reagovati pa su često prelazili svaku mjeru. Zauvijek ću zapamtiti dan kad Pilića prvi put nisu ubacili u nekakvu svoju Halу slavnih jer nije “skupio dovoljno bodova”.
Na svoje sam uši čula kako je ulazak u onu Halu izbjegao “za dlaku”, to mu je objašnjavao jedan od “velikih” Splićana, imao je preko dva metra, jer su drugi jednostavno “dobili više bodova”. Ne razumijem se u sport, ali se jako dobro razumijem u ljudsku zlobu. Gledala sam Nikino lice. Nije se čak ni podrugljivo nasmijao. Bio je iznad splitskog smeća koje se usudilo nekolicinu ljudi proglasiti većim od najvećeg, bez da im oči od srama iskoče iz zlih glavušina.
– Čini mi se da je tu ljubav između Nikole Pilića i Splita zauvijek pukla. Bilo je tu i skidanja Pilićevih fotografija sa zidova splitskog Tenis kluba. Jednom je veliki igrač Ančić rekao da neće u Splitu igrati dok ne vrate sliku na zid, vratili su je, kad je Ančić otišao opet su je skinuli. O tome kako Slobodna Dalmacija naglašava da je Pilić “oženio Srpkinju” toliko je splitski đir da ne treba komentarisati. Ti bolesnici nikad neće shvatiti da neki ljudi žene ljubav, ne naciju.
– U svakom zlu, ma koliko bilo odvratno, ima i nešto dobro. Nikola Pilić je davno zauvijek ostavio Split i doselio u moj rodni grad Opatiju. Tu će i počivati u miru. Sigurna sam da su građani Opatije ponosni što će s nama ostati Nikola Pilić, veliki, svjetski čovjek.
– Splite, znam, poznata je to priča, sad ćemo slušati kako će Pilić u gradu koji nije njegov dobiti ulicu, možda čak i trg… Vjerujem da mu je ovih dana slika vraćena na zid Teniskog kluba. U Splitu samo mrtav Pilić može biti veliki Pilić – zaključuje Vedrana Rudan.