U Domu kulture u Prijepolju organizovana je i komemorativna akademija pod nazivom „Štrpci bez mezara“.
“Godine prolaze, vrijeme prolazi ali emocije ne prolaze, nepravda ne prolazi, diskriminacija ne prolazi, odgovornost nekih ljudi. Jedino tih ljudi od 27. februara 1993. godine kao da nikada nije ni bilo”, kazala je Selma Čolović čiji je otac Fikret među otetim i ubijenim putnicima iz voza 671.
Prema njenim riječima, diskriminacija se ogleda u imenu i prezimenu, od njihove otmice do danas.
“Možda da su imali neko drugo ime i prezime možda ne bi nastradali. Da su imali drugo ime možda bi se neka pravda dostigla, možda bi se do danas procesuirali nalogodavci, počinitelji, svi koji su učestvovali u tom stravičnom zločinu. Ne vjerujem u pravdu”, poručila je Čolović.
Nail Kajević, brat otetog Nijazima i predstavnik porodica otetih putnika kazao je da su “prije 22 godine njihovi nevini članovi porodica stradali, izvedeni iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar i onda su opljačkani, mučeni i na kraju ubijeni“.
“Svi znamo da su to bile nevine žrtve, da rat nije bio u Srbiji već u okruženju. Znamo i da rat nosi mnogo nevinih žrtava, ali ono što nas kao porodice posebno pogađa, ne samo nestanak naših najmilijih, jeste i bezobzirnost nepravde koja je nama učinjena, koja nije imala nikakav cilj niti svrhu i smisao”, tvrdi Kajević.
Do danas je za zločin u Štrpcima procesuiran samo Nebojša Ranisavljević, pripadnik oružane grupe „Osvetnici“ koja je bila pod kontrolom Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS). U decembru 2014. godine u zajedničkoj akciji policija Srbije i Bosne i Hercegovine, uhapšeno je 15 osumnjičenih za učešće u ovom zločinu i protiv njih je pokrenuta istraga. Među uhapšenima su komandant Višegradske brigade Luka Dragičević i komandant interventnog voda Višegradske brigade Boban Inđić, kao i Gojko Lukić, brat haškog osuđenika i vođe jedinice „Osvetnici“ Milana Lukića.
U sudskom postupku protiv Nebojše Ranisavljevića pred Višim sudom u Bijelom Polju, utvrđeno je da su pripadnici Višegradske brigade VRS, predvođeni Milanom Lukićem, 27. februara 1993. godine na stanici u Štrpcima nasilno zaustavili voz broj 671 i iz njega izveli 20 putnika – 18 muslimana, jednog Hrvata i jednu osobu nepoznatog identiteta. Sproveli su ih do mjesta Prelovo kod Višegrada, gde su ih u lokalnoj osnovnoj školi opljačkali, tukli i mučili, a nakon toga vezali žicom, uveli u kamion i odveli u selo Mušići u okolini Višegrada. U jednoj od napuštenih kuća su im naredili da legnu, nakon čega su Boban Inđić i Milan Lukić pucali u njih. Za to vrijeme Nebojša Ranisavljević je čuvao stražu, a kada su dva putnika počela da bježe on je pucao i ranio jednog. Milan Lukić je prišao ranjenom čovjeku i prerezao mu grkljan.
Tokom suđenja Ranisavljeviću utvrđeno je da je otmica bila planirana, o čemu su saznanja imali najviši predstavnici državnih organa tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), među kojima su Ministarstvo odbrane, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Vojska Jugoslavije i Služba državne bezbjednosti. Međutim, ni jedan organ nije preduzeo ništa da se otmica spriječi.
Žrtve zločina u Štrpcima su: Halil Zupčević (rođen 1944. godine), Senad Đečević (1975), Esad Kapetanović (1954), Iljaz Ličina (1947), Fehim Bakija (1950), Rifat Husović (1958), Ismet Babačić (1963), Šećo Softić (1945), Adem Alomerović (1935), Rasim Ćorić (1953), Fikret Memović (1939), Fevzija Zeković (1939), Džafer Topuzović (1938), Muhedin Hanić (1966), Safet Preljević (1971), Nijazim Kajević (1963), Zvjezdan Zuličić (1960), Jusuf Rastoder (1938), Tomo Buzov (1940) i NN lice. Posmrtni ostaci Halila Zupčevića, Rasima Ćorića i Jusufa Rastodera pronađeni su u jezeru Perućac 2009. i 2010. godine, dok se za tijelima 17 žrtava još uvijek traga.
Žene u crnom, Inicijativa mladih za ljudska prava, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda i FHP pozivaju Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije i Tužilaštvo BiH da u predstojećem postupku protiv osumnjičenih za ovaj zločin posebnu pažnju posvete rasvjetljavanju uloge visokih zvaničnika tadašnje SRJ i otkrivanju lokacije sa posmrtnim ostacima žrtava čija tijela ni do danas nisu pronađena.
Takođe, budući da postojeći Zakon o pravima civilnih invalida rata onemogućuje porodice žrtava zločina u Štrpcima da dobiju status civilnih žrtava rata u Srbiji, Žene u crnom, Inicijativa mladih za ljudska prava, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda i FHP pozivaju nadležne institucije da ovaj zakon izmjene i osiguraju dostojanstven tretman porodicama žrtava ovog i drugih zločina koje danas žive u Srbiji