Vijest je objavio njen dugogodišnji prijatelj, novinar Novog lista,
Ladislav Tomičić, koji je za Jasnu najviše brinuo proteklih godina. A
briga joj je zaista bila potrebna. Život prepun iskušenja, teških tema i
još težeg okruženja davno su načeli njezino zdravlje. No, ne i duh.
Novinarstvo neodvojivo od života
Tko ju je poznavao znao je da su kod nje novinarstvo i život bili
neodvojivi. A u novinarstvo je sve manje vjerovala, ne u novinarstvo kao
ideju nego ono što se u Hrvatskoj prodaje pod novinarstvom. Nije mogla
pristati da joj netko ograničava slobodu i zato je često mijenjala
redakcije, gotovo da nema ni jednog značajnijeg tiskanog medija koje
svojim tekstovima nije činila boljima – od Poleta i Danasa do Nacionala,
Slobodne Dalmacije, Večernjeg lista, Globusa, 24 sata… Neke od njih
je i osnivala. I ni za jednog od njih ubrzo nije bilo mjesta.
“ Mnogi su ljudi mislili da nešto sa mnom nije u redu kad se ne mogu
zadržati dugo ni u jednoj redakciji. A naprosto sam bila, reklo bi se –
lasta”, rekla je ovog ljeta u intervju za Novinar, glasilo Hrvatskog
novinarskog društva. Jasna Babić bila je dobitnica HND-ove nagrade
“Otokar Keršovani” za životno djelo.
Lasta i jastreb
No, bila je više od laste. Bila je jastreb kada bi u daljini vidjela
temu i nepogrešivo se na nju obarala. I pritom nije marila za svoju
sigurnost niti za posljedice koje će objavljivanje najosjetljivijih tema
imati po nju samu.
Pisala je i knjige. Najpoznatija je “Zagrebačka mafija” u kojoj je
imenovala najveće igrače zagrebačkog podzemlja i njihove veze s
politikom. Napisala je i “Urotu Blaškić”, a posljednjih godina je
sustavno istraživala inkvizicijske procese protiv vještica. I baš je dan
uoči Noći vještica izabrala da ode pisati za neku nebesku redakciju.