U Teslinoj smo ulici. U Splitu. U Elektrotehničkoj školi. U njezinu zapadnom krilu. U predvorju, na skalama, raspoređeni kao sfinge, dežuraju učenici. A unutra, prašina nam je svjedok, rintaju njihovi nastavnici. Sfingama je marenda. Svaka čupa svoj sendvič i mrko nam daje do znanja da i ne pomišljamo na čupanje riječi. Poslije ćemo tek doznati da su to Toni, Duje, Nediljko, Josip, Ivan i Dino i da nikome ne daju da im u uru od marende prilazi.
Malo čajne i šunke umjesto plaće
Sendvič je bogovski. Prepolovljeni kantun kruha, pa red čajne, red gaude i za kraj, taman kad pomisliš da si zagrizao sve što si imao zagristi, red šunke. A za okrepu, sok od brusnice. Da se mjehur ne upali od sjedenja na hladnome kamenu.
− Sjajni su naši učenici, zaslužuju i bolje, ali sendvič je, na žalost, sve što im možemo ponuditi − govori naš domaćin, Branko Mrčela, ravnatelj Elektrotehničke škole, koji, kad su dani od školovanja, nadzire više od 600 djece raspoređene u 20 odjela, od elektrotehnike preko elektronike do računarstva.
U Teslinoj − ulici znanja, prolaženja i padanja − sada je pustoš. Tek se sakupljači jedinica − lako ih je prepoznati: em su pokunjeni, em im koža danima sunca nije vidjela − nervozno vrte pred ulazom strahujući od dodira s kvakom kao od susreta s paklom.
Teška su ljeta sakupljačima jedinica. No, ništa lakše nije ni nastavnicima. Mrčelina ekipa ne samo da mora ispravljati najčešće neispravljivo, nego se i one stare zgrade dohvatila. Pa ih, evo, bruse, pituraju, gletuju, žbukaju, lijepe, ruše, buše, sastavljaju, rastavljaju. Kao pravi majstori. U trlišu. S čekićem u ruci i brokvom u zubima.
− Ako nećemo mi ovo napraviti, neće nitko − govori ravnatelj i ponosno zbraja upitnike nad glavama vaših reportera.
A ni vama, vjerujemo, nije baš najjasnije što to nastavnici usred ljeta rade. Do podne popravni rok, a poslije − ženo, ne čekaj me − karta devera, skale i boreri!?
− Nakon što se Obrtničko-tehnička škola iselila u nove prostore, mi smo odlučili stvar uzeti u svoje ruke i ovu zgradu renovirati kako bismo već na jesen nastavu mogli održavati u jednoj smjeni − objašnjava ravnatelj, a mi se trudimo pratiti, pa sve ponavljajući za njim zatvaramo oči i zamišljamo kako će se ove oljuštene i probušene učionice, kao da su jedna po jedna iz tenka gađane, do rujna pretvoriti u najsuvremenije laboratorije i kabinete. U, kako to ravnatelj zove, centar izvrsnosti kakva nadaleko neće biti.
I sad je, da se razumijemo, splitska Elektrotehnička škola vrh vrhova, eno su na FESB-u njihovi bivši učenici prvi među diplomantima, no oni žele biti još bolji. Pa nastavnicima nije teško zavrnuti rukave i zgradu koja je 1901. godine − a to znači da je najstarija školska zgrada u Splitu − izgrađena kao poljodjelna škola, s podrumom u kojemu je, Bog ih blagoslovio, bila ispitna stanica za vino, pretvoriti u svemirski brod za mlade inženjere od jake struje.
− Izradili smo troškovnik te uvidjeli da nam treba oko 1.170.000 kuna da bismo zgradu renovirali na zadovoljavajući način. Sve što smo od Županije dobili bilo je 200.000 kuna, pa smo onda, svjesni da ćemo teško doći na red za financiranje pored brojnih potrebitih škola, odlučili sami odraditi što više budemo mogli. Odaziv nastavnika bio je − a što ću vam govoriti. I sami vidite kakvi su to ljudi − zaključuje Mrčela i prepušta nas Igoru Radanoviću, voditelju radova i nastavniku strojarske grupe predmeta.
Državni prvaci
Čovjek je živa legenda. I kolegi Duji Klariću je, prije ne smijemo ni reći koliko godina, razrednik bio.
− Vidi maloga Duje, isti ćaća, ko je moga zamislit da ćeš me ti slikavat − smije se legenda pa nam, kao da je prekaljeni urednik, a ne inženjer od svih struja što su od Tesle naovamo izumljene, daje ono po što smo i došli.
Vodi nas, naime, do Dijane Boduljak i Slavice Nikolić. Gospođa Dijana predaje osnove elektrotehnike, a gospođica Slavica računarstvo. A kad zatreba, a evo je zatrebalo, obavljaju i sve manovalske poslove. Ako treba metla, dajte im metlu, ako treba bušilica, nema problema, Dijana s njom kao da se rodila, ako treba pinel i valjak za pituravanje, ništa lakše, pustite ih, same će.
− Naravno da nas nije trebalo nagovarati ili, sačuvajbože, tjerati da radimo. Za našu školu i našeg ravnatelja, od kojeg boljeg i mirnijeg čovjeka na čitavome svijetu nema, sve bismo napravile − cvrkuću nastavnice i nikako da brenzaju. Do plafona se penju.
Kolega Sanio Bečić − nastavnik automatike i još jedan radnik udarnik − drži škale, a one poziraju, sretne što će školstvo napokon po nečem dobrom završiti u novinama. Nema u njihovoj školi nasilnih roditelja, ali zato − provjerava Dijana hoćemo li sve zapisati kako je rekla − ima divnih učenika, sve redom državnih prvaka.
− Pogledajte ih, dok se njihovi vršnjaci kupaju, oni spajaju instalacije i rade kao mravi. Istina, to im se vodi kao praksa, ali svejedno je to danas rijetkost vidjeti. A gdje će im tek biti kraj kad od jeseni nastavu počnemo izvoditi u jednoj smjeni. Istraživanja su, naime, pokazala da učenici koji nastavu pohađaju u samo jednoj smjeni postižu za 15 posto bolje rezultate − veli nastavnica, koja je u kabinetu osnova elektrotehnike, znat će stariji elektrotehničari o čemu govorimo, zamijenila znamenitu “strašnu macu”.
U zapadnome krilu, a riječ je o 700 “novih” kvadrata, trenutačno crnče samo nastavnici stručnih predmeta, no uskoro će im se pridružiti i ostali kolege. Tko, uostalom, kaže da nastavnik hrvatskoga jezika ili geografije ne bi znao skinuti štok vrata, a da mu on, kao što se dogodilo jednom “stručnom” kolegi, pri tome ne padne na glavu.
Za kraj, a priznajte da ovakvih nastavnika još ne vidjeste, dvije rečenice o cijeni. Da su naši junaci i junakinje svoj rad ponudili tržištu, u dva bi mjeseca zaradili oko 300.000 kuna.
Toliko, naime, košta ovo što oni − sasvim besplatno, iz nepatvorene ljubavi prema svome pozivu − svakoga dana rade.
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije