Ljubomir Tadić rođen je u mjestu Smriječno u Crnoj Gori 1925. godine. Studirao je pravo u Beogradu i Sarajevu. Karijeru je počeo kao asistent na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1954. godine.
Sa šesnaest godina pristupio je partizanima, a o svom porijeklu je govorio: “Srbin sam iz Crne Gore, iz Stare Hercegovine, koja je pripala Crnoj Gori poslije Nevesinjskog ustanka 1878. Dakle, moje nacionalno opredjeljenje nije ideološko (…) Iako sam promijenio način života, sišao u ravnicu, nisam siguran da sam potpuno promijenio gorštački način razmišljanja. Ravničari su civilizovaniji, napredniji u ekonomskom smislu, ali šta je, zaista, napredak, trebalo bi pomno analizirati.”
Nedjeljnik NIN je 2004. o Ljubomiru Tadiću napisao da uz njegovo ime mogu ravnopravno da stoje sljedeće odrednice: “naš prvi filozof prava, praksisovac, šezdesetosmaš, disident, jedan od pokretača časopisa ’Javnost’, član SANU, osnivač Demokratske stranke, predsjednik Srpsko-jevrejskog društva (…). Čovjek je vedrog duha i nezlobivog odnosa prema životu.”
1964. je izabran za profesora na Filozofskom fakultetu. Sa grupom drugih profesora je zbog dešavanja iz 1968. godine udaljen sa fakulteta. Kasnije je prešao na Institut društvenih nauka i tu ostao do penzionisanja. Za akademika je izabran 1984. godine. O Memorandumu SANU svojevremeno je govorio da je to bio jedan nedovršen dokument.
Kada je Boris Tadić izabran za predsjednika Srbije njegov otac objasnio je da se njih dvojica politički razlikuju: “stariji je socijaldemokrata a mlađi je za demokratski liberalizam”, (Politika, 2004). Takođe kazao je da mu je smetala ocjena da je njegov sin “prozapadni političar”.
Dobitnik je Sedmojulske nagrade, Ordena zasluga za narod drugog reda, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Medalje za hrabrost.