PRIČA prva. U subotu, 26. lipnja ove godine, na komemoraciji žrtvama ustaškog logora Jadovno, privedena je 20-godišnju državljanka Srbije zato što je nosila crnu šajkaču s grbom za koji su policajci mislili da je četnička kokarda. Iako se radilo samo o službenom grbu Republike Srbije, djevojka je na gospićkom Prekršajnom sudu novčano kažnjena jer je “isticanjem nacionalnih obilježja na skupu remetila javni red i mir”.
Priča druga. Mjesec dana kasnije, na otvaranju obnovljenog spomenika u Srbu, predsjednik Ivo Josipović pozvao je okupljene da s ponosom nose kape partizanke. “To su lijepe kape koje nose poruku mira i ljubavi, poruku da više nikad ne smije biti zločina, genocida i rata”, govorio je Josipović, dok su mu s druge strane barikade zviždali prosvjednici koji su tvrdili kako su u Srbu tog famoznog 27. srpnja 1941. godine zapravo pucali četnici, a ne partizani.
Priča treća. Dva tjedna kasnije, na paralelnoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Čavoglavama, fotoreporteri su uslikali gomilu ustaških kapa. Ekipa HTV-a uhvaćena je kako snima gomilu s tim obilježjima i nakon dužeg maltretiranja kamenovana na odlasku s derneka. Policija nije vidjela ni jednu kapu. “Možda ih je u masi i bilo”, izjavila je za Index glasnogovornica policije Marica Kosor, “ali naši ih djelatnici nisu vidjeli”. A što bi bilo da jesu?
Što da je policija vidjela ustaške kape?
Bi li se hrvatska policija doista usudila iz mase od nekoliko desetaka tisuća ljudi izvlačiti pojedince s ustaškim kapama i odvoditi ih pred suca za prekršaje, kako su to učinili s mladom Beograđankom u Jadovnu? Koja čak nije imala četničko, nego službeno obilježje Srbije. Jasno da ne bi, ali to je stara priča.
Kao što je stara priča da policija već godinama ne uspijeva vidjeti desetine ustaških kapa na svim desničarskim manifestacijama, ali zato je vrlo ažurna kad treba pokazati strogoću nad djevojkom koja je pomislila da će sa šajkačom promaknuti budnom oku hrvatske policije i izmaknuti strogoj ruci hrvatskog pravosuđa.
Šajkače pokazna vježba za pravnu državu
Stara je priča i da šef države promovira partizanske kape, dok vladajuća stranka prešutno tolerira one koji poziraju s ustaškim kapama. Stara je priča da su ustaške kape uvijek bile vjesnici parlamentarnih izbora, da izniknu s prvim daškom predizborne kampanje – zajedno s Thompsonom, Tuđmanom i Šuškom – dok su šajkače dobra pokazna vježba za pravnu državu. Za razgibavanje mišića.
Stare su i polemike o značenju tih kapa. Partizanske kape “nose poruku mira”, iako su pod njima počinjeni veliki zločini. Ustaške kape “nose poruku hrvatstva”, iako se njima sramoti Hrvatska i promovira uspomena na ustaške zločine. Šajkača “nosi poruku četništva”, bez obzira što se na njoj nalazi službeni grb Srbije.
Kamo sreće da iz ovog meteža možemo nešto naučiti
Sve su to stare priče. Međutim, zanimljivo je ovo: “četnička” šajkača se pojavila na mjestu ustaškog zločina; kapa partizanka promovirana je na mjestu četničkih zločina; ustaške kape nosile su se upravo na proslavi oslobođenja Hrvatske koja se u Ustavu poziva na antifašizam. Fali još samo šumar iz onog vica da ih sve potjera kućama.
Kamo sreće da se iz ovih priča o kapama iz Drugog svjetskog rata može nešto naučiti. Ovako, hapsili smo šajkaču koja nije četnička, promovirali titovke tamo gdje su ubijali četnici, slavili slobodnu Hrvatsku na ustaškom derneku… Ponovno smo opsjednuti spomenicima, grobnicama, komemoracijama i kapama, bez prevelike nade da ćemo iz svega toga nešto suvislo naučiti.
I zato nam je svega toga – medijskog mrcvarenja, povjesničarskog natezanja i političkog manipuliranja – već puna kapa: i ustaška, i četnička, i partizanska. (Da ne bi netko slučajno bio zakinut.)
Tekst preuzet sa portala www.index.hr